POP MUZIKA

Dionizijski tango Erosa i Tanatosa: Pi Džej Harvi

Iako je često prikazivana kao žena pauk ili kučka iz pakla, iza njene ekspresivne pojave krije se zapravo krhka figura
0 komentar(a)
Ažurirano: 22.10.2011. 13:22h

Prvi album Pi Džej Harvi snimila je sa Stiv Vanom i Robert Elisom. Trio je imao sreće sa prvim singlom ”Dress” koji je ”Melody Maker” proglasio pjesmom nedjelje. Odmah su zapali za oko Džonu Pilu koji ih je zvao da budu gosti njegove emisije, što je bilo dovoljno da se promovišu pred debi album ”Dry” (1992) i drugi, veoma uspješni singl ”Shella-Na-Gig”, sa kojim su ostvarili instant uspjeh kod kritike (u njima je prepoznala žensku Nirvanu).

Album je žanrovski blend punk energije i bluz rifova (kao uzore navela Led Zeppelin, Džimija Hendriksa, Captain Beefhearta i Howlin’ Wolf). Brutalno ispovijedan sadržaj albuma, crnohumorni ton i grčeviti senzibilitet, zapali su u oko publici koja je u njoj vidjela novog post-feminističkog predvodnika generacije.

Izvjesna psihotičnost ovih pjesama katalizator su njenih fascinacija sa sopstvenim seksualnim identitetom: ”Dress” govori namamljivanju muškaraca u diskotekama, ”Oh My Lover” pristanku na ljubavni trougao, ”Happy And Bleeding” o ”radostima” menstruacije dok u pjesmi ”Hair” metaforički kastrira muški rod kroz biblijski mit o Samsonu, personifikujući se sa Dilajlom.

Klaustrofobičan senzibilitet albuma koji želi da pogura stvari što više ka ekstremu

Uspjeh prvijenca im je obezbijedio ugovor za velikog izdavača ”Island Records”, što im je osiguralo dalji put ka uspjehu. Naredni album ”Rid of Me” (1993), koji je snimljen poslije nervnog sloma koji je imala, još više je pogurao granice njene izdržljivosti.

Već sam izbor producenta odredio je šta da očekujemo od albuma: Stiv Albini (ex-Big Black, Rapeman, Shellac) je poznat po ekscentričnoj postavci mikrofona u studiju i organskom i prljavom zvuku ploča koje je producirao (Slint, Pixies, Breeders, Nirvana, Will Oldham, Low, Scout Niblett), na kojima je tragao za autentičnim i organskim autorskim rukopisom neposrednosti kroz studijsku ogoljenost.

U tom smislu ”Rid of Me” je još mračniji i uvrnutiji od debi albuma. Agresivni zvuk, kombinovan sa falseto vokalom Poli Džin (koja je do tada pjevala mnogo više u donjem registu) i izvrnutom strukturom pjesama, ponudio nam je još jedan album fokusiran na mračnijoj strani muško-ženskih relacija.

Nastao nakon dugogodišnje izolacije, album je na neki način teatralna maska iza koje se autor krije

Klaustrofobičan senzibilitet albuma koji želi da pogura stvari što više ka ekstremu, sadrži emocionalnu i zvučnu sirovost koja možda ne nudi slušaocu osjećaj ugodnosti, jer se bavi mračnom prirodom ljudskih odnosa u kojem se patnja i užitak toliko prepliću da postaju jedno.

Ohrabrena Stivom Albinijem, koji je njene demo snimke vidio kao suštinu Pi Džej Harvi, ona ih je iste godine objavila na kompilaciji ”4-Track Demos”. Lo-fi ugođaj ove ploče, snimljene u improvizanom kućnom studiju na četvorokanalnom snimaču (prvi put Harvi je potpisana kao producent), komad je autentičnog rukopisa koji je interesantan koliko i fanovima, toliko i za one koji žele da provire u svijet njene muzike u trenutku njenog nastajanja.

Komercijalni proboj se dogodio sa trećim albumom ”To Bring You My Love” (1995). On je označio višestruku tranziciju za autora. Najprije, to je njen prvi pravi solo album, pošto je raskinula saradnju sa Stiv Vanom i Robertom Elisom (sa kojim će opet kasije svirati).

Sa druge strane album je napravio otklon od gitarskog zvuka prve dvije ploče. Produkcija (potpisuju je Flud, Hed i Harvi) se najviše bavi atmosferom, a gitare su potisnute u pozadinu prepuštajući svoje mjesto klavijaturama, orguljama, orkestracijama i bas dionicama.

Pored toga senzibilitet je postao suptilniji i mirniji. Više skoncentrisana na blues korijene, nego punk etos, ”To Bring You My Love” zvuči kao estrogena verzija Morphinea i Nik Kejva, u kojoj Harvi nije našla svoj unutrašnji boemski mir, nego je artikusala svoj stil kroz elegantniji gest.

Sa ”Uh Huh Her” (2004), Harvi se opet vraća sirovom zvuku, estetici ružnoće

Nastao nakon dugogodišnje izolacije, album je na neki način teatralna maska iza koje se autor krije. Minimalistički, ali opet moderan i teksturom bogat album, ”To Bring You My Love” i singlovi ”Down By The Water” i ”C’Mon Billy” je naišao na dobru recepciju kod kritike (”Rolling Stone” je proglasio autorom godine), ali i publike kojoj svijet Pi Džej Harvi više nije djelovao toliko prijeteći.

Poseban doprinos njenoj muzici od tada daju njeni novi saradnici Mik Harvi (sa kojim nije u srodstvu) i Džon Periš sa kojim je snimila dva of projekat albuma, ”Dance Hall at Louse Point” (1996) i ”A Woman A Man Walked By” (2009).

Slijede njena dva najbolja albuma: ”Is This Desire?” (1998) i ”Stories From The City, Stories From The Sea” (2000). Na prvom je još dalje pošla u istraživanju negitarskog zvuka i elektronike.

Bliža trip-hopu nego rok muzici, Pi Džej Harvi je sa njim, tokom višegodišnjeg samoizgnanstva u rodni Dorset istražila svoj melanholični mikrokosmos. I dok je početak karijere označila spontanost u izrazu, ”Is This Desire?” pokazuje promišljeniju Harvi, koja je za taj najhrabriji album svojevremeno rekla da je ”highlight” njene karijere.

Sa ubitačnim bas linijama i pasažima eksperimentalnih slojeva u zvuku, album ispunjava atmosfera koja narkotički omamljuje saundskejpom.

Opozit od mračnog i napetog zvuka ”To Bring You My Love” i ”Is This Desire?” je naredni ”Stories From The City, Stories From The Sea” koji se uzima za njen najpopičniji album: Harvi odlučila da se posveti jednostavnim trominutnim melodičnim pjesmama sa ispoliranom i veselijom produkcijom.

Zanimljivo je da za razliku od drugih autora koji utopijsku harmoniju polnih odnosa konstruišu kroz sentimentalne balade, Poli Džin to radi u vidu neurotičnih ispovijesti

Posvećen njenom omiljenom gradu Njujorku, album je lišen egzistencijalnog previranja i zvuči nesvakidašnje lepršavo za Harvi. Prepun hitova koji se smjenjuju cijelim albumom, sa gostovanjem Tom Jorka na tri pjesme (posebno u dirljivom duetu ”The Mess We’re In”), ”Stories From The City, Stories From The Sea” je zasigurno pravi biser u njenoj diskografiji.

Sa ”Uh Huh Her” (2004), Harvi se opet vraća sirovom zvuku, estetici ružnoće. Drugi put potpisujući se kao producent, ona još jednom istražuje ljudske ponore kao što je to uradila na početku karijere. I dok je do tada njena muzika bila niz naprednih transformacija , na njemu je regresivnom putanjom Harvi uradila korak unazad.

Poslije ”Uh Huh Her” uslijedio je najveći zaokret u karijeri - dva posljednja albuma “White Chalk” (2007) i ”Let England Shake” (2011). Dok je na prvom odlazak u akustičnu melanholiju doveo do spiska zanimljivih i nadasve sablasnih balada, posljednji album je bio preveliki zalogaj pa se prepoznatljivi identitet autora potpuno izgubio.

Na ”White Chalk” se vraća svojim bijelim folk korjenima. U pitanju je tranzicija od američke gotike prvog dijela karijere do viktorijane, henridžejmsovske priče o ukletoj samoći i duhovima.

Bezvremenski zvuk albuma, na kojem Harvi raskida sa modernim rok zvukom, nudi jedan mračni romantičarski diskurs koji zbog klavirske osnove ponekad podsjeća na još jednu feministkinju – Tori Amos.

Ovaj izvanredni album je poput introspektivne jeze koja prolazi kroz kičmu. U suštini mračniji nego sva njena izdanja do tada, ”White Chalk” je ploča čiji će značaj vremenom postajati sve veći.

Zadovoljstvo koje pruža patnja i borba oko dominacije, disfunkcionalnost veze i emotivno propadanje, čini Harvi zainteresovanim za odsutstvo prisutnog

Ono što definiše njen senzibilitet su neuroza i mazohizam. Pankoidne gitare i grčeviti vokal koji u ropcu izvrištava poeziju PMS-a, nude jedan ultimativni pogled na egzibiconizam i bizarnost rodnih razlika.

Zanimljivo je da za razliku od drugih autora koji utopijsku harmoniju polnih odnosa konstruišu kroz sentimentalne balade, Poli Džin to radi u vidu neurotičnih ispovijesti. U tom smislu ona o ljubavi pjeva kroz vizuru mržnje. Na taj način preko negativizma secira osjećanja za koju se uvijek halapljivo vezuju strast i posesivnost.

U dvosmjernoj vampirskoj razmjeni ove stvari isrpljuju, ali i daju snagu autora u odnosu sa cjelokupnim muškim rodom. Upravo tu dolazimo do momenta kada u njenim pjesmama prožimanje ljubavi i seksa postane priča o zavisnosti.

Trenutak kada apstinencija postane previše jaka, inspirativno su grotlo njenih neuroza koje su apatično vezane za autodestruktivnu adikciju prema muškarcu prema kome dijeli i najnesebičniji prezir.

Simptomatično je da kroz tu izmučenu vizuru Harvi nalazi neku vrstu bizarnog zadovoljstva u sopstvenom propadanju. Ovaj ne toliko istaknuti boemijski momenat hedonističkog samouništenja je nesretna ljubav koja se prožima sa strastvenim seksom (kao u pjesmi “Rid of Me“: ”Don't leave me, I'm hurting/Lick my legs I'm on fire/Lick my legs of desire”).

Upravo tu leži njena mazohistička priroda. Dok sa zvučnika izvršitava antitesteronski manifest, ona istovremeno pada ničice pred iste te hormone moleći ih za nježnosti i animalnost.

Negdje između Bodlera i Peti Smit, Harvi je u svojoj poeziji razbila patrijahalne mitove o ženama-barbikama-domaćicama,

Zadovoljstvo koje pruža patnja i borba oko dominacije, disfunkcionalnost veze i emotivno propadanje, čini Harvi zainteresovanim za odsutstvo prisutnog, za mistifikaciju manjka koji čini suštinu užitka.

Poli Džin Harvi je primjer oporog ženskog rukopisa. Naspram mejnstrim prikaza žena u popu kao slatkih stvorenja koje su spremne da pruže ili ljubav ili jednokratni seks, zavisno od toga što muška publika želi, ona je otvorila htonskiju stranu svog roda, zbog čega je, što je ona često negirala govoreći da samo pjeva o stvarima koje je fasciniraju, uzimali za ultimativnu post-feminističku figuru alternativnog roka.

Ispunjena svim ljudskim tečnostima, njena muzika je najprije strastven prikaz života u kojem Eros i Tanatos igraju dionizijski tango. Iako je često prikazivana kao žena pauk ili kučka iz pakla, koja u svakom trenutku može zatražiti kopulaciju jedne bogomoljke od svog partnera, iza njene ekspresivne pojave krije se zapravo krhka figura koja u potrazi za životom nailazi stalno na njegovu mračnu negaciju.

Negdje između Bodlera i Peti Smit, Harvi je u svojoj poeziji razbila patrijahalne mitove o ženama-barbikama-domaćicama, pokazujući da one mogu biti seksualnije, moralno podvojenije i brutalno iskrenije od muškaraca.

Preispitivanje imperijalne prošlosti

U tom pogledu i ”Let England Shake” se čini manje uspješan. Donekle interesantan zbog upotrebe egzotičnog keltskog instrumenta autoharfe, on je previše aktivistički orijentisan da bi mogao da bude ličan.

Preispitujući imperijalističku prošlost anglo-saksonskog prostora kao i ratne strahote tokom istorije (sa svojim pratećim bendom je čak posjetila Galipolje, bojno polje na kojem je u I svjetskom ratu poginulo 30.000 Britanaca).

Podsjećajući više na koncertima na Bjork nego na samu sebe, sa glasom koji je toliko visok da je autorski neprepoznatljiv, da jedino možemo govoriti o svojevrsnoj krizi identiteta kroz koju sada prolazi Pi Džej Harvi.