Rokenrol tornado imenom Partibrejkers svom silinom je sinoć pogodio ljetnju baštu Doma kulture: bila su to dva sata (hardcore fanovi kažu istorijska) u kojima nije bilo pretvaranja ni na sceni ni ispred nje, koncert čiste emocije ogoljene „do neurona“.
Čekali su barski rokeri još od 1985. da uživo upoznaju majstore ritma i bluza betonske džungle, kako ih neki nazivaju, čekali i dočekali ih u njihovom najboljem izdanju.
Set lista je bila identična kao i na Lake fest-u dan ranije, s tim što su Barani bili čašćeni i bisom od tri pjesme od kojih je posljednja bila želja aficionadosa iz prvog reda - „Stoj Džoni“.
Nakon toga, za svoju i dušu neumornih navijača koi su tražili još, Cane i drugovi odsvirali su kao ultimu „Najbrže se putuje kad putuješ sam“.
A od prvog rifa do bisa, Partibrejkersi su vozili oštro i beskompromisno kroz svoj katalog, pokrivajući sve faze rada benda.
Za svoju i dušu neumornih navijača koi su tražili još, Cane i drugovi odsvirali su kao ultimu „Najbrže se putuje kad putuješ sam“
Canetove propovijedi obilježile su „Hiljadu godina“ i naročito desetominutni džem „Ulični hodač“, a Anton, koji je vidno uživao u svirci i odzivu publike, demonstrirao je u punoj mjeri šta sve može da izvede na gitari.
Bend je pržio svim cilindrima, imao sjajnu-jasnu zvučnu sliku - „Zemljotres“, „Kreni prema meni“, „Put za jug“, „Gramzivost i pohlepa“, „Mesečeva kći“, „Noćas u gradu“, „Ono što pokušavam“, „Hipnotisana gomila“...
Gitarska grmljavina sve vrijeme, Cane između i tokom pjesama poziva na zajedništvo, ljubav i očuvanje duše, ali, takođe i savjetuje momcima iz kopa da se ožene, „vreme je, najveće stradanje su žene“ uz momentalnu ispravku rodne nekorektnosti „naravno, o ženama sve najbolje“!
Znalo se odranije da Partibrejkersi pod Rumijom imaju jaku fan-bazu, no, njena šarolikost (generacijska i stilska) pozitivno je iznenadila i same beogradske muzičare.
Mali devetogodišnji Mitar sa ocem Vojom od prvog do posljednjeg stiha pjeva koliko ga grlo nosi „Hoću da znam“!
Odmah pored izvještača „Vijesti“ mali devetogodišnji Mitar sa ocem Vojom od prvog do posljednjeg stiha pjeva koliko ga grlo nosi „Hoću da znam“!
U publici - haos od samog starta: vijore i skinute majice i djevojačke ruse kose , sviraju se „vazdušne gitare“, aplaudira, skače, pjeva, vrišti i skandira bez predaha, dešava se čak i crowdsurfing!
"To je rokenrol!" - lakonski je, uz neopisivi osmjeh, vidno zadovoljni Cane opisao interakciju benda i publike.
Rokenrol je stvar stava i ritma, veli jedna stara dobra definicija.
U ponedjeljak veče u Ljetnjoj bašti Partibrejkersima nije manjkalo ni jednog ni drugog, kao ni samouvjerenosti onih kojima je rokenrol u krvi da ovaj nastup već sad prozovu kulturnim događajem sezone.
Cane i prava djece
"Zloupotreba djece u rokenrol svrhe je strogo zabranjena, da ne bude da se ove djevojčice ne mogu udati zato što im je oštećen sluh", poručio je malo u šali a više u zbilji Cane roditeljima nekoliko djevojčica koje su ispred same bine pratile koncert sa kojeg je sav prihod namijenjen izgradnji hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru.
Galerija
Bonus video:
