Izjašnjavajući se o medicinskoj dokumentaciji u kojima su navedene dijagnoze i povrede za bivše logoraše u Morinju od 3. oktobra 1991. do 14. avgusta 1992. godine, dr. Budimir Borovinić, vještak medicinske struke, je kazao da nema opisa povreda u izvještajima ljekara specijalista u Hrvatskoj, te da se ne može pouzdano utvrditi vrijeme kada su te povrede nastale.
Mlađen M. Govedarica, Zlatko I. Tarle, Ivo M. Gojnić, Špiro S. Lučić, Boro M. Gligić, te Ivo D. Menzalin, optuženi su za “ratni zločin protiv ratnih zarobljenika” u Sabirnom centru u Morinju.
Ljubičić je pregledan u KBC Splitu 14. decembra 1992., ali nije opisana povreda. Sasvim je moguće da je nisu mogli ni uočiti, a dijagnozu su napisali na osnovu onoga što im je pacijent rekao.
Iako je u medicinskoj dokumentaciji navedeno da je ratni zarobljenik Miljenko Ljubičić zadobio nagnječinu kože i mekog potkožnog tkiva, dr Borovinić je kazao da se takjva povreda ne može vidjeti nakon šest mjeseci.
“Sva medicinska dokumentacija je prilično siromašna podacima. Ljekari su napisali dijagnozu, ali nema opisa te povrede. Ljekar je samo na osnovu izjave pregledanog pacijenta napisao dijagnozu. Ljekar nije ni vidio nagnječinu, već stanje tijela poslije nagnječine. Ljubičić je pregledan u KBC Splitu 14. decembra 1992., ali nije opisana povreda. Sasvim je moguće da je nisu mogli ni uočiti, a dijagnozu su napisali na osnovu onoga što im je pacijent rekao. Ovo tim prije što se na osnovu podataka dobijenih od pregledanih vezuju za povrede nastale više mjeseci ranije tokom boravka u Morinju. Naravno da ovo nije pouzdan podatak”, pojasnio je vještak odgovarajući na pitanje advokata Gorana Rodića, branioca optuženog Mlađena Govedarice.
Deficitarna medicinska dokumentacija
Ljubičić je odmah nakon izlaska iz logora liječen u KBC u Splitu, i odmah se potom uključio u 163. brigadu hrvatske vojske i ostaje do kraja rata. Ovaj podatak je psiholog dobio od pacijenta, kazao je Borovinić, i dodao da je kasniji post-traumatski sindrom mogao nastati i njegovim učetvovanjem u ratu, ali i nakon izlaska iz Morinja.
“Medicinski nije opravdano da se napiše dijagnoza na osnovu onoga što kaže pregledani pacijent”, ocijenio je Borovinić.
Zato što je deficitarna medicinska dokumentacija, on se nije mogao izjasniti ni za starost povreda koje su navedene da je zadobio Mario Lučić. Nema ni jednog podatka o povredi nagnječine kože i mekog potkožnog tkiva za Đura Vitkovića, koji je pregledan 17. decembra 1991.
“Ljekar navodi da je povreda nastala 9. oktobra 1991. Zaista je neuobičajeno da napiše da je ozljeda nastala i to napisao decidno. On je ovaj podatak najvjerovatnije dobio od samog pacijenta. Pregled je obavljen dva mjeseca kasnije, i zbog toga ljekar nije mogao sa sigurnošću da navede dan nastanka povrede. Mario Lučić je pregledan 20. decembra 1991. u Domu zdravlja u Dubrovniku, a uvjerenje radi regulisanja vojnog invaliditeta je dobio 13. aprila 1995. I za njega, dr Borovinić je rekao da nema detaljnog opisa povreda, kao ni starosti.
“Naveden je podatak da je povrede zadobio nakon zlostavljanja u Morinju. Kako nema detaljnog opisa povreda u medicinskoj dokumentaciji, ne može se sa sigurnošću reći datum i vrijeme nastanka povreda. Marko Margaretić, Ljubičić i Đuro Matrušić su zadobili post-traumatski stresni sindrom, ali ove poremećaje su mogli zadobiti i boravkom u logoru Bileća”, kazao je vještak.
Nema detaljnog opisa povreda
Advokat Branislav Lutovac tražio je da se dr Borovinić izjasni o stepenu vjerovatnoće nastanka povreda kod bivših logoraša, da li od udaraca pendrekom ili od pada.
“Ne mogu se precizno izjasniti, jer nema detaljnog opisa povreda, veličine i boje. Duševni poremećaj, načelno za sve, može nastati od doživljenih trauma u ratu, kod zarobljavanja ili boravka u zarobljeništvu. Veća vjerovatnoća je da se zbog doživljenog stresa tokom samih ratnih operacija i momenta zarobljavanja zadobije post-traumatski stresni sindrom, dok je relativno ređi slučaj kod zarobljeništva, jer su ratne operacije opasnije. U ratu svakog časa može poginuti, dok je boravak u zarobljeništvu relativno lakši položaj, i nema tu opasnost kao u ratu”, pojasnio je Borovinić.
Za Šutalo Lovra, nije se mogao sa sigurnošću izjasniti kada je nastala povreda slabinsko-krsnog dijela, ali se ne može isključiti mogućnost da je zadobio od udarca nogom.
Kod ovog logoraša je 9. septembra 1996. konstatovan duševni poremećaj, ali nije mogao isključiti mogućnost da je nastao tokom boravka u Morinju, ovo tim prije samo zarobljeništvo predstavlja vanrednu situaciju.
Za Šutalo Lovra, nije se mogao sa sigurnošću izjasniti kada je nastala povreda slabinsko-krsnog dijela, ali se ne može isključiti mogućnost da je zadobio od udarca nogom, šakom ili kutlačom. Ne može se isključiti mogućnost da je Milo Dupčić duševni poremećaj zadobio boravkom u logoru Morinj, a isto objašnjenje je dao i za Vlaha Veramentu.
Suđenje se nastavlja 18. oktobra.
Mesić neće svjedočiti
Vijeće sudije Milenke Žižić odbilo je predloge odbrane, koji su u julu predložili saslušanje vodećih političara tadašnje SFRJ i oficira JNA.
Sud je odbio predlog advokatice Vesne Gačević-Rogove da se u dokaznom postupku, kao svjedoci saslušaju tadašnji predsjednik predsjedništva SFRJ Stipe Mesić i član tadašnjeg predsjedništva Momir Bulatović.
Sud je odbio predlog advokatice Vesne Gačević-Rogove da se u dokaznom postupku, kao svjedoci saslušaju tadašnji predsjednik predsjedništva SFRJ Stipe Mesić i član tadašnjeg predsjedništva Momir Bulatović.
Od organa bezbjednosti Kontra obavještajne grupe (KOG) advokat Rodić je predložio da se saslušaju Mihailo Milošević, Petar Pećinar, Drago Tošenović, Predrag Kravić, Zdravko Popovski, Dušan Stanojev, Radomir Svičević, Sreten Damjanović, te Ljubiša Beara, kapetan bojnog broda.
Beara je od maja 1992. imenovan za načelnika za bezbjednost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju u Hagu osudio je Bearu na doživotni zatvor zbog zločina u Srebrenici. Sud je i ove predloge odbio.
Bonus video:
