S LJUBAVLJU

Mit o rekreaciji

Koristi li se više riječ ‘džoging’? Zazvuča mi kao riječ-vampir, upokojena krajem osamdesetih godina prošlog vijeka
0 komentar(a)
Ažurirano: 15.10.2011. 11:16h

Volim i ja sport, no trpim. Ne sve sportove, naravno. Ali, odmah bih se pretplatila na TV kanal koji bi non-stop emitovao snimke Aleksandra Popova kako pliva delfin i kraul, prima medalje i daje izjave.

Ponekad i ‘treniram’. Imam teretanu u zgradurini. U prosjeku četiri puta godišnje, da ne zapostavim nijedno godišnje doba, spustim se i ja u taj klimatizovani pakao. Tamo je uvijek previše entuzijasta - i ogledala - pa me dekoncentrišu njihovi pogledi, ne oni laskavi, nego nestrpljivi. Smeta im što ja dugo i nestručno podešavam sprave sa dvadeset kila na deset... devet, osam, sedam, šest, pet, četiri… Razumjeli smo se. A i teško je, čovječe.

Svuda po Londonu ljudi trče. Džogiraju, a niko ih za to ne plaća. Divim im se.

Koristi li se više riječ ‘džoging’? Zazvuča mi kao riječ-vampir, upokojena krajem osamdesetih godina prošlog vijeka. Pred oči mi odnekud dotrča Olivija Njutn Džon u drečavoj sintetici; i Mark Nofler za njom, sa znojnikom oko glave.

Ovi što trče ne jedu, ne piju, a o pušenju da i ne govorim. Na doživotnom su sistemu zdravog bivstvovanja

I zašto onda? Mislim, istrče se, i šta onda? Dođu kući i raduju se odrazu u ogledalu, raduju se tuširanju? Ili odu na posao pa ih tamo opet nešto muči. Opet im onaj grč na licu. Dan za danom, ne zastanu da osmotre svijet oko sebe, samo: džog, sprint, džog, grč.

Jedna od majki iz škole, ova se zove Harumi (kad malo bolje razmislim, ja nemam prijateljicu-majku-iz-škole sa anglo imenom; anglo imena ovdje sebi nadjenjuju freško pristigle Filipinke i Kineskinje), Harumi, dakle, dođe ujutru u školu, minimalistički opremljena za džoging – crna sintetika, bez telefona, muzike, vode, peškira ili presvlake – i nakon što poljubi dijete jednostavno otkaska kroz park, preko Albert bridža, u Kensington, pa na Trafalgar skver, tamo pregleda neke stanove što ih iznajmljuje turistima, onda dotrči nazad u školu. Ali Harumi je polu-Japanka, njeno ime znači ‘okean’, za nju svaki dan mora sadržavati dozu samo-torture, da se život ne bi sveo na grijeh, užitak (indulgence, kaže ona).

Ja sam jednom dugo trčala za autobusom C2 koji rijetko ide. Nisam htjela dopustiti da mi pobjegne sa Barkli skvera. Dok sam tako trčala, uhvatih sopstveni mozak kako mi se odvaja od ostatka tijela i misli za to tijelo da baš lijepo trči. I, stvarno, ne znam šta mi bi, ali noge su mi se u savršenom ritmu i visini odvajale od ceste, ruke sam pravilno pomjerala, nisam mlatila njima, sitnim, odsječnim pokretima parala sam smog; dobijala sam na ubrzanju dok mi je kosa vijorila na vjetru (koji sam možda baš ja pravila trčeći tako profesionalno). Stigla sam autobus, ušla, stropoštala se na sjedište, pored neke bakice.

Hodanje je zakon za mene. Nije mi jasno zašto svi fino ne šetaju, pristojno obučeni, kao ovo ja? Muzika u ušima, recimo Adađo, g-dur, pa kako trčati uz to?

Hodanje je zakon za mene. Nije mi jasno zašto svi fino ne šetaju, pristojno obučeni, kao ovo ja? Muzika u ušima, recimo Adađo, g-dur, pa kako trčati uz to? Ili Purple Rain: prljava gradska kiša golica mi lice, zastajem u hodu, posmatram tu kišu, vidim njenu ljepotu iza prljavštine, i gotivim je, dok mi Princ u ušima plače da me samo želi vidjeti kako se smijem kroz ljubičastu kišu. Zabijam ruke u džepove farmerica; u šta značajno strpati ruke ako trčiš u trik-majici i helankama?

Imam utabane staze za svaku vrstu šetnje: za inspirativnu šetnju, bijesnu šetnju, slavljeničku, obilato-kišnu (do besplatnih galerija i muzeja: najdraža destinacija – Saatchi), za šetnju-metamorfozu (koja me iz kukca vrati nazad u Olju); i za nostalgičnu šetnju, kada moj londonski život postane suviše hladan.

Ima elegancije u toj hladnoći, ne žalim se, ima filozofske distance, ali zafali mi Mediteran. Tada se zaputim prema jednom dvorištu koje izlazi na jug, i preko čije se ograde prema ružnoj ulici moćno prelivaju guste grane mimoze koja, začudo, cvjeta i miriše i u najhladnijim mjesecima, po nekom sopstvenom zakonu, kao da se inati, mora da je divljakuša. Otkinem granu i strpam je u torbu, da mi miriše dok hodam prema tropskoj bašti Batersi parka, zaklonjenoj od vjetra, gdje je uvijek mirno i barem par stepeni toplije nego ‘vani’.

Tamo napunim oči zakržljalim plodovima smokve i odlazim prema mutnoj rijeci, da uhvatim trenutak kada se u nju pusti malo mora, pa se sa mulja širi miris soli. Imam mimozu, more i smokvu, a ako odem preko mosta, do Karlajl skvera, zbirku ću upotpuniti šipkom i mirisom pečenja rakije, mada još nisam otkrila iz koje tačno kuće dolazi taj miris. Jednom sam probala da otkrijem, hodala sam Karlajl skverom polako, gledala u velike prozore, i iza jednog od njih vidjela mladu djevojku koja je uz ponosni pogled majke i pratnju sa klavira jedne starije gospođe vježbala pjevanje neke arije. Eto, muzički intermeco, kao u doba Rajka Cerovića na RTCG. Još samo iglice nisam nigdje pronašla. A ni razlog zašto u Podgorici ljudi svuda ne hodaju.

Jutros sam počela bijesnom šetnjom, a završila onom preobražajnom. Bar se nadam. Namjerno hodajući uz ružnu ulicu, puštala sam bijeloj buci saobraćaja da me obuzme, da se moj stres stopi sa stresom gradurine. Ponedjeljkom ujutru svi su ludi na cesti, kidišu jedni na druge. Jedan se nesrećnik klatio na rubu trotoara, kao da se spremao baciti se pod autobus, a onda je spazio mene i napravio par koraka unazad da bi me gurnuo, tek onako, da me povrijedi. Nije znao da i ja nosim oklop od bijesa, da sam otvrdnula, nije me lako pomjeriti. Razočaran, opsovao je škotskim naglaskom.

‘Yer ferking betch,’ rekao je.

Zastala sam, makla sa očiju naočare za oblak koji zasljepljuje više od sunca, i pogledala ga. Došlo mi je da ga nokautiram, nije da nije. Ili da, usukanih ramena, nastavim dalje, noseći psovku kao trn u srcu. Onda sam pomislila koliko je težak život u gradurini, kada je tu čovjeku teško, težina je neprobojna, usamljena, hladna. Nasmiješila sam mu se.

‘Šta se desilo?’ pitala sam raseljenog Škota.

‘Samo sam stajao ovdje, a ti si me gurnula,’ rekao je, ali nije više bio ljut.

‘Nisam,’ rekla sam, ‘ne bih te ja nikada gurnula.’

‘Oprosti,’ rekao je. Ljubazno.

Osmijeh ipak pomaže, pomislih. Ili je u pitanju bio moj akcenat? Možda je samo mislio da sam luda Ruskinja, pa se povukao. U svakom slučaju, da sam džogirala, isto bi me opsovao, ali ja bih otrčala dalje, što dalje od riječi, što dalje od pogleda.

A sada, mala tajna velikih majstora šetnje: skoro uvijek hodam pod teretom. Kese iz supermarketa, dječje torbe, ostala oprema. Ruke tada skoro neprimijetno povijem u laktovima, pa mišići - bicepsi, tricepsi, triceratopsi? - peku kao ludi.

Beat that, Madonna!

Preporučujemo za Vas