ISPOVIJEST PODGORIČANKE

Svoju bebu nisam vidjela očima, samo srcem

Jelena Miletić (26) priča nam svoju tešku priču - o tome kako je u 33. nedjelji trudnoće izgubila bebu. Svi savjeti, ubjeđenja i riječi podrške tada, kaže, padaju u vodu - borite se sami sa sobom i svojim bolom
51 pregleda 2 komentar(a)
trudnoća, Foto: Shutterstock
trudnoća, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 05.04.2019. 00:05h

Kada nam život, u danima naše najveće sreće, izmakne tlo pod nogama nađemo se na terenu koji liči na raskršće. Ono pravo – sa sve ulicom kroz koju smo prošli i onom u koju skrećemo. U onoj pređenoj ostavljamo osmjehe, radovanja, nadu. Sa sobom u novo nosimo suze, nevjericu i opet – nadu.

Nada je ono što je uvijek podizalo sa dna našu sagovornicu, Podgoričanku Jelenu Miletić, tako ona kaže. Ali, kada je u avgustu 2014. godine izgubila bebu u osmom mjesecu trudnoće, sve je stalo. Imala je samo 26 godina i život pred sobom. Ali, priznaje, njene oči više nisu gledale unaprijed.

“Moja je priča toliko slična pričama mnogih mama koje su doživjele ovakav jedan događaj. I kasnije, poslije svega što me zadesilo, srijetala sam žene koje su prošle isto što i ja i čudile smo se koliko smo bile u istim situacijama, koliko su nam osjećanja bila ista, koliko smo razmišljale o istim stvarima. Kada sam saznala da sam trudna nešto malo nakon Božića te 2014. godine, bila sam već mama. Jednom dječaku koji je u to vrijeme imao dvije godine. Danas je to moj šestogodišnjak, uskoro kreće u školu. Vjerovala sam da će moja nova trudnoća biti mirna kao i prva – sve uredno, školski, kontrolisano i bez panike i nervoze. Bila sam srećna i sasvim smirena. Tako je bilo do šestog mjeseca, kada jednostavno počinju problemi, bez uzroka i činilo se, nesavladivi”, priča Jelena, koja nije ni znala da postoji problem, jer se, priznaje, osjećala sasvim dobro. Ipak, ultrazvuk je pokazivao suprotno.

“Taj kontrolni pregled u Domu zdravlja, za koji sam mislila da je rutinski, počeo je sasvim loše. Krvni pritisak mi je bio dosta visok, a beba je malo zaostajala u rastu. Zakazan mi je pregled za dvije nedjelje, pa ako sve bude dobro, neće biti potrebe za hospitalizacijom. Uplašila sam se. Prestravila sam se. Ali, otišla sam kući i osluškivala svaki pokret svoje bebe. Bila je to teška misija, prepuna napetosti. Nisam spavala, od straha. Trudnice to ne bi trebalo da rade. Ali, nisam mogla drugačije”, priča Jelena. Nakon dvije nedjelje sve je bilo kako treba, objasnila je doktorka. Pritisak je i dalje bio visok, ali je Jelena poslata kući da se odmara i uživa u svojoj trudnoći. U 33. nedjelji ona shvata da nešto nije u redu.

“Do te 33. nedjelje osjećala sam se sasvim dobro. Ali, onda sam počela da se više umaram, imala sam nesvjestice, bila bezvoljna. Trpjela sam sve to tri dana, a onda otišla kod ljekara. Znala sam da nešto nije u redu. Nisam više osjećala prave pokrete svoje bebe, samo neka pomjeranja koja i dan-danas ponekad osjetim. Valjda izađu iz sjećanja, tek da me podsjete. Zato mi i rečenica koju je doktorka izgovorila čim je počela ultrazvučni pregled nije bila šok. Bar mi se tako činilo. ‘Ja ovdje ne čujem bebino srce’. Kako, pa kako? Pitala sam se u svojoj glavi, a za sve druge bila nijema, bez glasa. Ona je promrmljala da će mi dati uput za bolnicu, da će me primiti sjutradan, da idem kući da se spakujem. Sve neke tehničke stvari, nešto što se podrazumijeva. Ni traga tješenju, objašnjenju, nekoj laži, ne znam. Sestra mi je dala uput i rekla da se odmaram, da će mi trebati snage. O, kako je bila u pravu. Danas više nije među živima, a često je se sjetim”, prisjeća se Jelena svoga pakla. Put do bolnice, odlazak kući, kaže, užasno je maglovit. Sjeća se da je pozvala roditelje, da je izgovorila tu rečenicu u koju ni sama još uvijek nije vjerovala.

“Sve što se zatim dogodilo prošlo je, po ljekarima, kao po loju. Otišla sam u bolnicu, pregledali su me, potvrdili da moje dijete više nije živo, dali mi lijek za smirenje, smjestili me u apartman, daleko od drugih mama čije se bebe još pomjeraju u njihovim stomacima. Oh, kako sam im bila zahvalna zbog toga! Provela sam tu noć uspavana, u nekom ludilu između sna i jave, uplašena i uzbuđena, a potpuno otupjela. Sjutradan su svi bili tako ljubazni prema meni. Pa čak i najozloglašeniji ginekolog u Kliničkom centru bio je tako divan i strpljiv. Rekli su mi da ću se poroditi prirodno, jer me, ako Bog da, čeka i treći porođaj, pa ‘da ne trošimo carski rez’, trebaće mi. Dobila sam indukciju, boljelo je, trajalo desetak sati, a onda sam se porodila. Tek onako, jedan napon i gotovo. Svoju bebu nisam vidjela. Tada nisam ni željela. Danas užasno žalim zbog toga”, kaže kroz suze Jelena. Ljekar je rekao da je beba u redu, da nema nikakvih deformiteta. To je trebalo da zvuči kao utjeha.

“To i jeste bila utjeha, ali slaba. Mislim da su u našem zdravstvenom sistemu žene kojima se ovo dogodi sasvim zapostavljene. Bore se same. Nema potpore, nema psihologa, nema razgovora. Sve je isto kao na normalnom porođaju, osim onoga ‘Čestitamo!’. A to je nedopustivo. Jer su ove stvari užasne, toliko stresne i bolne da vas obilježe za čitav život. Dok sam se pola sata kasnije tresla ispod nekog ćebeta na pokretnom stolu i dok je suprug pokušavao da me bez riječi utješi, prišla nam je sestra sa upitnikom. Pitali su nas da li želimo da oni dijete sahrane i da li želimo obdukciju. Samo pola sata od porođaja. Nisam znala šta želim”, kaže Jelena. Nema, priznaje, savjet za žene koje prolaze kroz isto.

Ne ostajte praznog srca

"Nemam savjet, imam molbu. Molbu da pobijede sebe u tih nekoliko minuta i traže da vide svoju bebu. Znam da ljekari u našoj zemlji to ne savjetuju, možda i ne dozvoljavaju, ne znam, ali taj pogled, možda i dodir i poljubac, kasnije će im spasiti dušu. Stvarno vjerujem u to. Pričala sam sa ženama koje su imale slično ili isto iskustvo i sve isto misle. Ovako, ostanete praznih ruku, praznog srca koje ne zarasta. Osjećate da ste nešto dužni ostali svojoj bebi, da ste joj uskratili nešto na šta je imala pravo. A to je dupla bol. I naš zdravstveni sistem mora nešto da uradi za žene koje prolaze kroz sve ovo. Da pokuša da im pomogne, a ne da samo tupo zure u zid bolničke sobe prije i nakon porođaja", zaključuje naša sagovornica, kako kaže, mama koja nikada nije vidjela svoju bebu.

"Nikad očima. Samo srcem", dodaje Jelena.