IZ LONDONA WITH LOVE

Olja Knežević: Ponovni silazak međ’ Londonce

Noći su bile vrele ovoga septembra, sa krova Foruma šištao je freon, svi ti lijepi ljudi šetali su od stola do stola sa čašom i cigaretom u ruci
0 komentar(a)
Olja Knežević, Foto: Vesko Belojević
Olja Knežević, Foto: Vesko Belojević
Ažurirano: 24.09.2011. 10:48h

Par dana oporavka u Podgorici: promocija knjige u prostranom šarenilu Gradske knjižare, dobronamjerni gosti glamuroznog izgleda, veoma raspoloženi Balša i Marinko, koji mi otkriše najljepše tajne sopstvenog romana.

Zgrada bivšeg Beka ima ubojitu arhitekturu koju je nemoguće sakriti šminkom, stepenište miriše na davne itisone i borosane; ali noći su bile vrele ovoga septembra, sa krova Foruma šištao je freon, svi ti lijepi ljudi šetali su od stola do stola sa čašom i cigaretom u ruci, bila je to atmosfera iz filma o vremenu koje se neće vratiti, nigdje i nikada više: vremenu opasnom i teškom, ali tako prokleto zabavnom; kada se ispod velikih zvijezda osjeća miris kraja neke ere, ljudi se raduju svemu, odjednom kapirajući drevnu mudrost da život je tu i sada, budućnost je neizvjesna, no mora da će biti bolja…

Varljiva privlačnost miholjskog ljeta. Poslije sam, u svojoj staroj sobi u stanu kod majke, bila budna skoro do zore jer moji su sugrađani sparne noći parali jurnjavom auta po bulevaru i preglasnim smijanjem do sitnih sati, dok pepeo i vrelina ne bi, iscrpljeni, poput, što bi rekao T.S. Eliot ‘bolesnika u narkozi’, legli na topli asfalt. Ili se to barem meni činilo.

Istra je po mjeri čovjeka, rekao je prijatelj ovom taksisti; čista zemlja, ljudi srećni, piju dobro vino, sjede na suncu, smiju se

Onda sam otputovala u London. Silazak niz Jakobovu ljestvicu. Anglosasi u krizi. Dok se probijam kroz oblake nad Ostrvom, pravim grandiozne planove. London definitivno ne može ponijeti titulu Mr Charminga na kraju ljeta, kada na kontinentu još uvijek zna biti magično.

No, jesen onda ipak svuda stigne, pa se nigdje više, čak ni po Podgorici, lijepo preplanuli ljudi ne šeću između stolova sa čašom i cigaretom u ruci. A i London se brzo rekupera, počne vaditi svoje adute: prvo fashion week, koji, doduše, nije my cup of tea, a da li je ičiji više?

Prati li iko više fashion u ovo vrijeme ‘otkazanih letova’, tj. krize svega i svačega?

Londonski festival dizajna, međutim, ove godine obećava dobru zabavu za male pare, barem sudeći po nekoliko najavnih eksponata. Petsto kvadratnih metara crvene haljine iz Koreje. Još kad bi bilo iz Sjeverne Koreje, njam.

Zatim ide sezona koncerata u Royal Albert Hallu, gdje su setting i akustika takvi da atmosferu lako naprave intimnom. Ove se godine nadam se recimo Koenu, Barbri Strejsend, Grejs Džouns. Oktobar donosi South Bank festivale, nove postavke u galerijama, američka gostovanja u Almeida teatru.

Na aerodromu, taksista ledenih ruku odmah mi je predočio da je njegova zemlja postala ‘the number one stinking country’ na svijetu. Taksista bi se preselio u Montenegro. Jedan njegov prijatelj već ima kuću u Istri. (Montenegro, Istria, Dalmatia, sve je to isto.)

Kući me dočekala prijetnja od opštine da već sedam dana kasnim sa plaćanjem, takse

Istra je po mjeri čovjeka, rekao je prijatelj ovom taksisti; čista zemlja, ljudi srećni, piju dobro vino, sjede na suncu, smiju se. Ej, lutko, ovdje se više niko ne smije, kaže taksista.

“A, jesu li se Englezi ikada smijali?”, pitam ga.

“Ah, ljubavi, pa mi smo živjeli za druženja po pabovima, za smijeh. I uvijek smo pomagali jedni druge. Danas imamo neku ružnu vrstu bogataša. Neće nikome da pomognu. Samo otimaju”.

Ali, vaši bogataši više nisu Englezi, htjedoh mu reći.

“Aej, aej, seljačino!”, vikao je kroz prozor, pa nisam ništa rekla. “Seljačine. Ne znaju ni da voze”, kaže mi on. “Mislio sam, ako pobjegnem iz Londona i preselim se na selo, imaću manje stresa. Preselio sam se u Hertforšajr.

Sada je mojoj porodici tamo dozvoljeno da napuni samo jednu crnu kesu smećem nedjeljno. Sve drugo mora biti za reciklažu. Jedna crna kesa nedjeljno, ej! Ne možemo ni komšije pozvati na čaj! Mada, ni ne znamo ko su nam komšije. Stinking, stinking country. Treći svijet, kažem ti”.

Kada sam u Beogradu shvatila da ću, zbog statistike, izgubiti godinu na psihologiji, počela sam iščitavanje sabranih djela Agate Kristi i Dž. Le Karea

Kući me dočekala prijetnja od opštine da već sedam dana kasnim sa plaćanjem, takse. Ako ne platim ove nedjelje, upašće mi, kao, u stan, i uzeti nešto od pokućstva.

Dobro je, ovi iz moje opštine nisu još počeli da broje kese za smeće koje izbacujemo. Hertfordšajr definitivno ne bi bio dobar izbor za našu porodicu.

Dok hitam da platim taksu, primjećujem da su trotoari više nego ikada prije preplavljeni primjercima raznovrsnih psećih izmeta. Među primjercima ima i nelogičnih, zamršenih, iz kojih bi se svašta dalo zaključiti o današnjim psima i njihovim vlasnicima. Poput eksponata na bolesnoj izložbi. Alternativni London design festival.

Okej mi je da se psi spasavaju iz sirotišta, da se usvajaju, imaju svoja prava, puštaju sa uzica kroz Batersi park da se istrče, dok im se šetači ljudske vrste moraju sklanjati sa puta. (Na ulazu u Batersi park trebalo bi da stoji natpis ‘Humans, please, koristite ovaj park tek nakon što se psi dobro isćefe.’)

Sve je to fino, ali, molim vas, prije nego što upadnete nekome u kuću da mu otimate TV, ili prije nego što nam zabranite da gulimo previše jabuka pa kore bacamo u smeće, uradite nešto po pitanju psećih gova..

Da, opomenuo me je sin da ne vičem više za ljudima “Očisti shit tvoga psa”, nego se to kaže “Please, očisti your dog’s business”. Samo da to ne postane jedini biznis na Ostrvu.

Možda su Hladni rat, Le Kare, britanski zdravi razum, i ta prašnjava fotelja za razmišljanje prevaziđeni čak i za osobe poput mene čiji to jeste cup of tea?

Ubijeđena da će dobra triler-drama u Chelsea Curzon kinu ublažiti moj silazak u krizu zapada, odlazim na projekciju “Tinker Tailor Soldier Spy”.

Kada sam u Beogradu shvatila da ću, zbog statistike, izgubiti godinu na psihologiji, počela sam iščitavanje sabranih djela Agate Kristi i Dž. Le Karea. Kolege sam lagala da i ja, baš kao i svi oni, čitam Karlosa Kastanedu.

Ali Karlos me nije tješio, niti išta učio, dok me je postojanje mozgova poput Poaroa i Smajlija, makar samo u literaturi, držalo u uvjerenju da statistika i jedna godina fakulteta i nisu tako bitne; bitan je zdrav razum.

Radovala sam se Smajliju na velikom ekranu. Znala sam da u filmu neće (valjda) biti jurnjave kolima, kosmičkih eksplozija, futurističkih gadžeta, pa ni dobrih riba. Biće posijedjeli Geri Oldman, usana stisnutih, ali ne usljed zlobe ovoga puta, već usljed rada malih sivih ćelija.

Smajli, ćutljiv, prašnjav, po tom pitanju drugačiji od ekstrovertnih Poaroa i Šerloka Holmsa, ipak je sličan njima i svim engleskim detektivima (osim Bondu, Džejms Bondu, čiji je kreator, Jan Fleming, poput Le Karea, bio agent engleske obavještajne službe), jer sve zagonetke rješava dugim razmišljanjem u udobnosti svoje stare fotelje.

Možda je i to cup of tea, i sam čin i izraz, prevaziđeno; osim ako u pitanju nije Ice Tea, of course

Hoću da kažem, znala da me ekranizacija Smajlija neće preplaviti buzzom i životom Mediterana. Ipak, nisam očekivala toliku skandinavsku depresiju. Tek sam kasnije shvatila da je film režirao Skandinavac, koji je prije toga režirao nešto dječje-vampirsko, brrr.

Skandi me nije uspio natjerati niti da uživam u dijalozima, niti da me je uopšte briga ko je ubačeni ruski špijun i kako će završiti. Oldman je bio dobar u ulozi Smajlija, ali Smajli nije bio filmičan.

Možda su Hladni rat, Le Kare, britanski zdravi razum, i ta prašnjava fotelja za razmišljanje prevaziđeni čak i za osobe poput mene čiji to jeste cup of tea?

Možda su Amerikanci, kao što je rekao moj muž nakon filma, zaista uvijek i bili bolji, i u tajnom agentovanju (gdje Britanci, na kraju krajeva, nisu imali nekog velikog uspjeha), i u pravljenju filmova o tome.

Možda je i to cup of tea, i sam čin i izraz, prevaziđeno; osim ako u pitanju nije Ice Tea, of course; sa kockicama leda koje se muzikalno sudaraju u visokim čašama u vrelim noćima, dolje, južno.

Preporučujemo za Vas