REKONSTRUKCIJA AVALE

Plamenčeva bravura i muke sa komitetom

Vjerovatno postoji i neka stara fotografija koja svjedoči o boravku moje rođake u hotelu Avala, ali nemam namjeru da je tražim
83 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 27.03.2019. 14:17h

Calvin: You can't just turn on creativity like a faucet. You have to be in the right mood./ Hobbes: What mood is that? /Calvin: Last-minute panic

Hajde da ipak ne žurimo s ovim... ovo je strašno bitno, ovo mora da se odradi kako treba - u nadasve pozitivnom ritmu Delčine Hajde lagano (Delča & Sklekovi, PGP RTS 1994), koja mi ovih dana ne izlazi iz glave.

Ne traži od mene da kažem sve jer reći ću možda previše/ Da li je ovde sve ili je tamo negde ostalo// Mi ne znamo kuda idemo ali to dobro radimo/ Ponekad ne znam kako negde i stignemo... Hajde polako/ Hajde lagano/ Hajde onako da smo zajedno...

Dakle, nisam baš sasvim siguran, ali mi se čini da je moja najbliža rođaka iz Beograda - ne znam kako i zašto - ljetovala u Budvi, baš u hotelu Avala, tamo negdje sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka - prije nego što se udala - i zauvijek otišla iz moga života.

OK - nije zauvijek otišla iz moga života, pretjerujem, ali kao da je otišla, tada, recimo.

I ako jednom vidiš Mariju/ Ti joj reci da je volim/ Ako jednom vidiš Mariju/ Ti joj kaži za moj bol... (Miki Jevremović, Ako jednom vidiš Mariju, Jugoton 1971).

Sjećam se te njene sobe, freško okrečene u bijelo - i suve, usijane bjeline sunčevih zraka, koji su se toga dana na čudesan, na volšeban način poigravali sa bjelinom sobe, unoseći u tu djevičansku bjelinu neki neizdržljiv, delirični naboj.

To je zapravo bila slika, tj. atmosfera, koja me izvrsno pripremila za arhitekturu kavaljera Baragana (Luis Barragan), koju ću prvi put vidjeti tek koju deceniju kasnije, na crno- bijelim fotografijama, u nekoj staroj monografiji, iz koje su stalno ispadali listovi. Ako nikada niste doživjeli nešto slično toj bjelini pod usijanim sunčevim zracima - nećete doživjeti ni Baragana, staroga kavaljera, onako, kako treba.

Sjećam se i pogleda iz te sobe na valovito, plavo more, i vjetra koji neobavezno ljulja prozore i balkonska vrata, neopterećene bilo kakvim zastorima - a sjećam se i krutih, uštirkanih, sniježno-bijelih čaršava na krevetu na kojem smo sjedjeli - moja najbliža rođaka - u koju sam bio krvavo, krvavo zaljubljen - i ja.

Ona mi kao nešto objašnjava, ali ja ništa ne čujem.

To je otprilike sve čega se sjećam. Sve ostalo spada u neizrecive domene porodičnih legendi. Vjerovatno postoji i neka stara fotografija koja svjedoči o boravku moje rođake u hotelu Avala, ali nemam namjeru da je tražim. Bojim se da bi mi ta fotografija, ako uopšte i postoji, oskrnavila sjećanja, koja su mi potrebna baš takva - eluzivna - kakva jesu.

Bez obzira na svu njegovu predratnu i poslijeratnu slavu, prvobitnom hotelu Avala u Budvi je izgleda bilo odzvonilo baš u vrijeme kada smo moja najbliža rođaka i ja sjedjeli u jednoj od soba - dakle, prije katastrofalnog zemljotresa koji je pogodio Crnogorsko primorje 15. aprila 1979.

Hotel, jednostavno, nije odgovorao novim standardima - postao je neuslovan za smještaj platežno sposobnijih, a samim tim i zahtjevnijih turista - danas bi rekli "elitnih turista". Ta turistička kategorija je, shodno svom statusu, insistirala na komforu - barem bazičnom komforu - koji hotel Avala nije pružao, i teško da se budući razvoj turizma u Budvi mogao oslanjati na taj hotel - kao reprezentativnu polugu.

Konkretno, hotelske sobe u prvobitnoj Avali nisu imale niti WC-e, niti kupatila - a kompletan zajednički sanitarni blok je bio smješten u sjeveroistočnom krilu - svojevrsnom aneksu u visini objekta - koji je svojom frapantnom nelogičnošću, prije svega, oštro odudarao od osnovnog volumena.

Nismo, ukratko, imali sreće. Gospodin Ljubomir - Ljubo Saračević, čovjek koji je finansirao izgradnju, te je shodno tome bio i prvi vlasnik Avale - nije imao duha. Došao je iz Srbije, bio je industrijalac, bankar, trgovac, zadužbinar i ko zna što još - i nije razmišljao, ili nije htio, ili nije umio da razmišlja, o budućnosti i budućim, višim standardima smještaja turista, tako da je nekih tridesetak godina nakon što je izgrađen, njegov hotel postao apsolutno neuslovan.

Takođe, kladio bih se da jedan od ključnih razloga - zbog kojih nisam u stanju da iskopam validnu referencu kojom bih potvrdio da je autor projekta hotela upravo beogradski arhitekt Dragomir Tadić - zapravo leži u prekrajanju projekta. Nikako ne mogu da povjerujem da je Tadić pozicionirao sanitarni blok na način na koji je bio pozicioniran. Biće da je projekat prekrajan, definitivno. Tadić je bio ozbiljan arhitekt, mason - što implicira, valjda, da kasnije nije bio sklon da maše projektom hotela Avala - kao jednom od svojih značajnijih referenci.

Uz to, čitav niz neuglednih, pomoćnih prizemnih objekata koji su bili smješteni sa sjeverozapadne strane, u tehničkom dvorištu - u kombinaciji sa nereprezentativnom, odbojnom sjevernom fasadom hotela, koja nije bila obložena kamenom poput južne, već je bila samo omalterisana - onemogućavao je logično povezivanje Avale - primarnog budvanskog repera, ako izuzmemo Stari grad, naravno - sa Mediteranskom ulicom, sekundarnom budvanskom transverzalom.

Kao centralni momenat Plamenčeve bravurozne arhitektonske kompozicije, portal je, između ostaloga, pretstavljao i idealnu etimološku sponu, interpretiranu postmodernim, savremenim, tada aktuelnim arhitektonskim jezikom - između staroga i novoga - između stare terase hotela Avala, koja je u potunosti zadržana i obnovljena, te dijela stare, armirano betonske konstrukcije hotela - i nove, finim kamenom popločane i brižljivo uređene šetnice koja se logično nastavljala na Mediteransku ulicu

O pomijeranju fokusa sa hotela Avala prema Starom gradu, tokom sedamdesetih godina, rječito svjedoče oficijelne reklamne fotografije i razglednice iz toga doba. Hotel se sve rjeđe pojavljuje u kadru kao centralni motiv, a na panoramskim fotografijama je očigledno da ga autori namjerno izbacuju - ili kropuju kadar na način da se vidi samo djelić hotela - onaj najneugledniji, sjeveroistočni dio - ali nikako ne i tehničko dvorište - razumljivo je zašto. Na jednoj od tih razglednica vidimo da je iza bivšeg hotela Mogren, sa zapadne strane, formiran parking - te da je Mediteranska u stvari slijepa ulica, jer se završava na obodima dvorišta Avale.

U svakom slučaju, Budva je negdje sredinom sedamdesetih prevazišla hotel Avalu i trebalo je nešto preduzeti. U to ime, 1978. godine, ogranizovan je arhitektonski konkurs za idejno rješenje budućeg hotelskog kompleksa Avala, na kojem je pobijedio Vlado Plamenac, arhitekt iz Budve.

"Donijeta je odluka da se raspiše konkurs", kaže Vlado Plamenac. "Taj hotel Avala je bio van upotrebe barem 10 godina prije zemljotresa i sobe nisu mogle biti izdavane preko agencija, u sobama su bile smještene sobarice, za to je služio. Hotel, takođe, nije bilo moguće adaptirati - apsolutno nije bio adaptabilan.

Na konkursu sam pobijedio jednoglasnom odlukom žirija - jednoglasno sam dobio tu prvu nagradu, zahvaljujući tom portalu".

OK - pauza - osjećam da ovdje moram da umetnem par riječi.

Naime, kao centralni momenat Plamenčeve bravurozne arhitektonske kompozicije, portal je, između ostaloga, pretstavljao i idealnu etimološku sponu, interpretiranu postmodernim, savremenim, tada aktuelnim arhitektonskim jezikom - između staroga i novoga - između stare terase hotela Avala, koja je u potunosti zadržana i obnovljena, te dijela stare, armirano betonske konstrukcije hotela - i nove, finim kamenom popločane i brižljivo uređene šetnice koja se logično nastavljala na Mediteransku ulicu, sa kulminacijom na javnoj terasi, sa koje se pružao pogled na more - pa nazad, niz novo, široko stepenište, ka prostoru ispred zapadne kapije Starog grada.

OK - toliko o portalu, za sad.

"Pazite sad što se desilo", nastavlja Vlado Plamenac, "zato što sam na tom konkursnom rješenju radio sam, kući, na jednoj tabli, niko nije ni znao što ja radim - pomogle su mi samo dvije moje tehničarke iz biroa, Mirko Šurina je sve spakovao, spakovao je rad, a Savo Đorđević, iz Podgorice, iz Republičkog zavoda, napravio mi je jednu malu maketu od stiropora - i ja sam to predao u Beogradu.

Ti ljudi iz žirija - oni su svi znali ko sam ja. Napravili su zapisnik, otvorili su - padala je kiša tada - i pročitali su moje ime. To je bio šok za njih. Stevo Luketić mi je rekao da pet minuta niko nije htio da priča ni sa kim kad su pročitali moje ime. Očekivali su da je to rad nekoga drugoga, nekoga sa strane, nisu mogli da povjeruju da sam ja to radio.

Katastrofa! Što da se radi sad?!"

I što se desilo?

"Ništa, sve je to praktično otišlo dalje, svojim tokom.

Onda je došao Pero Perović, bio je urbanista tu, u Budvi - i htio je da mijenja neke stvari iz moga projekta, i da sugeriše neke stvari, nekorektno se ponašao - i mi se tu posvadimo, raziđemo se - ali je opet trebalo nekoga angažovati da uradi glavni projekat.

I pojavio se tada Rade Popović, moj prijatelj, bio je poznati arhitekt u Ljubljani, radio je u birou Ambijent - taj biro je vodio profesor Ravnikar, sa sinom - i oni odluče da daju ponudu za izradu glavnog projekta hotelskog kompleksa.

Međutim, pobuni se, podigne se na noge kompletan budvanski komitet protiv toga, protiv mene. Napravi se sastanak, tu u Opštini Budva, hoće da me istjeraju, hoće da posao izrade glavnog projekta dodijele Republičkom zavodu za urbanizam i projektovanje Crne Gore.

Ti ljudi, Slovenci, tražili su od mene pismenu saglasnost - i ja im dam tu saglasnost.

A Božidar Pavićević, bivši direktor Republičkog zavoda, nije tražio nikakvu saglasnost od mene. Išao je preko Komiteta, na silu.

Slovenačka ponuda je bila povoljnija, značajno - ali ovi naši navale, hoće da dobiju da rade projekat i gotovo.

Ja im uporno govorim da ne dam, da neću, da ne dozvoljavam, da ne može to tako - i oni naprave sastanak, u hotelu Plaža, okupe se svi iz komiteta, pozovu i Dragana Ćulafića, koji je tada bio predsjednik Opštine.

Sjedi Dragan u čelo stola, oni iznesu problem, onda ja objasnim o čemu se radi - i ustane Dragan: "Zbog ovoga ste me zvali, je li!? Ovdje je sve jasno! I doviđenja!

I oni legnu na rudu - ali su mi kasnije pravili probleme, oko ugovora, oko svega, tako da sam svakih 5-6 dana morao da idem u Ljubljanu".

Nastavak priče o hotelskom kompleksu Avala-Mogren u Budvi, arhitekte Vlada Plamenca - u sljedećem broju.