OLJA KNEŽEVIĆ

Iz Londona, s ljubavlju: Diskretni šarm siromaštva

\'Ima kod nas siromaštva,\' govorila sam davno. \'Ali kod nas niko nikada neće umrijeti od gladi, ili spavati na ulici\'
1 komentar(a)
olja knežević, Foto: Arhiva Vijesti
olja knežević, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 29.10.2011. 15:26h

Da bi se uspješno pisalo o jednom narodu, treba mu poznavati kolektivnu svijest, fantazije i strahove, a ne samo istoriju, geografiju i biologiju.

Mitove, maštanja i strahove britanskog društva, čije je bogatstvo varljivo prašnjavo, vlažno, zna prevariti izgledom jer podsjeća na siromaštvo najbolje je unovčila J.K Rauling u Hari Poteru.

Njen urednik, kada ga je napokon pronašla, u autoričinom je materijalu namirisao veliku zaradu i planetarnu opčinjenost jezivo privlačnom mitologijom o bogatim nasljednicima ostavljenim od roditelja, da čame i domunđavaju se po internatskim hodnicima i sobičcima pod vlašću paučine i promaje.

Britansko se društvo naizgled bori da svoje, i danas aktuelne, klasne podjele neutrališe u glavama ljudi

A pravo siromaštvo na Ostrvu veoma je koloritno, kao i ostrvski način nošenja sa njim: brutalan, ponekad komičan, ponekad naivan, pa opet brutalan, i sve u krug. Dikensa smo barem svi čitali, zar ne?

Danas se traži pravi put nove politički korektne definicije siromaštva, u skladu sa recesijom koja je jako pogodila Ostrvo, nema sumnje. Tako je rezanje nekada izdašnih beneficija, te radnih mjesta, ignorisanja obrazovanja i kulture, valjda panični početak, ili dno koje treba doseći da bi se napredovalo; da bi se taj 'bauk" recesije zaustavio, opet na štetu siromašnih.

Britansko se društvo naizgled bori da svoje, i danas aktuelne, klasne podjele neutrališe u glavama ljudi, ali da opet ostanu prisutna ta, nečijem srcu draga, strancima često neuhvatljiva, davno utemeljena načela i kodovi ponašanja.

Jednom mi je prijateljica, Irkinja, u razgovora o engleskom sistemu školstva predočila ovaj detalj (neprimijetan, na granici legende):

'Englezi,' rekla mi je, 'u svojim privatnim školama, na jedan način, neuhvatljiv barem nama, Ircima, znaju istrenirati djecu kako da verbalno ponize sagovomike za koje im se učini da stiču određenu prednost nad njima, a da sve to urade naizgled pristojno i ferplej.

Zato sva ova trabunjanja po novinama da bi trebalo zatvoriti jaz između privatnih i državnih škola ostaju samo gluma i trabunjanje. Nikada to Englezi neće dozvoliti. Privatne su škole njihovi rasadnici.'

Pomislila sam: svaka čast Englezima što se uopšte trude, jer su se u njihovoj zemlji izmiješale svakave vrste sirotinje

Trenutno u svijetu nema modela društva koje bi bilo uzor. Ljutnja na Zapad je opipljiva, a Istok djeluje nepouzdano, haotično, nema struktura, nema kakvo-takvo iskustvo u demokratiji. Mjesto je upražnjeno.

Na Ostrvu, barem u glavnom gradu Ostrva, još uvijek izgleda kao da oni što imaju treniraju sebe da ne bježe od onih koji nemaju (ili su možda i to naučili u tim 'rasadnicima'?). Uzvišen cilj, kada se zna da je najveći uspjeh sirotinje pobjeći od sebe same.

Nekada jako siromašan, kakvim smo po današnjim uzansima skoro svi bili u socijalizmu, sada neukusno bogat Rus, koga upoznah u Londonu, na jednom je dobrotvornom okupljanju dok se, kako i priliči dobrotvornim okupljanjima, pripito blebeće o tobožnjim čarima siromaštva ('Znate li koji je najljepši pogled na London? Vožnja autobusom 11! Probajte!' 'Ne, ja sam jednom probala autobus 19. Taj ima ljepšu ratu.' Ili: Da, neimaština ti daje 'drajv', oštricu, hrabrost, ludost, neku čarobnu slobodu da budeš ono što jesi.')

Rus je, dakle, na sve to odjednom zagrmio svojim snažnim akcentom kako 'U siromaštvu nema baš ničega dobrog! Baš ničega dobrog, a kamo li romantičnog!' ponavljao je. 'Siromaštvo je grozno!'

Kako sam, od ovakvog patriote, počela sumnjati u bogatsvo porodice, kvarta, zemlje?

Preplašili su se prisutni te izjave i, naprasno, saglasili sa njim. Na toj dobrotvornoj večeri on je velikodušno ispisivao čekove njemu nepoznatoj, tuđinskoj sirotinji, i dalje prezirući onu svoju, kao da će ga samo sjećanje na nju svojom imaginarnom, produženom rukom povući natrag.

Pomislila sam: svaka čast Englezima što se uopšte trude, jer su se u njihovoj zemlji izmiješale svakave vrste sirotinje, od domaće radničke klase do beskućnika sa drugih kontinenata.

Izgradili su im stanove, takozvane 'council estates', blok-naselja, koje su smjestili ne samo po nenaseljenim periferijama, već i u srcu njihovih najelitnijih kvartova. Ili je to, ipak, bila osveta engleskih 'siromašnih' engleskim 'bogatima', pokvariti party, zabavu, nadmeni osjećaj imetka, time što će u nizu bijelo ozidanih kuća visokog staleža, narušiti taj krajolik, ružnim, industrijskim blokovima zgrada, s kojih baš kao i negdje u zabitima tadašnjeg socijalističkog Istoka kao da 'riče' siromaštvo.

Muž mi evo već sedmu godinu ponavlja da 'London nije Engleska'. I zaista: više od 40% stanovnika današnjeg Londona nisu rođeni u Engleskoj. Čega se sve u gradurini nakotilo!

Nekako je zamislio da imam porodičnu palatu u kojoj česti gosti imaju svoje apartmane

Koliki je samo potencijal za strah od različitosti i nebrigu svake vrste. Zamislite da u naše krajeve nezamislivo je, ali ipak zamislite zbog ekonomskog prosperiteta i zaštite ljudskih prava počnu u ogromnom broju dolaziti ljudi sa svih kontinenata. Kakvim bi se mi domaćinima pokazali? A još kao važimo za gostoljubive.

Dugo sam tako mislila, u mojim mlađim danima, da živim ne samo među najgostoljubivijim ljudima na planeti, Crnogorcima, već i u najljepšem kvartu na svijetu, i to u zgradi koju su zvali Lordovka.

Ima kod nas siromaštva,' govorila sam davno. 'Ali kod nas niko nikada neće umrijeti od gladi, ili spavati na ulici. Kakve su to gluposti da smo mi zemlja trećeg svijeta? Treći svijet ne znači da smo siromašni, već da smo nesvrstani.'

Tako su nas učili, zar ne? Kao i to da je imperijalizam praskozorje komunizma, a ne najrazvijenija faza kapitalizma.

Kako sam, od ovakvog patriote, počela sumnjati u bogatsvo porodice, kvarta, zemlje? Tako što je u tu idilu ušetao jedan, do tada različitošću još nenačeti, pripadnik Zapada.

Dejvidu je tadašnji Titograd bio prvo inostranstvo, ako ne brojimo Beograd, u koji je sletio iz Nju Jorka, a onda sa Surčina otišao pravo na željezničku stanicu i sjeo u 'poslovni' voz za Titograd.

Dejvid je mislio da sam ja istočnoevropska bogata nasljednica jer me je upoznao dok sam u njegovoj školi u Orandž kauntiju, bogatom dijelu Kalifomije, završavala četvrti srednje.

U Kaliforniji sam vidno bila neimpresionirana kapitalizom, bogatstvom zapada, jer Kalifornija su široke ceste kojima vječno nekuda idu ljudi kojima tu nije dom. Pa zar da me to impresionira?

'Ma nećeš pješke do sedmog sprata,' navalile smo. 'Ajde, upadaj u lift.'

Kasnije je Dejvid iz mojih pisama zaključio da studiram u glavnom gradu Jugoslavije gdje imam svoj stan (zapravo sam iznajmljivala krevet u jednoj od soba stana u kojem je, stalno ili privremeno, živjelo desetak osoba), da putujem na 'shopping ture' (prećutala sam Ponte Rosso i spavanje u drugoj klasi noćnog voza za Trst), da čitavo ljeto provodim u predivnom gradu Budvi na obali mora (prećutala spavanje kod drugarica).

Nekako je zamislio da imam porodičnu palatu u kojoj česti gosti imaju svoje apartmane.

Kad sam ga onako očigledno 'stranog', sa gitarom i ruksakom na leđima i velikim crnim šeširom na glavi, dovukla u moj obožavani kvart, kada smo ušli u ulaz moje obožavane Lordovke, pa u lift sa škripavim vratima i dodatnim sumnjivim zvukovima, vidjela sam u njegovim očima misao da sam ja u stvari siromašna.

I baš me je razočarao. Zato mi i nije bilo žao kada je moj šokirani otac izjavio, čim uđosmo u stan, a ne u palatu, da 'nema govora o tome da šeširdžija spava kod nas, kako si ti to zamislila, da me ne pitaš, nego samo dovučeš nekog 'prijatelja' iz Amerike? U hotel s njim!'

Mjesec dana kasnije, njegova je sestra zvala u panici: 'Gdje je Dejvid?!'vikala je u slušalicu

U pomoć pozvah drugarice da Dejvida negdje smjestimo, kako sada u hotel, ko će to da plati, imala sam osjećaj da Dejvid nije baš napunio novčanik pred put.

Jednoj od drugarica roditelji su te nedjelje boravili na selu, pa odlučismo da Dejvida švercujemo kod nje u stanu. U pojačanom sastavu tri drugarice plus Gringo, ruksak, šešir i gitara, ušli smo u još raspaliju zgradu od Lordovke ispred koje su pušili polugoli dječaci, ošišani do glave. Do tada ih nismo ni primjećivale. Vidjele smo tek kroz Gringove rаzrogačene oči.

Lift u ovoj zgradi uopšte nije imao svijetla.

'Ja ću pješke,' izjavi Dejvid.

'Ma nećeš pješke do sedmog sprata,' navalile smo. 'Ajde, upadaj u lift.'

"Dejvid no afrejd,' reče mu u liftu jedna od drugarica. Nau aj mejk litl lajt.'

I tako, u svom pokušaju da Dejvidu 'napravi malo svijetla' u liftu, ona izvadi upaljač iz džepa i baci plamen Amerikancu ispred očiju.

Ne znam gdje je trenutno. Trajno zatrovan diskretnim šarmom 'trećeg svijeta', možda živi negdje gdje još ni fejsbuka nema

'Nooo, nooo,' vikao je ustravljeni Dejvid, mislili smo zbog plamena, dok nismo vidjeli, da su mu se, kada je upaljač rastjerao mrak, pred očima ukazali pornografski crteži velikog formata koje je neko, takođe plamenom upaljača ili šibice, izlio po zidovima lifta.

Dejvid se ipak brzo prilagodio i prestao plašiti. Naša je vrsta siromaštva u stvari jako podsjećala na bogatstvo. Izgledalo je da imamo mnogo slobodnog vremena i ne brinemo o budućnosti.

Nakon nekoliko dana švercovanja na sedmom spratu zgrade ružnije od svakog 'council estatea', kada su se roditelji od drugarice planirali vratiti sa sela, Dejvida smo morali izgurati iz stana u hotel 'Podgorica' odakle smo ga, opet, jedva natjerali da ode. Stavili smo ga na poslovni voz za Beograd.

Mjesec dana kasnije, njegova je sestra zvala u panici: 'Gdje je Dejvid?!'vikala je u slušalicu.

Nekako ga već locirasmo u Beogradu i štipasmo u avion za Nju Jork.

Ne znam gdje je trenutno. Trajno zatrovan diskretnim šarmom 'trećeg svijeta', možda živi negdje gdje još ni fejsbuka nema, ali ima kasetofona, i sluša davno snimljene kasete titogradskog 'Hita nedjelje'.

Preporučujemo za Vas