cetinjske teme

Ko mi srušio šupu Bog ga srušio!

I try to make everyone\'s day a little more surreal. Bill Watterson, Carlvin Hobbes
70 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 27.03.2019. 14:30h

Htio bih da pišem o Cetinju - današnjem Cetinju - padaju mi na pamet riječi: gradologiziranje, gradomitologiziranje, gradometafizikovanje, metagradovanje, gradotvorenje, gradozborenje, gradoludovanje - ali ne znam što ću s njima - s tim riječima.

Bio sam prije par dana gore, na Cetinju, bio je lijep dan - možda tek zericu sparniji nego što bi bilo idealno - popio sam kafu pod starom lipom, u hladovini, kao i obično, a radio sam još neke stvari i usput sam vidio i čuo mnogo toga neobičnog. Na Cetinju nikada nije falilo ni običnih ni neobičnih stvari - ako ćemo pravo.

Pokupio sam dvije cigle sa ruševina bivšeg "Starog Oboda" - trebaju mi za (umjetnički) projekat kojemu još uvijek nisam nadjenuo naslov, ali sam siguran da će naslov da bude na engleskom - nešto kao: There's never enough time to do all the nothing you want - ili tako nekako - mada ni Astral Weeks nije loš naslov:

Ali ja njima doskočim tako što moju šupu - održivo umjetničko djelo dakle - prijavim na Bijenale arhitekture u Veneciji 2012

Nažalost, stari Van Morison (Van Morrison) je već ugrabio taj naslov - kad bih ga ja reciklirao - bio bi to plagijat.

Planiram zapravo da napravim mini-objekat - šupu - od recikliranog materijala, od raznog materijala koji nalazim unaokolo i odvlačim na (tajnu) lokaciju gdje ću da gradim tu šupu. Ta šupa će da bude stav o nečemu - ne znam još tačno o čemu. Da budem iskren, uživam u procesu nalaženja i prikupljanja materijala, za sada, a uživam i u samom materijalu. Ne žurim, u suštini. Kontakt sa materijalom mi je strašno bitan. Sam proces realizacije mi je najbitniji, definitivno.

U glavi vrtim varijante kao: momci iz gradske uprave su provalili moju tajnu lokaciju pa su došli s namjerom da sruše moj objekat od recikliranog materijala - moju šupu, taj egzemplar održive arhitekture - jer je podignuta nelegalno, bez prethodno pribavljenih urbanističkih uslova, bez tehničke dokumentacije i bez ijedne od potrebnih dozvola - a ja se branim činjenicom da to - ta šupa - nije u stvari pomoćni, dakle utilitarni objekat, nego umjetničko djelo - to je umjetničko djelo, ljudi!, derem se ja - a oni govore kako to nije bitno - kako bi to samo izgledalo, kažu, kada bi svi ljudi koji nelegalno grade šupe tvrdili da su to u stvari umjetnička djela, i opet ponavljaju da će bez obzira na sve ipak biti primorani da sruše moju šupu, jer ima zidove, vrata, prozore, krov, dimnjak i sve ostale elemente koji je svstavaju u red nelegalno podignutih pomoćnih objekata - ali ja njima doskočim tako što moju šupu - održivo umjetničko djelo dakle - prijavim na Bijenale arhitekture u Veneciji 2012. godine - aha! - pa ubodem Zlatnog lava - aha! aha! aha! - a poslije i Trinaestojulsku nagradu - a onda zli momci iz gradske uprave mogu samo da mi pljunu pod prozor šupe...

Prevruće je, presparno je u Podgorici ovih dana, definitivno, opet mi treba kafa... moram opet gore, na Cetinje, tamo je zericu manje vruće i zericu manje sparno...

Pisanje o Cetinju mi definitivno ne ide, za sada. Što god da napišem, kako god da obrnem, koliko god pokušavao da budem evokativan, svjež i lucidan - pojavi se odnekud onaj Milijin (Milija Pavićević) đavolji flautista - Maneov (Édouard Manet) flautista, da budem precizan, kojega Milija instrumentalizuje u funkciji dobrog duha Cetinja, tj. u svrhu neke svoje ideje o Cetinju, koju nikako da dokučim, mada se svojski trudim - pa mi taj flautista odsvira par notica na uvo, što u pravilu rezultira time da mi to što sam napisao o Cetinju ne izgleda ni svježe, ni evokativno, ni lucidno.

Nije meni lako - ali ipak moram nešto da napišem, kako god da okrenem, ja sam u stvari profesionalac - jer sam plaćen za ovo što radim - pa hajde da krenemo ovako:

Vladimir Pištalo, srpski književnik, kaže u razgovoru objavljenom na Internet stranici B92, da je radeći na svom novom romanu "Venecija" - roman se pojavio ljetos u izdanju zrenjaninske Agore - otkrio "briljantnu knjigu "Venecija" (Venice), koju je napisao Džen Moris (Jan Morris)".

"Mislim da ko god da se interesuje za bilo šta što ime veze sa Venecijom treba to da pročita", toplo preporučuje gospodin Pištalo.

Slažem se, definitivno - svi koje je Serenissima jednom i zauvijek opčinila, kao Pištala i mene, jednostavno su osuđeni na "Veneciju" Džen Moris - osuđeni su da kad tad, na ovaj ili onaj način, otkriju tu knjigu i da je onako iz cuga pročitaju, tj. progutaju - u originalu, čini mi se da još nije prevedena na naš jezik (crnogorski - srpski, hrvatski, bosanski) - međutim, Pištalo griješi kada kaže da je knjigu "napisao Džen Moris" - knjigu je napisala Džen Moris.

"Venecija", koju preporučuje Pištalo, premijerno je objavljena 1960. godine. Autor knjige je (bio) gospodin Džejms Moris (James Morris) - koji je 1972, nakon nekoliko godina hormonskog tretmana - promijenio pol - i nastavio život kao gospođa Moris - Džen Moris.

Dakle, knjigu je napisala Džen Moris. Uostalom, činjenica je da se na naslovnim stranama svih novih izdanja knjiga Džejmsa Morisa - koja su se pojavila nakon 1972. godine - nalazi novo ime - ime iznimno popularne spisateljice - Džen Moris.

Najpoznatije svoje djelo, trotomnu istoriju uspona i pada Britanske imperije, naslovljenu "Pax Britannica: Climax of an Empire" - počeo je da piše gospodin Džejms Moris, da bi je završila gospođa Džen Moris.

Kad sam već ušao u zonu trivije, moram da pomenem i "pravu" gospođu Moris - Elizabet Moris, suprugu gospodina Morisa, tj. bračnu partnerku gospođe Moris.

Interesantno je da su supružnici Moris - Džejms i Elizabet - roditelji - biološki roditelji, treba naglasiti - petoro djece - i da su nastavili da žive zajedno nakon što je Džejms promijenio pol, mada su nakon hirurške intervencije kojoj je Džejms bio podvrgnut u Maroku - početkom sedamdesetih takva operacija nije bila zakonom dozvoljena u Britaniji - bili primorani da se zakonski, tj. formalno razvedu.

Venecija je konzerva sardina, tvoj džep, roba ispod tezge, s brda s dola, grad pun anegdota, i bogata je pikantnim, vijugavim stvarima, poput zbirke tričarija u stanu znalca, ili parazita na ljušturi školjke

OK - izlazim iz zone trivije - sada znate sve o Džen Moris - još par riječi o "Veneciji" - pa da konačno pređem na stvar.

Dakle, "Venecija" je putopisno-istorijska hronika - podijeljena u tri dijela: Ljudi, Grad, Laguna - ali autorka ovdje nije, očigledno, imala namjeru da se strogo drži istorijske hronologije - što je rezultiralo vrlo širokim, meandarski definisanim narativnim prostorom - prije u formi turističkog vodiča, nego putopisa - gdje se prošlost, sadašnjost i budućnost prepliću strahovitim intenzitetom.

"Venecija" je zapravo "klasično ljubavno pismo najikoničnijem italijanskom gradu", kako stoji u prikazu knjige objavljene u londonskom Timesu - i prepuna je tipično ostrvske mokerije - vragolaste i u suštini dobronamjerne ali i vrlo precizne poruge - ili zadirkivanja voljenog grada, ako se već nalazimo pod integralom ljubavnog pisma - koje ni u jednom trenutku ne prelazi granice opet tipično britanske odmjerenosti i uljudnosti - ali se opasno primiče toj granici - što je zapravo i osnovni kvalitet te knjige.

Pokušao sam da prevedem jedan od najčešće citiranih pasusa iz "Venecije" - u funkciji ilustracije jedinstvenog stila kojim piše Džen Moris - ali sam odustao - u stvari nisam odustao - ali nisam ni najmanje zadovoljan prevodom. Ovu stvar je, bojim se, nemoguće korektno prevesti na naš jezik. Ovu stvar bi trebalo da barem godinu dana prevodi čitav tim vrlo visprenih prevodilaca. Da biste čitali "Veneciju", tj. da biste je doživjeli kako treba, morate do u tančine poznavati idiome koji se koriste u engleskom jeziku - a morate poznavati i kontekst, što stvar dodatno komplikuje. Hoću da kažem da morate poznavati Veneciju da biste čitali "Veneciju" - jer u protivnom, to što poznajete idiome nije od neke velike koristi.

"Venice is a cheek-by-jowl, back-of-the-hand, under-the-counter, higgledy-piggledy, anecdotal city, and she is rich in piquant wrinkled things, like an assortment of bric-a-brac in the house of a wayward connoisseur, or parasites on an oyster-shell".

OK - probaću još jednom: "Venecija je konzerva sardina, tvoj džep, roba ispod tezge, s brda s dola, grad pun anegdota, i bogata je pikantnim, vijugavim stvarima, poput zbirke tričarija u stanu znalca, ili parazita na ljušturi školjke".

Ne bih ja ni pominjao "Veneciju", a ni Džen Moris u ovom trenutku - ostavio bih to za neku drugu priliku, sačekao bih Bijenale arhitekture u Veneciji 2012. godine - da ona - Džen Moris - između svega ostaloga nije i autorka putopisnog eseja "In Ruritania - Cetinje Yugoslavia" - ili "U Ruritaniji - Cetinje Jugoslavija" u prevodu - a kako namjeravam da pišem malo o našoj prijestonici, kao što rekoh - pokušaću da taj esej iskoristim u funkciji... ne znam baš tačno čega - putokaza, recimo.

Esej je objavljen sredinom pedesetih godina prošlog vijeka - pisao ga je, dakle, Džejms Moris - a otkrio sam ga slučajno, listajući zbirku putopisnih eseja Džen Moris, naslovljenu kratko "Journeys" - što će reći "Putovanja" - objavljenu 1984. od strane renomiranog izdavača Oxford University Press/ New York Oxford.

Toliko za sada - nastavak u sljedećem broju.