priča olje knežević

Izgoresmo!

Što li bi profesorica maternjeg rekla kad bih ja napisao jedan iskreni sastav za promjenu?
82 pregleda 0 komentar(a)
olja knežević, Foto: Arhiva Vijesti
olja knežević, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 13.08.2011. 15:43h

Majka viče na mene svakog dana oko ručka. Vitla kutlačom kojom me nikad nije udarila i sa koje se cijedi mast s kostiju.

“Nesrećo!” viče ona. “Imas li domaći, nesrećo?”

Izgleda kao Kung-Fu Panda i smiješna je, a misli da je opasna.

I ta njena supa! Puno mi je dupe njene supe, eto. Od kad znam za sebe: “Napravila sam supu! Brzo, svi ovamo, za sto! Supeee! Supeee!”

Kao da je svi nismo provalili da samo u lonac pun vode pobača ljigave kosti i kasnije, kad misli da je niko ne vidi, prosipa u tu smjesu prašak iz kesica na kojima piše Podravka.

Imam domaći, naravno, kao i svaki jado iz petog osnovne, i to joj kažem.

“Pa, frajeru? Ima li tu neki problem?” Majka sad priča kao uličar. Uživa u tome. “Evo ti kuhinjski sto,” kaže ona, “ručak je završen, sjedni i radi prije no što ti otac dođe s posla. Ajde,” kaže, “đeca obično rade više pred kraj školske godine, ne manje. Jebi ga, lajf iz lajf, što ćeš?”

Za domaći imam da napišem sastav na temu Biti dječak/djevojčica danas. Prednosti i nedostaci.

Prednosti?

Što li bi profesorica maternjeg rekla kad bih ja napisao jedan iskreni sastav za promjenu? Prošpijala bi me ovoj ludači od majke, naravno, uz ‘prijedlog o kazni.’ Ne isplati se otvarati se u bilo kakvoj situaciji, naročito ne prema odraslima. Odrasli se drže zajedno jače no gnjida i dlaka kad je u pitanju rat protiv đece. Ne sviđamo im se kao pojave. Ogovaraju nas. Malo li sam puta čuo majku kako se žali drugaricama na mene i moju braću, a drugarice joj kažu: “Šklapi ih slobodno, pljus-pljus, to njima treba – šok-terapija!”

“Ne mogu,” kaže im moja majka. “Čim iskolačim oči na njih prijete da će zvat policiju.”

“Uf”, smiju se drugarice. “Ka’ da naši ne prijete! E đe me neće prijavit, da odmorim u zatvoru.”

Vještice. Posle puše jednu za drugom i kikoću se glupim pričama tipa ‘A, sjećas li se kad smo...?’ Stavljam ruke na uši da ne slušam te njihove stalno jedne te iste doživljaje.

Putovale su raspalom fićom do Budve po ogromnom snijegu prvog dana neke pretpotopske Nove godine. Pa su tamo, izgladnjele, bježale od bijesom izobličene žene, prodavačice u poslastičarnici, koja ih je gađala burecima. Tanke štikle i haljinice na bretelice – ili obratno - i samostojeće najlonke. Kako to stravično zvuči. Onda cokću jezikom, šapuću, govore ‘Iha, mmha’.

Imam novosti za vas, starci i starice: ni vi se nama ne sviđate, hello!

Majka nije uvijek dosadna. Recimo, sa čudnim ljudima je vesela. Sa prodavačicama iz Mexa. Sa ljudima na ulici – naročito onima što prodaju cigare. Sa taksistima. Najviše voli svoje drugarice.

A i sa tatom je nekako mekana, kao da lebdi iznad njega, kao da je on njeno najmlađe dijete koje treba što ranije uspavati. Sa mnom i mojom braćom uglavnom je okej ujutro, prije nego što nas odvede u školu i vrtić.

Ali popodne – strava i užas. Možda je narkomanka. Ali to bih već primijetio. Za sad samo puši i pije male aspirine protiv glavobolje uveče. Nisam našao ništa sumnjivo među njenim stvarima koje su razbacane svuda po stanu. Jadnica, kako je neorganizovana a nama govori da smo neuredni.

Znači, ‘Kako je biti dječak danas?’

Ako su vam roditelji još zajedno, onda vas redovno podsjećaju da je to kao samo zbog vas, djece, dok vi upravo maštate o tome da se već jednom razvedu i da onda imate novu polumajku i novog poluoca koji bi vam i krvi dali, a o parama da i ne govorim, samo da bi ih vi prihvatili, odnosno, ostavili na miru. Jedan moj drug dobio je tako čak i novu polusestru koja liči na Megan Foks i koja mu dopušta da u njenoj sobi radi domaće kad je kod njih – koji srećnik!

Ovi moji se nikad neće razvesti, a i ko bi ih onda htio? Svađaju se oko nas, zbog nas, poslije nas umorno obavijeste da su prezasićeni vriskom u sedam uveče, dok ih ja i moja dva mlađa brata posmatramo s tugom u očima.

“Zbog vas se svađamo,” majka ponavlja i odmahuje prozirnom rukom a otac uzdiše i ponekad prdne i onda, da bi to prikrio, pita: “Što nas tako gledate? Jeste li i vi možda depresivni? Da nećete koju pilulicu, ka’ vam majka?”

A nama je tuga u očima zato što znamo da zbog njihovih optužbi, uvreda i majčinih suza iznad sudopere nećemo moći čitav vikend da ih pitamo da nam daju pare za novu igricu, ili za provod u Delta Sitiju, čak ni za Lego Star Wars Republic Battleship, za koji bi, u cvrkutavoj fazi braka iz ljubavi, majka tvrdila da nam razvija mozak u dobrom smjeru.

Gledamo ih depresivno zato što znamo da će vikend biti depresivan. Svađe su obično petkom. Već u subotu majka će da tvrdi: “Vikendi mi život skratiše! Mičite mi se s očiju! Dosta mi je muškaraca! Žena s tri sina i živim mužem ima samo plafon i kanap da se na njih osloni!”

Nedjeljom nas prije podne tjera da pospremimo sobu a poslije podne nas proklinje i tvrdi da smo nesposobni da joj pomognemo. Baca u smeće stvari koje ona smatra suvišnima.

Ja tada ne plačem, ali blizanci, moja mlađa braća, plaču dok ne zaspu, opet neokupani. Onda majka pegla tatine košulje, čak mu i gaćice pegla, dok joj ja deklamujem što sam sve morao da nabubam za školu.

“Ništa ti ja to ne razumijem,” kaže mi ona.

Opšte nerazumijevanje vuče se našim stanom poput prašine, sve dok se u nekom ćošku ne slegne i čami tu.

Evo ga tata. Kralj se vratio s posla. Svaki put uzdiše i drži se za želudac i zove majku paničnim glasom kao da se uplašio da je ona ipak smogla snage i utekla daleko negdje, recimo na Havaje, dok je on bio odsutan.

“Vee-raaa! Vee-raa! Vera, đe si to?!”

“Na južnom balkonu! Širim veš! Upeklo je danas, au, izgoresmo!”

A do prije neki dan psovala je zimu.

“Krepan sam ti od posla! Ima li kakvog ručka?”

Ajde, tata, ne pravi se naivan. Znaš da ima supe. Ali, ti bi nešto drugo. Ne brini, biće za tebe.

“Ćao, sine, radiš domaći tu, u trpezariji, a? Bačismo pare za onaj radni sto u dječijoj sobi. Ne možes ti bez majčine guzice.”

“Ćao tata,” kažem ja ljubazno, najviše zbog njegovih tamnih podočnjaka i košulje sa pečatima znoja ispod pazuha.

U glavi mi je rečenica iz drugog osnovne kad smo učili subjekat i predikat: Tata radi, mama kuva ručak. Poželim da kad odrastem postanem otkačeni profesor koji će zadavati rečenice tipa: Đed pravi punjene lignje dok tata mami fenira kosu.

Ali, ako postanem otkačeni profesor, unesrećio bih tatu koji mi govori da se jedino uzda u to da ću postati uspješni biznismen i jednog mu dana kupiti kuću okruženu lozom u Doljane, gdje bi otišao da živi i proizvodi vino.

Majka se dovlači do kuhinje korakom žedne kornjače. Na stopalima su joj papuče, toliko izlizane da ni same ne znaju da li su možda, ipak, čarape.

“E?” kaže ona nikome posebno, gledajući u plafon. Možda se obraća Bogu ili već zamišlja sebe kako se njiše odozgo, poput lustera.

Samo to jedno slovo od nje dovoljno je da iz tate poteče bujica riječi. O porodici koja treba u isto vrijeme da jede, o tome kako je u njegovoj firmi postalo nehumano raditi, kako ja opet učim za trpezarijskim stolom da bih mogao da držim majku na oku, na tom mom oku koje sve snima, kažem ti ja, Vera, ovaj mali nešto nije normalan...

“Aha, aha,” mumla majka i prži mu šnicle.

“Nemoj toliko soli. Ni brašna.”

“Dobro, srećo,” odgovara majka a već mu je presolila.

“I takni se malo posle ručka. Pozvao sam Slavka da dođe na večeru s Danicom.”

“Mm-hh-mm,” majčina se brada skoro neprimjetno vrti u krug.

“Đe su blizanci?”

“Što znam ja?” kaže majka i okreće se prema meni upitno.

Ja kažem da su u dječijoj sobi.

“Ne čujem ih”, kaže tata. “Mora da prave neki zvek.”

“Neka rade što god oće. Kašljali su danas čitav dan ka magarad jedan drugome u facu. Opet će da se razbole. Neka se pokolju ako oće.”

“Ti isto nisi baš normalna žena, znaš?” kaže tata i odlazi da provjeri jesu li blizanci živi.

“Sine”, kaže mi majka. “Ajde trkni mi do Delicije i kupi jedno pet tulumbi i pet baklava za noćas.”

“Čuo sam te!” tata viče iz dječije sobe. “Ova dvojica ti ovamo makazama sjeckaju zavjese! A ti ne troši pare na gluposti no zamuti nešto!”

“Zamutilo se tebi dabogda”, promumla majka, a glasno odgovara “Uh, kad im se ja zaletim tamo!” Onda se meni ulaguje, ispod glasa: “Ajde, sine, Slavko najviše voli te seljačke kolače.”

“A za tetu Danicu?” pitam ja.

“A za nju imam likerčić. Ona i ja ćemo po likerčić”, majka skoro pjevuši.

To me podsjeti na nešto. Jednog dana sam u školi dobio strašnu glavobolju s povraćanjem. Razredna me poslala kući i kad sam otključao vrata i ušao u dnevnu sobu, našao sam majku kako sjedi na kauču u ciklama kupaćem iz dva dijela! Stopala je bila podigla na sto ispred nje, u ruci joj bješe čašica sa nekim crvenkastim pićem – sad mislim da je to taj likerčić.

Oči joj bjehu pune suza dok je sa TV-a dopirao francuski jezik. Ja sam isprva zbog moje glavobolje mislio da haluciniram i samo sam stajao tamo, na pragu dnevne sobe, buljio u majku i čekao da mi se razbistri.

“E?” majka je napokon prozborila, kao kroz neku dimnu zavjesu. “Što je bilo, sine? Jesu te izbačili iz škole? E-e, a majka ti je nekad gutala francuski crni talas. Stručnjak bila za to! Stručnjak! Ovo je sad neki novi francuski film. Bazen. L Piss-sin. Šar-lo-ta Rr-mpling! Salute!”

Ja tada povratih po parketu a ona skoči sa kauča.

“E jebem ti život!” sjećam se da je rekla prije nego što je donijela krpu da čisti. “Ni film ne mogu na mir odgledat.”

Majka me vrati u trpezarijsku stvarnost svojim drhtavim šapatom. “Ajde, sine, molim te. Reci im tamo u Deliciji da ću doći ja sjutra da platim.”

Dok zatvaram vrata od stana za sobom, čujem blizance kako u glas plaču i pravdaju se: „Samo smo ih malo skratili-iii!”, oca koji govori: „Izgoresmo, Vera! Izgoresmo! Što smo bačali pare na klimu ako je nikad ne palimo?! Što se plašiš tehnoloških dostignuća, jadnice?” i majku dok odgovara: “Jede mi kosti taj erkondišn! Kosti mi izjede, svataš li me ti?”

Niz hodnik od zgrade kotrlja se očevo: “Ma, idite svi malo u tri pič...”

Napolju, prejake boje slivaju se jedna u drugu. Ptice pomamljeno cvrkuću ili su to možda djeca iz moje škole koja sad imaju fizičko? Napolju, automobili skaču uz riku i penju se na travnjak da bi se tamo parkirali.

Znam da je vruće ali mene hvata jeza. Znam šta znače te prejake boje. Opet mi grlo deblja i guši me i bojim se, kao malo dijete. Onda će da udari glavobolja. Kaže majka naslijedio sam migrenu od ujka Aca.

Samo da stignem čitav do Delicije i nazad kući. Samo da se ne onesvijestim na ulici pa me još pregazi auto. Najviše bi mi bilo žao majke. Onda bi se sigurno objesila. Ali prvo bi pronašla onaj domaći što sam počeo.

‘Kako je biti dječak danas?’

Preporučujemo za Vas