ULTIMATE CRNOGORAC

Serdar Montenegro: vrijeme za prvog (pr)osvetnika

Ako osmotrimo učestalost mutacija u crnogorskom nacionalnom biću, ne čudi li to što još niko nije posegnuo za frankenštajnovskim eksperimentom stvaranja ultimativnog Crnogorca?
70 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 10.09.2011. 10:25h

Živimo u vremenima u kojima je svako nastojanje da se neviđena i neslućena crnogorska zbilja racionalno objasni osuđeno na propast. Zato je neophodno okrenuti se svijetu fikcije koji nudi aršine i svjetonazore podesne za pristup vanrednom stanju u kojem smo se našli. Najbolje je odabrati ona djela u kojima osjetno iskliznuće iz domena zdravog razuma predstavlja permanentno stanje duha. Naravno, radi se o bizzaro verziji Crne Gore koju svaki dan gledamo na malim ekranima – u crtaću Sunđer Bob Kockalone.

Za razliku od najljepše naše, u kojoj je energetski miks suludog-i-sumanutog pogonsko gorivo mahom političkih aktera i pre-paid intelektualaca, u podvodnom svijetu bizarno i apsurdno je metastaziralo na zdravom razumu cijele populacije, što je zaista potresne životne situacije učinilo nezaboravno smjehotresnim.

Kod nas je, kao i uvijek do sada, sve krenulo od elita, ali je ovog puta došlo do kratkog spoja između njih i masa.

U jednom trenutku, Sunđer Bob veli svom prijatelju: „Lignjoslave, zar ovo nije bajno? Ostali smo samo nas trojica. Ti, ja i ovaj kameni zid što si napravio između nas.“

Ne samo što bi izmamio osmijeh Deridi, već je jedan sunđer sa pantalonama uspio da ovom replikom postavi i dijagnozu jednoj naciji, pri tom proničući u neumoljivu logiku arhitekata hiper-crnogorskog nacionalno-kulturnog preporoda.

Treći je u zidu

U Crnoj Gori se već neko vrijeme odigrava neprestano udaljavanje „nas“ od „njih“, gdje je distanca postala garant crnogorskog identiteta. U takvoj konstelaciji odnosa, svako investiranje u produbljivanje razlika nudi dobit u vidu ekstra-identiteta, koji se toliko nakupio da sad ne znamo što ćemo s njim.

Problem je u tome što u datoj konfiguraciji „utroje“ – gdje je jedno realno, drugo imaginarno, treće simboličko – mi to zapravo radimo sami sa sobom

Eto, sklepali smo jezik dodajući dva fantastična slova bez kojih bi brojni fenomeni u postmodernom društvu ostali neimenovani, neizrečeni i zauvijek skrajnuti iz stvarnosti; a potom izvršili preventivni napad na djecu kroz odstranjivanje nepodobnih elemenata iz čitanki i lektire koji bi od njih mogli da naprave „njih“, pa smo pošto-poto ubacili one koji garantuju odrastanje u „nas“.

Razumljivo je da je svaka obrazovna institucija u svojoj biti opresivna, ali mi smo uspjeli da odemo dalje – da zađemo u zonu pornografskog, unutar kojeg naša eksplicitnost u kombinaciji sa nedostatkom dobrog ukusa zapravo ima smisla i konstruktivno doprinosi kompletnom ugođaju. Drugim riječima, ako Sunđer Bob u zidu vidi trećeg, mi u tome pronalazimo opsceno uživanje.

Problem je u tome što u datoj konfiguraciji „utroje“ – gdje je jedno realno, drugo imaginarno, treće simboličko – mi to zapravo radimo sami sa sobom, a znamo kako se to u žargonu zove. Tako da prisutni prekid u komunikaciji između elita i masa postaje sve očigledniji.

Autentičnost kroz turbo-folk

Skorašnja istorija nam je pokazala da se masovni nacionalni preporod odigrava samo onda kada postoji mehanizam prenošenja ideja na nivou svakodnevnog života, što znači da ideje, vrijednosti i sentimenti ne idu po vertikali, već da cirkulišu horizontalno – u okviru onog što kultura obuhvata u najširem, rejmondvilijamsovskom smislu. Ako bacimo pogled na devedesete u Srbiji, ali i kod nas, nacionalna „autentičnost“ se uglavnom transkodovala kroz turbo-folk, tako da ste u sevdahu upražnjavali vladajuću politiku, iako svjesno možda niste mnogo marili za nju.

Tu leži problem sa crnogorskim nacionalnim preporodom – pokušava da komunicira s masama isključivo na nivou politike i kroz zvanične institucije, tako da ciljanoj publici uskraćuje mogućnost opscenog uživanja u nacionalizmu.

Crnogorski novogovor je reapropriran od strane postojećih supkultura i kao predmet, i kao način ismijavanja

Ako zanemarimo istorijsku nekrofiliju koja se prodaje za patriotsku predanost u pronalaženju skrivane Istine o „nama“, zanimljive poteškoće i vidan otpor u instaliranju crnogorskog novogovora snažno ukazuju na hronični problem našeg društva – nepostojanje popularne kulture kao medijuma unutar koga bi se arikulisale vrijednosti i zahtjevi koji dolaze ne „odozgo“, već kroz socijalnu dinamiku.

Štaviše, radi se o dvostrukoj falinki: s jedne strane, birokratsko-politikantski um onih koji serviraju nije ni svjestan ove dimenzije, dok s druge, oficijelna crnogorska kultura je naprosto podešena tako da ne postoje parametri i ikonografija unutar koje bi se popularna artikulisala. Zato je rezultat i ovako otužan: crnogorski novogovor je reapropriran od strane postojećih supkultura i kao predmet, i kao način ismijavanja.

Super-heroj za ujedinjenje

Ovo otkriva ideološki potpuno ispražnjeno jezgro ovog preporoda, jer fetišizacija zida između „nas“ i „njih“ teško da će da zaživi u narodu koji inače fetišizuje ličnosti. Koliko je ovako usiljen čin besmislen pokazuje činjenica da nije moguće zamisliti otjelotvorenje vrijednosti koje bi ovaj šou trebalo da promoviše, a koje bi naš narod fetišizovao.

Taj junak ne postoji, jer gotovo da nema jednoglasnog konsenzusa o takvom simbolu Crne Gore, pa sve što nam preostaje jeste – super-heroj! Čisto da egzistira kao ultimativno hodajuće otjelotvorenje svega crnogorskog.

Trebalo bi da bude autentična crnogorska junačina, „vitez riterskog kova“

Međutim, ako oslušnemo što se pričalo u posljednjih nekoliko godina, problem nastaje u samoj osnovi – baš u sintagmi „svemu crnogorskom“. Šta je to što bi naš heroj trebalo da otjelotvoruje?

Morao bi da posjeduje istorijski vajb, da bude utemeljen u stvarnosti, ali da opet ima tu dozu transistorijskog nacionalnog romantičarskog mačizma – da bude autentična crnogorska junačina, „vitez riterskog kova“, kako bi rekao jedan prominentni crnogorski stand-up istoričar. Naravno, svako pozivanje na našu prošlost koja je, bez izuzetka, uvijek holivudski spektakularna, zadovoljva osnovne gastronomske potrebe nacionalnog duha.

Na kraju krajeva, fraza „čojstvo i junaštvo“ je poput nacionalnog brenda, neka vrsta samopravedničkog fast fooda. Pošto je ustanovljeno ideološko jezgro heroja, nužno je napraviti mu imidž autentičnog Crnogorca. Što i nije neki problem, ako uzmemo u obzir da je dovoljno da se obuče u crnogorsku zastavu i zanosi na ś i ź. . On kao takav Crnu Goru ne bi branio samo od pošasti natprirodnog porijekla, već i lingvističkih i književnih nemani. Serdar Montenegro je rođen!

Na štitu ś?

Superheroji sa eksplicitno domoljubivim obilježjem javljali su se u kriznim trenucima. Patriotski naboj u Sjedinjenim Državama je postepenim izlaskom iz Velike depresije sve više rastao, tako da je kanalisan prema najmlađima kroz strip. Prvi takav heroj bio je Štit Harija Šortena i Irva Novika, ali je kao najpoznatiji ostao Kapetan Amerika, koji se prvi put pojavio marta 1941. godine u istoimenom stripu Džoa Sajmona i Džeka Kirbija.

Mnogi autori su upravo „Čuvara slobode“ iskoristili kao lakmus papir za identifikovanje udaljavanja stvarne Amerike od vrijednosti na kojima je zasnovana

Zamišljen je kao otjelotvorenje američkih ideala i vrijednosti, apstrakcija koju će najmlađi moći da razumiju. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, a postmoderna ironijska distanca zašla i u devetu umjetnost, Kapetan je sve više dolazio u sukob sa sopstvenom državom, zvaničnom politikom, ali i istorijskim nasljeđem svoje zemlje.

Mnogi autori su upravo „Čuvara slobode“ iskoristili kao lakmus papir za identifikovanje udaljavanja stvarne Amerike od vrijednosti na kojima je zasnovana. Najednom, američki san koji hoda postao je jedinica za mjerenje intenziteta američke noćne more na javi. Tu se krila prava patriotska vrijednost ovog junaka: bio je tu ne da brani zemlju od spoljašnjih, već od unutrašnjih zala, makar to bila sama vlast.

Kvaka je bila u tome da realno ideala – oličeno u Kapetanu – nužno mora da postane traumatično jezgro koje onemogućava funkcionisanje jedne nacije i njeno identitetsko zaokruživanje, zato što kompromisi koje jedna nacija pravi da bi dosegla željeni ideal nužno je odvode u dijametralno suprotan pravac.

Crnogorčenje ignorisanjem razuma

Slična je situacija i sa Crnom Gorom: došli smo u poziciju kada naš patriotski naboj – a, zapravo, čisti hedonistički eksces – postaje toliko jak da smo uz pomoć nacionalnih aktivnosti postali larpurlartistički radioaktivni. Ako pogledamo Kapetana, otjelotvorenje i zaštitnika svega američkog, teško da ćemo vidjeti da su mu u opisu posla jezička reformacija i redaktura čitanki. Naprotiv, koordinate njegovog amerikanizma su vrijednosti na kojima počiva i moderni svijet.

Međutim, aktuelni crnogorski hiper-patriotizam – odnosno, crnogorčenje bez obzira na zdrav razum i dobar ukus – djeluje poput skrinsejvera: tu je da skrene pažnju sa suštinskih problema. Jer, ako obratimo pozornost na javni diskurs u posljednjih nekoliko godina, koje su to vrijednosti čije bi otjelotvorenje bio Serdar Montenegro?

Koje su to vrijednosti čije bi otjelotvorenje bio Serdar Montenegro?

Da besprekorno zna sve riječi koje u sebi sadrže slovo ź? Da vidi Srbiju kao glavni uzrok impotencije crnogorske vlasti? Da umije da pobroji sve komite po izmijenjenom abecednom redu, počevši od slova ś? Ko bi mu bio zakleti neprijatelj – neki lingvista, možda istoričar?

Jedan od najboljih filmova ovog ljeta bio je upravo Kapetan Amerika: prvi osvetnik Džoa Džonstona, naizgled ekskurzija naivnosti, ali ipak djelo u kome je svrsishodno upakovana subverzivnost.

Kapetane, ja sam vidio budućnost – tamo nema zastava

U konačnom obračunu, nacista Crvena Lobanja kaže Kapetanu: „Ti misliš da vodiš rat nacija? Kapetane, ja sam vidio budućnost – tamo nema zastava.“

Nakon što je 70 godina bio zamrznut, Kapetan se budi u 21. vijeku, samo da bi shvatio da se u Njujorku ne vijori američka zastava, već da je prekriven korporativnim logoima.

Šizofrena logika poznog kapitalizma otkrila se kao željena stvarnost jednog fašiste.

Zar moramo da budemo zamrznuti 70 godina da bi se jednog dana probudili i shvatili da se na zastavi Crne Gore nalaze Piter Mank i Natanijel Rotšild? Na ključnom frontu, Serdar uveliko gubi.

Preporučujemo za Vas