“Dođi”, prošaputao je ekran. “Sjedni tu, preko puta mene. Odmori kosti. Umrtvi mozak. Slatka je to smrt“.
Sjela sam. I nisam ustala dok svi ukućani nisu digli ruke od mene i otišli na spavanje.
Do tog trena, godinama nisam gledala, stvarno gledala, TV, mada je on, jadničak, neumorno preo kroz dnevnu sobu, po čitav dan tražeći pažnju, poput izgustiranog kućnog ljubimca.
U mom djetinjstvu, okupljali smo se ispred televizora. Nikada nije uzalud gorio. Uključivali smo ga uz pompu: odabrani član porodice prišao bi kutiji, pritisnuo dugme, a ostali učesnici scene taj bi čin propratili naglo prekinutim dahom.
Kasnije, ispred nešto savremenije kutije, moj je otac – poput admirala Nelsona koji svoj pogled zauvijek upire u Temzu i more – u televizor marke “grundig” osvajački upirao “komandu”, kako je on zvao daljinski upravljač.
Mi, ukućani, ali i uvijek prisutni rođaci i komšije, opet bi nakratko prekidali disanje, dok se iz “grundiga” ne bi zakotrljala neka dramatična špica.
Sandokan ili Muzički tobogan
Dnevnik, Evrovizija, Otpisani, Pozorište u kući, Sandokan; ili, Muzički tobogan, nedjeljom, sa Minjom Subotom (kompletan vikend stade u ovu kombinaciju), samo za nas, klince, dok su se odrasli spremali za izlazak na ćevape.
Kao prvo, TV više nije kutija. Sada podsjeća na stručno presovanu crnu panteru. Kao drugo, u današnje vrijeme djeca, a ne roditelji, upravljaju komandama.
I nekako sam vjerovala da je internet od TV programa preuzeo ako ne čitav kič-kolač, ono bar njegovu glazuru, odnosno emisije o životima i smrtima bogatih i slavnih.
Evo, recimo, ja sam toga dana, kada sam “čula šapat ekrana” sjela pred taj ekran i nisam ustala dok mi nisu zvali Hitnu. Dobro, pretjerujem. Ne treba meni Hitna dok je mojih ukućana. U konstantno sam vrhunskoj formi, posebno istrenirana za nagli skok sa kauča.
Inače, izbjegavam dangubljenje po internetu i društvenim mrežama, sve tapšući sebe po ramenu, jer kao svaka mi čast što još ne potpadoh pod vladavinu tehnološke diktature lažnog proleterijata i još lažnije buržoazije.
I nekako sam vjerovala da je internet od TV programa preuzeo ako ne čitav kič-kolač, ono bar njegovu glazuru, odnosno emisije o životima i smrtima bogatih i slavnih.
Zbog interneta i društvenih mreža nijedan iole poznatiji lik ne može više ni umrijeti s mirom, a da to, već za vrijeme ispuštanja posljednjeg daha, ne sazna plejada njegovih sljedbenika na mreži. Sljedbenici: kako to depresivno zvuči; i stravično.
Vimbldon potpuno ignorišem, barem do finala
Dok sam se udobnije namještala na kauču, zaključih da zaista ne želim nikada biti nečiji sljedbenik. TV, s druge strane, to ni ne traži od mene. On je kao stariji, staromodniji brat, na nešto višem nivou od neta; sačuvao je dozu dostojanstva.
Čvrsto sam vjerovala u to.
Pa i Muzički tobogan bio je, u stvari, reality show. Tražio se talenat, tražio se pobjednik. Dobro, nismo prisustvovali suzama, psovkama, povraćanjima od treme iza kulisa, ali dala se naslutiti ljudska drama, mora da je bilo svega.
Dosta mi je što krajem juna, svake godine, svaka škola kroz koju su mi prošla djeca, nađe načina da otme dodatnu lovu od roditelja, tako što im potomke zarazi tenisom.
Kupuju se reketi, oprema, prijavi se dijete, koje je “izuzetan talenat, samo da zadrži tu iskru u oku” – a nikada je ne zadrži – u neku školu tenisa koja se uz punu godišnju članarinu, od samo (vrlo sitna slova, ali astronomski iznos) funti, potpuno posvećuje vašoj i našoj budućoj zvijezdi.
Da ne dužim: bačene pare. E, pa zato, ove godine, Vimbldon potpuno ignorišem, barem do finala. Odnosno, moja jedina povezanost s Vimbldonom biće fotografije Nadala u Armani kolekciji, koje me već pozdravljaju sa londonskih autobusa.
Kao i svaki freški, ranjivi povratnik TV-u, odmah zaglavih na reality emisijama.
Sve emisije danas su reality emisije, tješila sam sebe.
Pa i Muzički tobogan bio je, u stvari, reality show. Tražio se talenat, tražio se pobjednik. Dobro, nismo prisustvovali suzama, psovkama, povraćanjima od treme iza kulisa, ali dala se naslutiti ljudska drama, mora da je bilo svega.
Šoping kao zamjena za tenis
Toga dana provedenog uz ekran shvatila sam da uspješni TV voditelji moraju razviti jednu posebnu vrstu inteligencije. Brza je to inteligencija, kao kod trgovca, ili, još više, tenisera; inteligencija usmjerena da ispaljuje snagu samo na nedaleke i jasno postavljene ciljeve. Aha, tu si, moj si, bum, gotov si. Next!
Osim ako te BBC nije platio da napraviš neku ozbiljnu dokumentarnu emisiju.
Naime, najviše su me za ekran lijepili članovi žirija za odabire raznoraznih reality pobjednika: pjevača, biznismena, modela. Što opasnije i ljuće sudije – to interesantniji šou.
“Sine”, ubaci se muž ponovo, “pusti majku danas, vidiš da kroz ekran uranja u srž britanskog društva”.
Lanac repriza Next American Top Modela mogao je prekinuti samo neko još vičniji televizijskoj “gruboj ljubavi”: Sajmon Kauel iz X-faktora. Sajmon svoje ‘tough’ komentare izgovara Oxbridge naglaskom koji me je podsjetio na scenu iz komedije gdje se Majkl Kejn greškom našao u Bronksu, pa su ga okružili crnci u kapuljačama, a on počeo tim Oxbridge naglaskom glasno da se iščuđava kako li se našao tu gdje se našao. ‘Well, old sports, any of you up to ushering me out of here?, pitao je Kejn.
Opasni Bronxovci počeše da se tresu, da vrište; na kraju se razbježaše glavom bez obzira, a sve u strahu od naglaska. Na sličan je način Sajmon Kauel pokorio TV svijet sve do Amerike: akcentom što para staklo, kratkim rečenicama, TV inteligencijom.
Što se tiče mene, novopridruženog člana bratstva “krompira sa kauča”, Sajmona, i sve ostale reality suce, nadmašila je Sutkinja Džudi. Iz njene se sudnice prenose pravi građanski procesi, oni sitniji, bez porote, koji se brzo rješavaju, još dodatno sjeckani, krojeni za televizijske skečeve.
Kod sutkinje Džudi u sudnicu dolazi prosječna Amerika. Problematični okrivljenici, mozgova uspavanih raznoraznim drogama i batinama, naglo se u Džudinoj sudnici bude iz letargije, i – zaljubljuju u ovu postariju ženu koja im kroz stisnute tanke usne viče, vrijeđa ih, na glas nabrajajući njihove odvratne osobine, na kraju ih osudi, a za svakodnevno pojavljivanje na TV-u pred milionskom publikom, sve što uloži u sebe je – feniranje.
Ni botoks, ni plastika, samo crna halja sutkinje sa bijelom heklanom kragnicom. Dvadesetogodišnji joj optuženici izjavljuju ljubav, a ona im uzraća: Nisi ti jedini. Stani u red.
Tu su negdje ukućani pokušali i mene da dovedu u red. “A da odeš malo u shopping?“, pitao me je muž. “Mislim, gledao bih tenis…”
Nisam reagovala. Povukao se.
To je bilo u srijedu. Četvrtak i petak provela sam u parku, sa očima prikovanim za zelenilo, sa kojeg se cijedila kiša. Terapija.
“Čekaj“, rekla sam mu. “Sada će ona emisija gdje Lord Šugar govori kandidatima ‘Otpušten si’. Bila je reklama da će uvesti to i za tinejdžere, moći ćeš da se prijaviš već sa petnaest godina. A, šta kažeš?”
“Sine”, ubaci se muž ponovo, “pusti majku danas, vidiš da kroz ekran uranja u srž britanskog društva”.
Kada je Lord Šugar došao na red, malo sam se grizla, te iz par puta pokušala da se prebacim na London News ili BBC-jev dokumentarac o Staljinu.
Na vijestima iz Londona: zatvaranje biblioteka, porast nepismenosti, Kamerun u pohodu na penzije, prognoza vremena – pogoršanje.
A o Staljinu već sve znam, i previše, tješila sam sebe. A čeka me i dobrotvorni ljetnji sajam, tuce knjiga – ozbiljna literatura - na natkasni; u fioci – dvije ulaznice za neglamuroznu predstavu “Djeca pokraj pruge”. Iskupiću se. Samo još Lord Šugar, pa pravim večeru.
Iz ekrana je izronio londonski City. Špica je zvučala dramatično. Kandidati su išli u Pariz na najnoviji zadatak. Zamuckivali su francuski. Možda da ipak mojima serviram samo čips i kokice za večeru? Jer poslije glavne emisije, išao je dodatak pod nazivom ”Otpušten si “ gdje su gosti bili poznati britanski komičari.
To je bilo u srijedu. Četvrtak i petak provela sam u parku, sa očima prikovanim za zelenilo, sa kojeg se cijedila kiša. Terapija.
Bonus video:
