Navršilo se dvjesta godina od kako je francuski oficir Vijala de Somijer posjetio našu zemlju, o čemu je 1820. godine objavio i poznatu putopisnu knjigu “Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru”, koja danas ima neprocjenjivu istorijsku, etnografsku i antropološku vrijednost; knjigu je prevela Marija Adžić, a objavio Izdavački centar “Cetinje” 1994.
Bilo kako mu drago, niko i ne pomišlja da svojim primjedbama (koje mirišu na filozofiranje) remeti svjetovnu vlast crnogorskog vladike.
On se njome, uostalom, koristi sa najvećom prikladnom umjerenošću.
Nijedan odvažni mislilac, nijedan indiskretni istraživač neće da podigne veo svojom odvažnom rukom.
Narod ga poštuje i voli. Narod mu je pokoran. Pa što i treba više?
Politika vladike Petra
Jednog jutra vladika je došao u moju sobu dosta rano, nešto žurnije nego što je bilo uobičajeno. Zatražio je odobrenje da naruči kafu i lule. “Danas sam potpuno slobodan, razgovaraćemo ovdje na miru”, rekao je. Prihvatio sam to s radošću i rekao mu da taj njegov predlog smatram posebnom čašću.
Kada je kafa bila poslužena i služinčad otpuštena, obratio mi se riječima: “Jesi li čuo novost?” - “Koju gospodaru?” - “Dakle, Francuzi pripremaju invaziju Rusije. Zbog toga sam, komandante, ljut jer prema vama osjećam iskrenu naklonost. Međutim, sve naše želje su vezane za Rusiju, a slutim da će taj poduhvat za vas biti koban” - “Kako je moguće da mi u Kotoru ne znamo ono što bi se znalo u Crnoj Gori?- odvratio sam. Ruska flota nije dobila nikakvo naređenje, guverner i ja se savršeno slažemo; nema ni najmajeg vidljivog nesproazuma? “Lično sam saznao”, odgovorio mi je.
- “U tom slučaju, ja nemam ništa više da kažem. Moram, znači, da ubrzam povratak u komandu.” - “Nije još do toga došlo”, rekao je. “Možeš da budeš savršeno miran; to je samo plan a planovi te vrste se ne ostvaruju za jedan dan.” “Želiš li da razgovaramo sasvim iskreno”, nastavio je.
“Vi Francuzi se nikako ne razumijete u politiku”. - “Trenutak, gospodaru”, rekao sam brzo, “lojalna politika predstavlja vezu među narodima; ona utvrđuje odnose i slogu među njima”. - “Da, dodao je vladika, tako bi trebalo da bude. Međutim, šta se događa na ovom svijetu, naročito u posljednje vrijeme i na više dvorova? Ako želimo da rasuđujemo razborito i bez predrasuda, čestiti ljudi politiku mogu posmatrati kao lukavu vještinu da se odvrati pažnja nekog vladara kako bi se na vrijeme uzele u posjed njegove najbolje oblasti; kao tajna specijalnih savezničkih planova da se uspore vojne operacije; kao tajanstveno povjerljivo saopštenje planova, zajedničkih trgovačkih poduhvata da se zaustave sve zloupotrebe.
Jednom riječju, ona je škola sofizma i poznavanje perfidnosti sažetih u sistem.” - “Sve to znam, gospodaru, znam već odavno! Često ponavljana iskustva, nesreće koje bez prekida smjenjuju jedna drugu, uništavanje naroda, rušenje tolikih carstava i preokreti u svijetu su užasni rezultati koji pritiskaju i gomilaju se kao potvrda vaše žalosne tvrdnje.”
E, kada bi bili pravični oni koji vladaju carstvima! Kada bi kraljevi i samodršci bolje uskladili svoje interese i svoje dužnosti!... Međutim, kakvom se dobru čovječanstva možemo nadati u poretku stvari u kojemu teško postižu dogovore oni koji međusobno dijele najvažnije djelove zemljine kugle, a koji, istovremeno, naizmjenično osuđuju pljačku i sami pljačkaju?...
No, šta bi bilo sa državama čiji bi narodi, kojima kraljevi treba da posluže kao uzor, pošli stopama francuskog naroda? - Svakako, rezultat toga bilo bi ono što se i sa nama desilo... naš narod je bio, naizmjenice, nedužni povod, pasivni predmet, zaslijepljeno sredstvo, suviše revnosni svjedok i žalosna žrtva. - To je užasno! Kakav narod! Zar kraljevi nijesu pozvani da ispravnim odnosima i mudrim upravljanjem sprečavaju takve nesreće? Kako oni među njima koji cijene pravcu i zaziru od sličnih napada, gledaju na one druge vladare, a da se ne osjete krivcima?
E, komandante, to dokazuje da je teško upravljati državama. - Da, gospodaru, odgovorio sam, ja shvatam da smo, iz najboljih namjera, uvučeni u burne događaje, i da su u pravu baš oni koji stradaju, jer budući da nijesu skloni prevari, oni ne mogu ni da je predosjete. - Srećom, u ovom prostranom i zamršenom lavirintu uskoro neće trebati ni konac ni tajna jedne Arijadne.
Avaj! Kobne vještine većine naših diplomata, njihove metode, nastojanja, obostrano lukavstvo, od politike su napravili samo lažno umijeće, možda smiješno, možda i nešto gore od toag... I dok neki posrednici vjeruju da izgledi za uspjeh zavise od njihove navodne mudrosti, odluke koje su rezultati njihovih planova zavise, u stvari, od povoda, vremena, ljudskih kaprica, i naročito, od slučaja koji njima suvereno vlada”.
Stežući mi snažno ruku, vladika je rekao: “O ovoj materiji bismo mogli razgovarati beskrajno dugo. Što se tiče nas Crnogoraca, koji smo, istinu govoreći, pomalo izgubljeni u vasioni, mi o politici razgovaramo kao što porodice razgovaraju međusobno”.
Poslije dva sata razgovora, vladika je uzeo svoj molitvenik i udaljio se. Drugi neki razgovori, praćeni sa istim interesovanjem, pružali su mi još mnoštvo podataka. Evo tačnih rezultata;
Ma šta o tome vladika mislio, samo zbog njegovih ličnih ambicija, njegova zemlja, koja sebi pridaje veći značaj nego što ga uistinu ima, pretendovala je da se ponaša poput ostalih naroda.
Vladika ... vlada narodom koji je još uvijek srođen sa prirodom, jer se brine o interesima svoga stada više nego o svojim vlastitim, sposoban je da savršeno rezonuje i zapovjednik je ovih, koliko ponosnih toliko i neustrašivih ljudi.
Vladičino držanje prema onima koji ne može da ubroji među svoje prijatelje, je proračunato, čak i lukavo, ali pošto se oko neke stvari postigne dogovor, tada se ophodi s poštovanjem i iskreno. Svako mišljenje suprotno njegovim pogledima značilo bi nevjernost, ili potpuno pomanjkanje razboritosti. Međutim, pojedinosti o posebnim planovima kojima su se crnogorske vladike rukovodile u svojim političkim sklonostima, ili o događajima koji su te sklonosti usmjeravali činile bi zasebni dio mog djela.
Kako su bili pravoslavne vjeroispovijesti, bilo je prirodno da se rađe okrenu onom suverenu koji je bio u stanju da ih bolje štiti, iz istih uvjerenja, i kojega se, s obzirom na to da je bio veoma daleko, nijesu morali plašiti (Petrograd).
Bez pogovora, zemljoradnja i trgovina su osnovna potreba svakog naroda, a osnovna briga treba da budu razumijevanje i sloga među susjedima, kao i veza sa drugim dalekim narodima koji mogu pomoći da postanemo dostojni poštovanja. Ova preimućstva su svakako opravdana, jer su njihovi uzroci i povodi spojivi sa društvenim svojstvima. U stvari, ništa nije ispravnije od sporazuma koji ih određuju, ništa razumnije od odnosa koji ih garantuju i propagiraju njihovo tačno izvršenje.
Zakonodavci, vladari, državnici ne treba, i ne smiju, da propuštaju ništa što može doprinijeti da se postigne taj poštovanja dostojan cilj, istinski rodoljubivi uspjeli i utješni rezultati.
Svaki od njih treba da djeluje shodno svojoj ulozi, položaju koji zauzima među onima koji su na vlasti i shodno aktuelnoj situaciji u kojoj se nalazi njegova zemlja.
“Dragi moj komandante”, nastavio je Vladika, “to ću vam još bolje objasniti kada vas upoznam sa našim odnosima sa Albanijom u kojoj je naslijeđeno nepovjerenje često izazivalo nesporazume koje nastojim da otklonim”.
(Nastavlja se)
Bonus video:
