POP-LITIKA

Okupacija Vol Strita nas uči da smo dosta djelali, vrijeme je da počnemo da mislimo

Najuspješnije revolucije – one naučne – nisu se odigrale na ulicama, već u glavama ljudi
0 komentar(a)
Ažurirano: 15.10.2011. 10:51h

U vremenu u kome je kapitalizam doživio svoj vrhunac – u vidu potpune komodifikacije svakodnevnog života – Oliver Stoun je snimio ikonoklastički Vol Strit (1987). Veličina ovog filma nije se sastojala toliko u kritici, koliko u dijagnostifikovanju edipalne osnove kulturnog i šizofrene prirode spekulativnog kapitalizma.

Da se razumijemo, Stoun zapravo nikad nije bio antikapitalista, već endemska vrsta buržoaskog romantičara sa grižom savjesti i izraženom moralnom obavezom da reaguje na negativne transformacije sistema.

Drugim riječima, nepravde nije vidio kao simptome rastućih unutrašnjih kontradiktornosti sistema, već isključivo kao devijacije prouzrokovane ljudskim faktorom. Danas vladajući ideološki diskurs zauzima slično stanovište: da bi se stvari ispravile, treba samo prepoznati trenutak u kome je kapitalizam postao zloćudan.

Ovim se zapravo želi poručiti da ovaj sistem ima “čisto”, neiskvareno jezgro (koje je, maltene, s onu stranu eksploatacije). Ipak, Stoun je, bez obzira na primarni cilj svog filma, uspio da ukaže na momenat u kome je kapitalizam počeo da se ponaša poput zloćudnog tumora.

U Reganovoj Americi deregulacija nije predstavljala samo izmjenu pravila, već i napuštanje svih principa.

U Reganovoj Americi deregulacija nije predstavljala samo izmjenu pravila, već i napuštanje svih principa.

U takvom kontekstu, Vol Strit je postao označitelj totaliteta – čist fetiš. Kompulsivnost koja je vodila antagonistu Gordona Gekoa u poslovnim potezima prevazilazila je svaku finansijsku motivaciju.

Sa prošlogodišnjim nastavkom, Vol Strit: novac nikad ne spava, Stoun je pokušao da odbrani kapitalizam, nevješto se trudeći da uzrok problema izmjesti iz strukturalnih manjkavosti sistema u sferu poslovne etike.

Zaključak je bio jasan: sve što je potrebno da se sistem vrati na pravi put jeste da pojedini moćnici shvate neispravnost svojih postupaka i povuku ručnu.

I takav pogled na stvari bio je održiv – sve do 2008. godine, kada je panika postala globalna. Prvo šok, potom nevjerica, a onda upiranje prstom.

Koga nije osvijestio prošlogodišnji slučaj Grčke, taj je nečujno napustio zonu zdravog razuma i zašao u tamni vilajet neoliberalnog diletantizma

Međutim, najveći broj onih koji su zauzimali (a i dalje zauzimaju) najmoćnije pozicije nikako se nije mogao pomiriti sa činjenicom da je laissez-faire kapitalizam oružje za masovno uništenje. Prstom nisu uperili na uzrok problema, već na njegov simptom.

Nekoliko godina kasnije, stanje se pogoršalo, a stvari postale očiglednije. Koga nije osvijestio prošlogodišnji slučaj Grčke, taj je nečujno napustio zonu zdravog razuma i zašao u tamni vilajet neoliberalnog diletantizma.

Ono što se trenutno odigrava diljem Sjedinjenih Država posljedica je dogmatizma koji je, i nakon protesta u Grčkoj, nastavio da prilagođava činjenice teoriji.

Da li se sjećate retorike koja je pratila finansijski kolaps ove balkanske države? Ako padne Grčka, pada eurozona, što znači da će Evropska unija da ode dođavola. Kako sad pa to? Zar EU nije i politička zajednica, multikulturni raj koji počiva na zajedničkim vrijednostima?

Retorika o dešavanjima u Grčkoj (ne)očekivano je otkrila operativni sistem briselskog Legolenda – ekonomsku bazu, rekao bi marksista. Udarite na to, i vidjećete kako nestaje šareni skrinsejver multikulturalizma, prijateljstva, tolerancije i zajedničke politike.

Veliki san velikih evropskih državnika prošlog vijeka nije bio baziran na zajedničkim vrijednostima, već na zajedničkom interesu. A današnja Grčka nije ništa drugo do simptom ekonomskog interesa kao suštinske vrijednosti na kojoj počiva EU.

Nakon Drugog svjetskog rata, Evropljani su bili u prilici da iz prvih redova, u punoj 3D tehnologiji gledaju kako im se sistem vrijednosti pretvara u prah

Vakuum je bio otvoren: nakon Drugog svjetskog rata, Evropljani su bili u prilici da iz prvih redova, u punoj 3D tehnologiji gledaju kako im se sistem vrijednosti pretvara u prah.

Komunizam je predstavljao jedinu moguću alternativu, ali to, iz perspektive Sjedinjenih Država, nije bilo dopustivo. Na prvi pogled, Maršalov plan je bio tek puka finansijska pomoć razorenoj Evropi, ali se u suštini radilo o investiciji u nesmetan razvoj kapitalizma.

Ukratko, nastojala se očuvati vjera u tržišni sistem, jer je ona preduslov njegovog uspješnog funkcionisanja. Zamislite hipotetički haos u kome svi ljudi istovremeno izgube vjeru u bankarski sistem, pa odluče da podignu sav svoj novac. Da, kapitalizam traži vjernike, a ne slobodne pojedince.

Prošle godine, došlo je vrijeme da se vjera još jednom odbrani. Grci su optuženi da su lijeni i halapljivi, da zabušavaju a žele mnogo, da se, naprosto, ne umiju ponašati u savremenom kapitalizmu. I dan-danas, u očima mnogih, Grci su sami krivi za svoju nesreću.

Međutim, kolaps Grčke nije ništa drugo do posljedica unutrašnjih kontradiktornosti globalnog tržišta. Američki bankarsko-investicioni konglomerat Goldman Saks je punih deset godina pružao pomoć grčkim vlastima u prikrivanju svojih dugova, a pri tome, koristeći takozvane derivate, basnoslovno zarađivao na tim mahinacijama.

Uzrok pada Grčke nije bio balkanski mentalitet i grčki način života, već je bio posljedica direktnog napada finansijskih špekulanata sa Vol Strita

ejting je odmah smanjen, čime je izazvana panika među investitorima koji su se istog trenutka počeli ratosiljati državnih obveznica, ostavljajući državu da grca u dugovima i bezuspješno pokušava doći do novog kapitala.

Sva moć je stavljena u ruke nekolicine ljudi koji su u stanju da gotovo natprirodno manipulišu stvarnošću

I to je pravo lice poznog kapitalizma: sva moć je stavljena u ruke nekolicine ljudi koji su u stanju da gotovo natprirodno manipulišu stvarnošću i, bez opaljenog metka, bacaju države na koljena.

Potom je došlo Arapsko proljeće, a onda – Američka jesen. Izgleda da je pobuna morala da obiđe svijet da bi došla na pravu adresu.

Najveći stand up komičar Džordž Karlin je jednom prilikom rekao da fašizam neće umarširati u Sjedinjene Države u crnim košuljama i vojničkim čizmama, već u “smajli” majicama i “najk” patikama.

Matori je napravio samo jednu omašku u svojoj prognozi – vrijeme. Korporativni fašizam je odavno umarširao u američko društvo, a narod ga je objeručke prihvatio onog momenta kada je pomislio da jedan crni političar može nešto da promijeni.

Ta misao je nesvjesna objava kapitulacije pred suštinom problema – da je sam sistem korumpiran. Košmar se sastoji u tome što danas demokratija služi da bi se prikrila činjenica da državom upravljaju korporativni interesi koji nikome ne polažu račun.

U avgustu ove godine, sam Obama je svojim postupkom pokazao da je problem u sistemu: zemlju je spasio od bankrota u korist bogatih, a na štetu siromašnih.

Amerikanci su konačno shvatili ko je ubio “Američki san”

Dva mjeseca kasnije, narod je okupirao Vol Strit. Politički analitičari su gotovo frustrirano reagovali na odsustvo jedinstvene poruke protesta.

Međutim, Kornel Vest je postavio preciznu dijagnozu: radi se o “demokratskom buđenju”, o podizanju svijesti nacije, a da će konkretni zahtjevi doći kasnije (što se i dogodilo). Profesor sa Prinstona se nije plašio da upotrijebi riječ “revolucija”:

“Ovo je demokratski, nenasilan proces, ali jeste revolucija, jer su ovi oligarsi intenzivno prenosili bogatstvo od siromašnih i radničke klase u posljednjih 30 godina, i to bez ikakvih posljedica, pri tome smijući se narodu u lice i govoreći im kako je to njihova krivica”.

Drugim riječima, Amerikanci su konačno shvatili ko je ubio “Američki san”. Prije više od 100 godina, veliki američki pisac Embrouz Birs je rekao da će američki narod biti pljačkan sve dok glavna crta njegovog karaktera bude “trpeljivost prema uspješnom lupeštvu”.

Čini se da je trpeljivosti došao kraj, a da se narod počeo koncentrisati na ulicama, kao i svijest o glavnom uzroku globalne ekonomske krize i nesreće miliona.

Slavoj Žižek često ukazuje na to kako Marksovu jedanaestu tezu o Fojerbahu – koja kaže da su filozofi svijet samo različito tumačili, ali da se zapravo radi o tome da se svijet izmijeni – treba izokrenuti i akcenat staviti na tumačenje, odnosno teorijsko promišljanje svijeta, jer nas dominantni diskurs koji poziva na direktnu akciju sve više odvlači od pravih uzroka problema, koji su najčešće skriveni i zahtijevaju ozbiljnu kontemplaciju i analizu.

Najuspješnije revolucije – one naučne – nisu se odigrale na ulicama, već u glavama ljudi. Kad se sve kockice slože u mentalnom prostoru, stvarnost je onda lako pokoriti

Nije li nam Alan Mur u remek-djelu devete umjetnosti, V kao vendeta, objasnio kako teorija treba da prethodi svakoj akciji?

Metod glavnog junaka, misterioznog V, gotovo da je didaktički – on ne želi da destabilizuje totalitarni režim kroz direktnu akciju, već kroz podizanje svijesti svojih sugrađana. Zato nikada i ne saznamo njegov identitet, jer je on ideja koja treba da se otjelotvori u narodu.

Drugim riječima, Mur je prvi koji je pokazao neophodnost izvrtanja posljednje teze o Fojerbahu: dosta smo svijet pokušavali da promijenimo, prvo treba da ga shvatimo. Svijet u kome živimo postao je toliko kompleksno mjesto da je neophodna revolucija u načinu posmatranja i interpretiranja istog.

Najuspješnije revolucije – one naučne – nisu se odigrale na ulicama, već u glavama ljudi. Kad se sve kockice slože u mentalnom prostoru, stvarnost je onda lako pokoriti. A kada na stvari počnete da gledate drugačije, kao da ste svijetu poručili: “Ne započinjite revoluciju bez mene!”

Ostaje samo pitanje koliko je ljudi spremno da to i glasno kaže.

Preporučujemo za Vas