OLJA KNEŽEVIĆ

Iz Dalmacije, s ljubavlju: Kada ludi Avgust uzme svoje

Na budvanskoj se rivijeri, kao i u cijelom Montenegru, devedesete baš dobro otegoše, isti ljudi, malo apgrejdovan im smještaj
64 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 27.08.2011. 11:53h

Hvar. Monte-Bosna. Hvar.

Htjela si vrućinu? E, pa, evo ti je, na! Hvar je definitivno jug. Izgore se.

‘Ko se rodi u kolovozu na zapadnoj strani Hvara’, govore mještani, ‘taj mora biti munjen.’ Pa zamlataraju rukama, zakolutaju očima, da ilustruju ‘munjenoga’.

"Skup grad, odmah vidim, srce mi preskače i nakon što shvatim da su cijene u kunama"

Ljudi po kaletama hodaju poput zombija, ošamućeni zvijezdom i lavandom. Po-malo, po-malo, miču usnama, kao ribe na suvom. Pušači su nagrabusili: beskrajne kamene skale, 40 stepeni u jedanaest ujutru u škrtom hladu.

A ne možeš se tek tako bućnuti u more. Odnosno ‘bućnit’ u more. Možeš, ali rizikuješ da ćeš upasti u nečiji brod jer grad je Hvar ovoga ljeta popularno pristajalište za sve vrste plovila.

Skup grad, odmah vidim, srce mi preskače i nakon što shvatim da su cijene u kunama. Na Bonju, gradskoj plaži, četvoročlanoj porodici treba hiljadu i po kuna (dvjesta eura) samo da se stisnu na dvije ležaljke i strpaju pod suncobran.

Osim toga, tamo željezne požarne stepenice glume ulaz u more. Zato se bježi na okolne uvale i otočiće. Dubovica, Zaraće, Paklenjaci sa Palmižanom, Stipanskom, Jerolimom i Svetim Klementom.

"Ulazim u more četvoronoške, a kako ću izaći ni sama ne znam"

Na svaku od tih plaža-uvala mora se ići gliserom ili nekom barkom. Palmižana je zamumuljena (‘zmazana’, rekli bi Zagrepčani), puna osa. Dubovica je najljepša. Taksi brod do nje optimistične kupače olakša za 1000 kuna u jednom smjeru.

Mi se prvog dana iskrcasmo na Mline, plažicu na jednom od Paklenih otoka, u uvali Ždrilca, gdje smo, kao i 90 posto balkanskih posjetilaca Hvara - a takvih je ove godine malo, jer su gosti uglavnom nejugosferni stranci - planirali ručak kod Patka. Tako se ovdje odlučuje lokacija za kupanje: po tome gdje bi ručao toga dana.

‘Ovđe niđe nema pijeska’, kažem ja mužu dok klecam po oštrom stijenju i kamenju. Mrzovoljna sam, pa potenciram ‘đ’.

‘Nema pijeska’, odgovara mi on, ‘ali nema ni snajpera.’

Ulazim u more četvoronoške, a kako ću izaći ni sama ne znam. ‘Sjutra svima kupujem papuče’, vičem. ‘Isjekoh se sva. Ima i ježeva.’

‘Posmatraj to kao masažu stopala’, kaže muž. ‘Vidi boju mora. Ima ježeva, ali nema izlivanja kanalizacije.’

"Vjerujem da u dugim zimskim noćima bure, juga, odsječenosti od kopna i života, strategija ‘đuture, samo keš, kratko je ljeto’ ima svoje uporište"

Za ručak se opet, s broda na brod, ukrcavamo na gliser, vozimo do Patka. Sin traži da upravlja čamcem-brodom-gumenjakom-gliserom, kako li već zovu ovo ploveće korito? Daju mu. Oni nisu normalni.

Usta su mi stisnuta u tanku liniju negodovanja, svi mi unutrašnji organi turiraju, kosa mi je izmrcvarena slama. Nedostaje mi Bol, šljunak sa Zlatnog Rata, plaže do kojih se hoda.

Kod Patka menu ne postoji. Gazda ocijeni gosta, stavi ga u određenu platnu kategoriju, pa mu shodno tome ponudi ‘muziku’. Kasnije ću saznati da svi otočki ugostitelji tako posluju, ‘od oka’, đuture, za keš. Kartice ovdje ne vrijede. Hvarani su stari trgovci; samo je keš neprikosnoveni kralj turizma.

Vjerujem da u dugim zimskim noćima bure, juga, odsječenosti od kopna i života, strategija ‘đuture, samo keš, kratko je ljeto’ ima svoje uporište, ali gostu je neprijatan taj osjećaj da bi na ljetovanje trebalo samo poslati živu lovu u koferu, može i neki dokument sa slikom, po mogućnosti pristojnom, i ne pojaviti se.

"I dalje, tačno u podne, po najvećem žaropeku, pokoja sirena, nasukana na sprženu zemlju"

Kod gazda-Patka sva je ponuda iz koče, svježi ulov, jedeš more. Al najprivlačniji su domaći kolači koje svakodnevno sprema njegova gospođa, samozatajna gazdarica od kužine, inače rođena Čačanka. Krempite, baklave, rolat sa malinama.

Čačankine kolače samo mirišem i proždirem očima. Izbacujem šećer iz prehrane ovog ljeta. Manje šećera, manje nervoze. Savremenom Luciferu ime je Sugar.

Uželjela sam se Montenegru i pijesku moje mladosti.

*

U Podgorici, boje pustinje. Rđavo, žuto, oker. Uprkos tome, i dalje, tačno u podne, po najvećem žaropeku, pokoja sirena, nasukana na sprženu zemlju, ali sa tečnim puderom na licu, ej, čovječe, a bez kaplje znoja, ponosno prošeta svoje duge noge bulevarom, kao da baš uživa što je u to doba tu, u kotlini, a ne na nekom moru.

Volim ludu Podgoricu, u podneva ludog Avgusta.

"Čovjek pomno skrivanih godina zajahao skuter na testosteronski pogon. Zapaliće more."

U toplom plićaku hotelske plaže Maestrala, stopala i dlanove uranjam u pijesak. Tako je mekan. To je prava masaža. I onaj splav sa Svetog Stefana… Prebacili su ga na ovu hotelsku. Ma on je, onaj isti splav. Prepoznala bih ga međ’ hiljadu splavova.

Na Pržnu nema snajpera, ali opet ima ubistvo. Na budvanskoj se rivijeri, kao i u cijelom Montenegru, devedesete baš dobro otegoše. Isti ljudi, malo apgrejdovan im smještaj. U hotelu borave mnogi gosti koji čekaju da ih krene, da loptica dvaput zaredom uskoči u njihov broj.

Čovjek pomno skrivanih godina zajahao skuter na testosteronski pogon. Zapaliće more. Trasa mu je dužine otprilike pet metara: od plićaka do nešto dubljeg plićaka, gdje, usidrena, čeka jahtica.

‘Nema bolje ‘tice od jahtice,’ vjerovatno je čovjeku to misao-vodilja, čim tako rrrn-rrrn-rrrn juri svojoj dragoj. Ne smijem zaroniti dok plivam kraul. Odrubiće mi glavu.

*

U Dalmaciju se vraćam taksijem, preko Nikšića, Trebinja, Dubrovnika, Neuma…

Negdje pred kraj Neuma, pomislim da sam već u Hrvatskoj a da nemam hrvatskih kuna, pa zamolim vozača da stane kod nekog bankomata. Kroz izmaglicu od vrućine, istapkam po bankomatu sve što dotična sprava zahtijeva od mene, a ona mi zauzvrat ispljune 500 konvertibilnih maraka. 500 KM! Iznenađence!

Tupo buljim u smeđe marke-konvertibilke, pomišljajući da sam u Zoni Sumraka, što je, možda, i istina. Šta ću sad sa tim novcem, kukala mi majka jugonostalgičarka? Zaletim se na najbliži kiosk. ‘Mjenjačnica’, piše na njemu, u donjem desnom uglu.

"Supermarket, kafić, sladoled – ‘Ne znamo kurs. Kreša zna. Benzinska. Kreša zna. Benzinska.’ Koračam u ritmu toga: Kre-ša-zna. Ben-zin-ska"

‘Ne znam ja današnji kurs’, govori mi djevojka sa kioska. A jučerašnji kurs stariji je i od jučerašnjih novina. ‘Idite kod Kreše na benzinsku.’ Na putu za benzinsku, uđem u piceriju na čijim vratima piše ‘exchange’.

‘Ne znam kurs’, kaže vlasnik picerije. (Zona Sumraka.) ‘Kreša ti sve to zna. Idi na benzinsku.’

Supermarket, kafić, sladoled – ‘Ne znamo kurs. Kreša zna. Benzinska. Kreša zna. Benzinska.’ Koračam u ritmu toga: Kre-ša-zna. Ben-zin-ska.

I tako stižem do pumpe. Tamo, Kreša sjedi za kasom u dućanu. Ispred njega gomilice kuna, eura, funti, švajcaraca. Obavijestili su ga da stižem, neka se samo malo strpim, stanem u red. Niko iz reda ne pita koliki je kurs, vrši se nemušta razmjena, iz dlana gazda Kreše u tvoj dlan, pa koliko zakučiš.

Dalmacijo, mati! Dođe mi da vrisnem.

*

Ivo Tudor, skiper, porijeklom, kao i svi Tudori, ne iz Engleske, nego iz Malog Grablja na Hvaru, sada avetinjskog sela, nad čijim napuštenim kamenim kućama i crkvicom kruže galebovi, oplakujući ga.

"Sprijateljila sam se sa hvarskim Popovićima, Matijevićima, Zaninovićima, otočkim poduzetnicima, starinom Crnogorcima"

Čekao je da se opustim, izgubim mrzovolju – samo Malograbljani imaju pravo bit’ mrzovoljni, a mrzovolju mi je, fakat, ubila Bosna - pa da mi pokaže Pernu, pješčanu valu, malu hvarsku tajnu.

Nije kao na Pržnu, pijesak na Perni, više je kao ulcinjski. Ali ja sam već prihvatila kamen. Aloje iz njega gospodski izviru; lavanda i ružmarin, čvornati lokoti loze spuštaju se niz brdo do stijena iznad uvala, sa morem od kobalta i smaragda.

‘A kakvo je tek more oko Visa’, govori Ivo. ‘Mada ljudi su tamo munjeni, totalno. Ali, Zelena i Plava špilja, Budikovac, čudo. Ma to nemaš ni na Kosti Smeraldi. To ćemo kad bude bonaca.’

Kada ludi Avgust i ovdje uzme svoje, sjetiću se riječi jedne moje hvarske prijateljice

Sprijateljila sam se sa hvarskim Popovićima, Matijevićima, Zaninovićima, otočkim poduzetnicima, starinom Crnogorcima, koji uz hvarsku gregadu serviraju, ali sa gostom i popiju, kaplju istarske malvazije, hvarske bogdanuše ili korčulanskog pošipa, pa nam spontano zapjevaju s prvom klapom što naiđe sa trga Svetoga Stjepana, gdje su načičkane lijepe male galerije, i najstarije javno kazalište na svijetu!

Kada ludi Avgust i ovdje uzme svoje, sjetiću se riječi jedne moje hvarske prijateljice.

‘Po moru se ne vozi’, rekla mi je Ana Popović. ‘Po moru se plovi’, uz savjet da se na Veliku Gospu i 24 sata poslije ne izlazi na more.

Jedan je nadobudni gliser, baš tada, kod otoka Maslinik, na pola presjekao jedrilicu koja je mirno plovila; usmrtio je bračni par Italijana, velike ljubitelje Jadrana i Dalmacije.

Po moru se ne vozi. Po moru se plovi. Dok se na njega ne obruše ‘nedodirljivi’. U poređenju s morem nema nedodirljivih. I ne treba ih ni biti. Neka to ostane motto Dalmacije. Lakše će se prihvatiti svi oni ‘malo munjeni’ furešti, ali koji, uglavnom, dolaze s dobrim namjerama.

Preporučujemo za Vas