OLJA KNEŽEVIĆ

Iz Londona, s ljubavlju: Strah od kraja ljeta

Ako se igdje uspije roditi pravi socijalizam - ne onaj kvarni, maska za krađu, već pravi socijalizam, za spas čovječanstva - rodiće se u Londonu
0 komentar(a)
olja knežević, Foto: Arhiva Vijesti
olja knežević, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 03.09.2011. 10:05h

Neke stvarčice koje nisu ušle u subotnje tekstove ovoga ljeta…

Teror sunca. Strah od ljeta. Da će iznevjeriti, brzo proći, biti varljivo ili opasno. Ima surovosti u prejakom svjetlu, u suncu, naročito kada se odbija od uglačanog morskog kamena. Zaslijepljeni tom svjetlošću, na Balkanu, ‘oku tigra, zenici vrućine’, u ljeto, kada nema rutine ostalih godišnjih doba, ljudi će, plašim se, izgubiti razum. Biće mnogo smrti. (I bilo je.)

*

Bol na Braču.

Kada se ljubav ili élan gase, boravak u Bolu teško da će ih rasplamsati. Ne znam zašto je ovo selo atmosferom toliko monotono, barem u sezoni, kada je izgledom tako romantično. Možda ima više šarma u septembru, kada odu oni gosti što su mjesto za odmor odabrali po mjeri djece. Ne žalim se, meni je baš to trebalo, odmor po mjeri djece. Zauzeta djeca > više vremena za sebe. Ali moje ‘vrijeme za sebe’ znači osamljivanje sa knjigom, ili za kompjuterom.

londonski komentatori uvijek će pamtiti već odomaćeni im nauk: da treba pomalo hodati u cipelama svih učesnika u sociološkim previranjima; pa onda komentarisati

Svakog me ljeta u Hrvatskoj oduševi neka nova, mlada hrvatska spisateljica. Prošlog je ljeta to bila Olja Savičević Ivančević i njen roman Adio kauboju, a ovoga ljeta Ivana Simić Bodrožić i njen Hotel Zagorje. Dvije mlade žene, četiri duga prezimena. No, dobro. Obje sam čitala govoreći sebi da moram pauzirati, jer ću ih prebrzo završiti, pa šta ću onda. Ništa, onda opet Anglosaksonci. Dženifer Igan i njena A Visit From the Goon Squad.

Pulicerova nagrada za ovu knjigu u kojoj se skoro ništa ne događa. Ali je slična Oljinoj i Ivaninoj. Romani toka mladosti (ne-svijesti), bijeg iz rodnog kraja u svijet; u sanjani svijet. Olja piše o Kaštelu, Ivana o odrastanju prognanice iz Vukovara, Dženifer o američkoj ‘on the road’ mladosti (i, često. on the drugs). Rodni kraj nikada nije svijet. Svijet je Beograd, Zagreb, Njujork, London. Ne znam kako je onima koji su rođeni u Njujorku, Londonu. Ako prežive blaziranost, valjda postaju humanitarci, ljekari bez granica.

Dženifer je najhrabrija, može joj se, piše na velikom jeziku. Igra se strukturom; i za to je nagrađena.

*

Naravno, prezirem sopstveni glas; u grlu mi titra zarobljeni smijeh izvinjenja što vam oduzimam dragocjeno vrijeme, dragi gledaoci, slušaoci i čitaoci

Imam grižnju savjesti što baš sada nisam u Londonu, kada on boluje. Grad u kome živiš - ovo govorim kao doseljenik - moraš voljeti, poštovati, kao da je ljudsko biće, da bi ti se on otvorio, da biste živjeli u slozi.

Ne treba pisati ni za porodicu i stare prijatelje jer ćeš ostati šećerom u prahu posuti, nostalgični poslastičar riječi

*

Montenegro. Izašla mi je knjiga i sada treba dati koji intervju. Čim se uključe sprave za snimanje, ja u glavi palim skuter i preko mora bježim, daleko od svega. Kada se sprave ugase, ja bih ćaskala do iznemoglosti. Naravno, prezirem sopstveni glas; u grlu mi titra zarobljeni smijeh izvinjenja što vam oduzimam dragocjeno vrijeme, dragi gledaoci, slušaoci i čitaoci. Kada se sprave za snimanje ugase, znam da ću zauvijek pisati, i da me ničije mišljenje ne dira. Jer, mnoge ljude, što je shvatljivo, nije briga koliko se sebe, života, zdravlja, uloži u jednu knjigu. A onda, napolju, mržnja i nož, čak i bez čitanja. Za hejtere se nikada i ne piše. Ne treba pisati ni za porodicu i stare prijatelje jer ćeš ostati šećerom u prahu posuti, nostalgični poslastičar riječi. Treba biti strastven i hrabar u pisanju, suzdržan u prezentaciji. I pisati samo za sebe. Polako, okružen tišinom. (Zato je lakše muškarcima da utonu u dubine pisanja; žene često moraju na brzinu bilježiti riječi smišljenje iznad šerpe u kojoj se krčka ručak.)

*

Zagreb. Hrvatska.

Predviđam da će se u Hrvatskoj dogoditi belgijski paradoks: kada je vlada neke zemlje, prosto rečeno, totalno bezveze, ali ekonomija dobro stoji

Imaju elitu, onu najbolje vrste: samozatajne bogataše čije se fotke ne vuku po novinama; koji su bez pompe školovani po inostranstvu, dogurali do raznih titula, koje skromno ne ističu; sada predano rade svoj posao, uz neki humanitarni hobi; i koji, last but not least, imaju svoje dekadentne zabavljače, za časove opuštanja, a onda doviđenja, laters!

Predviđam da će se u Hrvatskoj dogoditi belgijski paradoks: kada je vlada neke zemlje, prosto rečeno, totalno bezveze, ali ekonomija dobro stoji. Belgijski se paradoks već ne događa jer vlada ne stimuliše ulaganja; spori su, a još se uvijek previše pitaju. Mislim da će biti progutani. Preduzetnici će postati jači. U vladi će uskoro ostati da rade činovnici, obavljači birokratskih zadataka, penzioneri, humanitarci. Zašto bi oni najsposobniji, najgrintaviji, u naponu snage, vrijeme gubili na sastanke sa ‘političarima iz svijeta i regiona’, kada mogu raditi posao koji vole, obezbjeđivati lijep život sebi i svojima, a na svijet i region ‘decentno reagirati’?

*

Pred put u London.

Svakog sam septembra tužna jer znam da ću u Londonu odmah preko kratkih rukava navući jaknu koju ću skinuti tek da je zamijenim nekom još debljom. Prođe još jedno ljeto. Je li ova konstatacija ostatak sjete iz mladosti? Trebalo bi da sam srećna na kraju ljeta jer počinje škola; imaću ponovo prijepodneva samo za sebe.

Jednog sam se septembra, prije pet godina, zaplakala u taksiju koji nas je primio na Hitrou. Taksista je bio neljubazan prema djeci i meni. Sama sam ubacivala torbe. Nije mi dao da zaspalu kćerkicu, koja je tada imala samo godinu i po, držim u krilu, već mi je naredio da je probudim, posjednem na sjedište i vežem. Ona je cijelim putem plakala, pokušavajući da se vrati meni u krilo. Taksista je sebi u bradu, na nerazumljivom engleskom, siktao mržnju. Onda sam plakala i ja, kroz prozor i suze gledala u jesenje nebo. Sinu je bilo neprijatno. I tužno. Prije toga, sa našim ljudima, plivali smo u moru sunca, smijeha i ljubavi.

‘Svakome tko se odmetne od zavičaja preporučio (bih) more, jer ono je jedini kutak i jedini prostor za koji možeš reći da je tvoj…‘ (Mirko Kovač, Grad u zrcalu)

Sada znam da taksista bijaše prokleti slabić. Znam da ‘pesnikova je jedina otadžbina izgnanstvo’ (Kiš?), a život – lutanje. Ili, plovidba.

Nije to ništa strašno, naročito u poređenju sa životom osobe čija je jedina otadžbina zatvor, recimo, ma koliko prividno na slobodi ta osoba bila.

Zar tamnica je to u što uđoh misleći

da vrt je dragocjen?

(Marija Čudina, Čađ i pozlata)

Koliko smo puta ovo pomislili?

Preporučujemo za Vas