ĐILASOVO STOLJEĆE

Zapis o Đilasu: Smjelom sinu Besudne zemlje

On je, na različite načine, sa manje ili više uspjeha, težio istini, pravdi, slobodi. To je činio iz ubjeđenja i autentično, kada je bio u pravu i onda kada nije.
190 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 25.06.2011. 10:04h

Utisak da je Milovan Đilas imao više života se bazira na najmanje dva momenta.Prvo, tako bogato životno iskustvo teško može da stane u jedan običan život. Drugo, i Đilasovi pogledi na svijet su imali više života.

On je, na različite načine, sa manje ili više uspjeha, težio istini, pravdi, slobodi. To je činio iz ubjeđenja i autentično, kada je bio u pravu i onda kada nije.

Zapravo, bio je idealista, utopista, romantičar. Istorija nas uči da i idealisti mogu biti opasni, naročito kada se vjenčaju sa pogrešnim idejama. Smatra se da ovo pravilo nije zaobišlo ni samog Đilasa, i odnosi se na neke njegove ravolucionarne faze.

Bio je na neki način i pjesnik revolucije – ali ne sa onog predsjedničkog broda o kojem je pisao Danilo Kiš. Upravo zbog dubokog vjerovanja u revoluciju, Đilas se suprotstavio onima koji su uživali na brodu, i u komforu dedinjskih vila otetih od omrznutog klasnog neprijatelja.

I dok je većina revolucionara smatrala da je osvajanjem privilegija i vlasti van demokratske kontrole završena klasna borba, Đilas je uočio da se tu upravo stvara „nova klasa“ - kako će kasnije i glasiti naslov njegovog poznatog djela.

Sociološku analizu „Nova klasa“ je prestižni Oksfordski forum uvrstio u 100 knjiga koje su najviše uticale na kulturu Zapada poslije Drugog svjetskog rata. Borba protiv vladajuće klase prije II svjetskog rata je Đilasu donijela tri godine zatvora, dok je pobunom poslije rata protiv nove klase zaradio devetogodišnju robiju.

Đilas komunista i Đilas komunistički disident

U njegovim različitim životima dominantna su dva perioda - Đilas komunista i Đilas komunistički disident. I komunistički period je imao nekoliko faza.

Predratnu fazu, u kojoj crnogorski student književnosti, tek stigao u Beograd iz jednog sela pored Mojkovca u srezu kolašinskom, učestvuje u književnim i političkim polemikama sa ljevičarskih pozicija, nakon čega ulazi u legalni i ilegalni partijski život...

Njegov ratni period se smatra najkontroverznijim, iako podatke o tom vremenu, fabrikovane na bazi partijskih stavova o Đilasu, treba tretirati sa velikom rezervom.

Njegov ratni period se smatra najkontroverznijim, iako podatke o tom vremenu, fabrikovane na bazi partijskih stavova o Đilasu, treba tretirati sa velikom rezervom.

Veliki francuski pisac i filozof Alber Kami je rakao „da revolucionar poslije revolucije ima samo dvije mogućnosti – da bude ugnjetač ili jeretik“. Nakon revolucije, Đilas je nekoliko godina bio, na izvjestan način, ugnjetač, i to više ideološkog tipa. (Smatra se da se nije proslavio napadom na romantičnu i lijepu knjigu Isidore Sekulić „Njegošu – knjiga duboke odanosti“).

Međutim, Đilas se u jednom trenutku velike popularnosti (između ostalog i zbog jednostavnog i skromnog načina života) i visokog mjesta u hijerarhiji vlasti opredijelio za kritiku vlasti, za pobunu, za put komunističkog jeretika. Taj put je značio progon, zatvor, poniženja, javne anateme, nezapamćene proizvodnje neistina, tretman izdajnika partije i zemlje, tajna suđenja i političke presude... sve, zapravo, zbog delikta slobodnog mišljenja – kako bi se to danas reklo.

Čitav taj staljinističko-totalitarni repertoar brutalnih i perfidnih represija nije ostvario planirani cilj - psihičko i karakterno lomljenje Milovana Đilasa. Zato se često ponavlja ocjena da je Đilas bio pobjednik u porazu, kada je, na neki način, pobijedio samog sebe.

Ogromna snaga utopističkog, gotovo fanatičnog vjerovanja u ideal komunističke revolucije se pretvorila u snagu traženja istine, kao preduslova za primarne vrijednosti slobode i pravde.

Nema slobodnog društva bez slobodnog pojedinca

Đilasovi javno saopštavani stavovi da nema slobodnog društva bez slobodnog pojedinca i da nema društvenog progresa bez prava na drugačije mišljenje i alternativna politička organizovanja, su postali opasnost, jeretička misao, kontrarevolucija, služenje stranim službama.

Teško je ne poštovati hrabrost i unutrašnju snagu koju je Milovan Đilas ispoljio u vremenu progona, zatvora i svakakvih poniženja koje su mu priredili njegovi komunistički drugovi na čelu sa doživotnim predsjednikom države.

Napisana djela Milovana Đilasa ostaju dragocjen istorijski izvor za kritičke analize i tumačenja događaja druge polovine „kratkog“ 20. vijeka – i to, na međunarodnom planu, u Jugoslaviji i Crnoj Gori.

Naime, njegovo djelo je postalo poznatije u inostranstvu nego u Jugoslaviji. Od 1954. do 1988. Đilas u Jugoslaviji nije mogao da objavi nijedan svoj tekst, čak ni prevod Miltonovog spjeva „Izgubljeni raj“, klasičnog engleskog djela iz 17. vijeka.

S druge strane, njegove knjige su u inostranstvu doživljavale ogromne tiraže. Bio je pokretač, zajedno sa Andrejom Saharovim, Aleksandrom Solženjicinom, Eženom Joneskom, Josifom Brodskim i drugima, uglednog časopisa Kontinent.

Napisana djela Milovana Đilasa ostaju dragocjen istorijski izvor za kritičke analize i tumačenja događaja druge polovine „kratkog“ 20. vijeka – i to, na međunarodnom planu, u Jugoslaviji i Crnoj Gori.

Dakle, pravo svođenje računa je počelo, uz očekivanja da će neideološke faze zvaničnih istoriografija objektivno vrednovati ulogu Milovana Đilasa, bez krajnosti – anatemisanja i divinizacije.

Crnogorci su više za kolektivne juriše, kolektivne akcije...

Iako sa zakašnjenjem, svođenje računa počinje i u Crnoj Gori. Zapravo, tu počinje jedna prikrivena drama.

Milovan Đilas je, bez sumnje, crnogorska priča jedne životne parabole, između Podbišća 1911. i Podbišća 1995. Ne bez razloga se smatra da je Milovan Đilas inkarnacija i paradigma mnogih crnogorskih osobina.

Milovan Đilas je, bez sumnje, crnogorska priča jedne životne parabole, između Podbišća 1911. i Podbišća 1995. Ne bez razloga se smatra da je Milovan Đilas inkarnacija i paradigma mnogih crnogorskih osobina.

Snaga Đilasa se ogledala i u sposobnosti javne samokritike, odnosno u svjesnom odbacivanju pogrešnih idejnih postulata u koje je nekada vjerovao. Ova osobina je – čini nam se - već nešto manje crnogorska.

Ovdje dolazimo i do jedne druge Đilasove osobine, takođe manje prisutne u crnogorskoj tradiciji – individualna građanska hrabrost. Crnogorci su više za kolektivne juriše, kolektivne akcije, prethodno kolektivno organizovane, za kolektivne zanose, za kolektivno slušanje i potčinjavanje jednom vođi... Primjeri građanske hrabrosti su još uvijek izuzeci koji potvrđuju druga pravila.

Prvi čovjek crnogorske republike ustvrdio je da je Đilas postao „zastava malograđanštine, svega što ne valja u zemlji i čitave reakcije“, dodajući i da je Đilas „udario po čitavom rukovodstvu“.

Zatim je uslijedila Kardeljeva ideološka presuda po kojoj je Đilas potpao pod uticaj Bernštajna. (Eduard Bernstajn je njemački socijaldemokrata koji je, između ostalog, ustvrdio da kapitalizmu, uprkos mnogim unutrašnjim kontradikcijama, nijesu odbrojani dani.) Zatim su na plenumu stupili na scenu crnogorski komunisti.

Tadašnji prvi čovjek crnogorske republike nije želio da se izgubi u teorijskim kategorijama, ustvrdivši da je Đilas postao „zastava malograđanštine, svega što ne valja u zemlji i čitave reakcije“, dodajući i da je Đilas „udario po čitavom rukovodstvu“.

I proslavljeni crnogorski general - čiju je suprugu Đilas u „Anatomiji jednog morala“ uzeo u zaštitu od napada skorojevićkog morala nove klase – se na plenumu distancirao od sve usamljenijeg crnogorskog „jeretika“.

I sa ove vremenske distance zvuče prilično otužno intervencije crnogorskih rukovodilaca, generala, narodnih heroja, koji nijesu mogli da odole montiranom jednoglasju partijskog plenuma.

Dežurni krivac za sve ratne i poslijeratne greške

Đilas je nešto kasnije uhapšen, a zvanična propaganda ga je proglasila dežurnim krivcem za sve greške u ratu i poslije rata.

Crna Gora duguje Milovanu Đilasu. Prije svega, istinu o njemu. Svakako, na bazi objektivnog istraživanja i prosuđivanja koje je, valjda, moguće i u Besudnoj zemlji.

Servirana propaganda je uz istorijski latentnu lakomislenost Crnogoraca, proizvodila svijest i u samoj Crnoj Gori o čudovištvu u liku Milovana Đilasa - koje se drznulo da samostalno misli, glasno govori i vjeruje u moć istine.

Treba li danas miriti Crnu Goru i Đilasa – kako se to često kaže? Mislim da ne. Crnoj Gori je primarno potrebno mirenje sa samom sobom.

Đilas nije ni bio u sukobu sa pravom, istorijskom Crnom Gorom. Naprotiv, on je njen sin i to jedan od najsmjelijih koje je imala. I njegova literatura to pokazuje.

Tema svih njegovih romana je Crna Gora. Iz brojnih tekstova, pisanih i u zatvoru, se vidi da je Njegoš bio Đilasov duhovni otac. Đilas je daleko najpoznatiji Crnogorac u svijetu.

Crna Gora duguje Milovanu Đilasu. Prije svega, istinu o njemu. Svakako, na bazi objektivnog istraživanja i prosuđivanja koje je, valjda, moguće i u Besudnoj zemlji.

Preporučujemo za Vas