OLJA KNEŽEVIĆ

Najsuroviji mjesec

Deset godina poslije izlaska bestselera-prvijenca Zejdi Smit, ‘Bijeli zubi’, koji se optimistično, gotovo utopijski, bavi saživotom ljudi svih rasa i kultura u sjevernom Londonu, izgleda da je nešto, tokom godina, krenulo naopako. Šta?
0 komentar(a)
Ažurirano: 10.09.2011. 10:25h

Evo, tu sam. Neki strahovi postaju bezrazložni. Ne moram se više plašiti prejakog sunca i blještave svjetlosti. Ljetnje aktivnosti, plivanje, mazanje zaštitnim kremama, penjanje uz kamene skale, već su mi na Hitrou, u dugačkom redu ispred pasoške kontrole, bile strane, naivne i daleke.

Preskačem fazu dvoslojnog oblačenja. Odmah prelazim na troslojno, plus kapuljača. Novine najavljuju tornada u Britaniji tokom septembra. Čitam o tome sa naslovnica, dok čekam u redu da platim hranu. Neću da kupujem novine, da te loše vijesti dovlačim kući. Opet brzo hodam, trčim, žurim svuda, dogovaram se sa ljudima da se nađemo ‘za dvije nedjelje’, ‘kad se stvari uhodaju’.

Dok mi se, u zgradurini, pred očima zatvaraju siva vrata od lifta, sa njihove me glatke, metalne površine iznenadiše nečiji podočnjaci i blijedo lice. To sam ipak ja, a ne duh-nastanjen-u-liftu.

U Londonu pomaže samo specifična vrsta treninga: trening izdržljivosti, omagarećivanje.

Mada, nije loše omagaretiti se; svaki je trenutak predaha onda magični cvrkut života. Eto, već razmišljam po londonski. Challenges. Tako ovdje zovu probleme. Ništa nije teško; sve je to samo challenge, izazov. I nema: mogla sam, trebalo je, eh, da sam…; nego: sljedeći put ću… Pa, guraj, mago, do zelene trave. Nema ‘crkni, magarče’. Nepraktično je ‘crkni’. (A i politički nekorektno.) Od crkavanja, jedino je nepraktičnije razbolijevanje. Trpaj se vitaminima i homeopatijom; kad može Kraljica, možeš i ti. Eukaliptus u nos, alkohol u grlo. Naslov sa novine: Dvije čašice alkohola dnevno pomoći će sredovječnim ženama da srećnije i zdravije provedu penziju!

‘Sa naglaskom na ‘srećnije’, mislim se, ponovo ne kupujući novinu. Dok ne počne samozavaravanje: ‘A ova druga čašica je zapravo bilo pola čašice. Mogu još pola da dolijem. Ups, pobježe mi.’ Mora da dolazi zaista teška zima kada se ovako upiru da nas drže alkoholisanima. I muškarcima je zdravo crno vino, kažu. Zabranili su pušenje svuda, ali udarimo sad po alkoholu, kao da on nije još gori ubica, jer često ubija one koji ga još nisu ni okusili.

Zdravstvo i klima: ovdašnji konstantni problemi koje je najbolje ignorisati, jer rješenja nema.

*

Na jutarnjem programu BBC-ja čujem vijest koja nije direktno vezana za nedavne proteste, možda samo posredno. Širi se takozvani ‘klub 30%’, koji se bori za trend da najmanje trideset posto izvršnih direktora u Cityju moraju biti žene. ‘Testosteron je kriv za raspad ekonomije’, kaže gošća u studiju. ‘Muškarci su, zbog tog hormona, ulijetali u nemoguće dilove, ulaganja, pozajmljivanja.’ Da bi dokazali da imaju balls.

Vjerovatno je Kristin Lagard, direktorica IMF-a, bila u pravu kada je tvrdila da bi se propala investiciona banka Lehman Brothers iz krize izvukla da je bila - Lehman Sisters. Lagard je u svom otvorenom članku za Internešnl herald tribjun, istakla da žene u krizama reaguju različito od muškaraca: smirenije, svojim osjećajem odgovornosti, svojim nježnim pragmatizmom (što se pogrešno tumači kao nemanje ballsa).

Ali, da bi bile ozbiljno shvaćene, i, da bi se, uopšte, našle na položaju sa kog se donose odluke, zar se ne treba estrogen malo povući pred testosteronom? To se i događa, kako godine prolaze. Neki to zovu ‘sticanje iskustva’. Zar to nije prava mjera za lidera novog doba?

*

Ove jeseni otkrivam vozove. Vlakove.

Kada su Krleži jednom zamjerili da u pisanju koristi i ‘vlak’ i ‘voz’, odgovorio je da će to i dalje raditi, a da bi upotrijebio i treći njihov sinonim kad bi ga bilo.

Sin od ove godine ide u novu školu, vlakom. Nekako je ovaj njegov više vlak nego voz, valjda zbog mekanog suglasnika na kraju riječi. Ono ‘z’ iz voza suviše je naelektrisano. Ima nečeg umirujućeg u ovom vlaku, naročito ujutru. Nema nervozzze sa cesti natrpanih neispavanim vozačima sa svih kontinenata, ljutim biciklistima i motociklistima (osjećaj ranjivosti u saobraćaju proizvodi bijes u njima), dvospratnim autobusima. Ljudi u ovom vlaku drijemaju ili čitaju, relaksirani skoro potpunom, ritmičkom tišinom. Samo što mi je sin tek nakon tri dana otkrio da svoju Ojster kartu moram skenirati i na dolaznoj stanici, a ne samo na ulaznoj. Ovako je ispalo da sam u uspavljujući vlak ušla prije tri dana, a tek sada izašla. A ja taman pomislila da su karte baš baš jeftine.

Trebalo mi je nekoliko godina da se uopšte usudim spustiti se pod zemlju i krenuti bilo gdje podzemnom. Tamo, ispod zemlje, vozovi su mi dolazili iz pogrešnog smjera, ako šta eksplodira, u stvari će implodirati, mislila sam; svi su putnici trčali, niz pokretne stepenice, svi su tako svrsishodno jurili po prolazima i holovima sa promajom, da sam imala osjećaj da i ja moram trčati, i da zaustavljam čitav napredak civilizacije ako zastanem da na miru proučim mapu tjuba. Zbunjivalo me je to, pa sam bila ostavljena na milost i nemilost tromih autobusa, iz kojih je, ako se na gornjem spratu nađe mjesto za sjedjenje, lijep pogled na London. I koristan, za novajlije u gradu. Međutim, nikada stići na odredište.

Sintija, Amerkanka iz moje grupe pisaca petkom, natjerala me je jedne noći, nakon što smo u sjevernom Londonu u Kings plejsu odslušale i odgledale Džonatana Franzena, da se sa njom spustim pod zemlju i odem kući tjubom. Srce mi je udaralo u grlu, nisam skidala oči sa pločice na kojoj se crvenim slovima pojavljivalo obavještenje koja je sljedeća stanica i gdje ko presijeda, ali stigla sam na South Ken, pa onda uspješno, i brzo, odatle kući. Bila sam potpuno high od toga. Zvala sam Sintiju.

‘Bravo,’ rekla je. ‘Već te vidim kako u subotu govoriš ukućanima: ‘Vi radite šta hoćete, a ja odoh u Devon!’ I sijedaš u voz.’

‘Da, da’, rekla sam joj, da je ne razočaram, ali u sebi sam mislila: ‘U voz po Engleskoj? Nema šanse.’

Možda jednog dana počnem i voziti ovdje. Ma, nema šanse. (Čarobne riječi.)

*

U sjevernom Londonu, dvadesetjednogodišnji mladić, student arhitekture, na smrt je izboden nožem jer je grupu mladih ljudi zamolio da ga ne gađaju kiflama.

Znam da ovoga ima svuda, naročito po gradurinama, ali vidjela sam sliku usmrćenog mladića. Znate kad se za nekoga kaže: divno dijete? Eto, to sam pomislila.

Deset godina poslije izlaska bestselera-prvijenca Zejdi Smit, ‘Bijeli zubi’, koji se optimistično, gotovo utopijski, bavi saživotom ljudi svih rasa i kultura u sjevernom Londonu, izgleda da je nešto, tokom godina, krenulo naopako. Šta?

Tehnološki napredak koji vodi u nezaposlenost i duhovnu bijedu?

Nemojte mi samo pominjati korisnost diktature (gdje su ulice bezbjedne, jer su najveći krvoloci na vlasti) vs. slabosti demokratije.

Tačno je da u obrazovanju nema mnogo zarade, a ima troškova, ali zar ipak, ipak, nakon svega, ne mislite da u njega treba ulagati mnogo više?

Dođe mi da im kažem…

Preporučujemo za Vas