CRNOGORSKI DOMORODAC

Iz Londona, s ljubavlju: Alternativni turistički vodič

Pitaju me ljudi: preporučuješ li nam Montenegro za ljetnje praznike, zaustavljaju me Londonci po holovima škole, vuku me za rukav
0 komentar(a)
Ažurirano: 18.06.2011. 08:21h

Odavno se već ne čudim obaveznim ostrvskim razgovorima o vremenu. Klima je ovdje tako hirovita i podla da poprima dimenziju stalno prisutne opasnosti visokog stepena, na koju se mi, smrtnici, moramo obavezno osvrnuti u komunikaciji jer nas ujedinjuje u našoj običnoj, ljudskoj borbi. Ujedinjeno Kraljevstvo trpitelja lošeg vremena.

A mi, smrtnice s Kontinenta, nismo još skinule najlon čarape, samo smo im smanjile ‘denažu’: sa 70 ‘dena’, hrabro smo se spustile na 20. I dekoltei čame u tami, neosunčani, prekriveni velom misterije; čak i Anglosaksonke još uvijek motaju šalove oko vrata.

Ali ipak, uprkos ‘neočekivano niskim temperaturama za jun’ (ma kome oni to?), prošle se subote Trafalgar skverom provozalo na stotine golih biciklista. Golih, golcijatih, bez ijedne krpice na sebi. Beskrajna kolona lelujavih visuljaka, brborećih tjelesa na kotačima. Nisam ja to ni vidjela.

Ja i dalje u glavi imam kristalno čisto sjećanje na plaže Mogren 1 & 2, ali iz osamdesetih godina prošlog vijeka!

Ja subotom u to vrijeme kuvam supu, pečem neku životinju, ne šetkam se Trafalgar skverom. Vidio ih jedan dječak, Parižanin, koji je sa svojim razdredom došao u vikend-posjetu Londonu, u sklopu razmjene učenika jedne pariske škole sa školom moga sina.

Pitao me je taj mali Parižanin protiv čega su protestovali ti goli biciklisti. Rekla sam mu da nemam pojma, ali da nisu normalni, dobiće upalu pluća, ili drugih vitalnih organa.

Za to vrijeme, negdje južno, iza horizonta, ima vrućine, priča se. Znači, približilo se ljeto, to mitološko godišnje doba. Zasvrbjeli tabani i Ostrvljane; i oni bi na sunce i plažu.

Pitaju me ljudi: preporučuješ li nam Montenegro za ljetnje praznike? Zaustavljaju me Londonci po holovima škole, vuku me za rukav. Reci nam nešto više o Montenegru, govore, koje su vam najbolje plaže i hoteli? Je li to, u stvari, nekada bila ista zemlja sa Hrvatskom? Jeste, zar nije, samo što ste se prepirali oko Dubrovnika?

Odakle početi? Najbolje je ne počinjati. Naučila sam i ovaj trik od Engleza: kad neće da ti odgovore na neko pitanje, ukopaju se u jedno mjesto u razgovoru, ućute se i umrtve te čekanjem. Nama je zlatna sredina, a njima – tišina. E, pa tako ja njih umrtvih ćutanjem na temu ‘prepirki oko Dubrovnika’.

Da li bi ih interesovalo kako se na Mogrenu, čim se pojavi neka zgodna Beograđanka, odmah ‘znalo’ sve o njoj?

Ali nisu se dali umrtviti oko preporuka za Montenegro. Sačekivali su me, vodili na kafu, doručak, slali mi mejlove. Gdje da idemo, u koji hotel? Možeš li nam pronaći neku lijepu vilu sa poslugom? A restorani? Preporuči nam!

Mozak mi se stisnuo poput preplašenog zeca i drhtao je u dubokoj tami neznanja šta da preporučim. Preporuka podrazumijeva odgovornost.

Jer, najbolje savjete o turističkoj posjeti nekoj zemlji daju – drugi turisti.

A ja, stari crnogorski domorodac, šta im mogu reći? Ja i dalje u glavi imam kristalno čisto sjećanje na plaže Mogren 1 & 2, ali iz osamdesetih godina prošlog vijeka!

Da im pričam kako sam nekada, još prije godina Pržna, hotelske plaže Maestrala, pa Vukice, pa Zverinjaka, pješačila u podne, po najvećem žaropeku, iz hotela ’13. maj’ sve do Mogrena 2, da bih se tamo pekla – jer tamo kao da su suncobrani bili prećutno zabranjeni – i kupala sa ‘poznatima’, pa kad se sunce malo spusti, prije večere, još uvijek u kupaćem, išla na frizbi, na torturu bubrega?

Koliko znam, tekstovi-reklame i dalje su nejasni, pruženi ka budućem vremenu: ‘biće to’

Da li bi ih interesovalo kako se na Mogrenu, čim se pojavi neka zgodna Beograđanka, odmah ‘znalo’ sve o njoj? (‘Ih, ova je ugostila Marka van Bastena’, rekli su za jednu tajanstvenu ljepoticu, još joj se sjećam lika.)

Ili kako je moj otac slao svog mladog kolegu, tek zaposlenog u MUP-u da pazi na moje drugarice i mene kada smo same ljetovale kod Manje, a uveče izlazile na Havaje? (‘One se samo smiju, po čitavu noć’, raportirao je mladi kolega mom ocu.)

Ali, kao što pjevaše Petar Grašo: ‘Godina za godinu, sve nas manje ima tu.’ Novi ljudi, nova mjesta, pa su i meni već sve te informacije beskorisne za sadašnja planiranja ljetnjih odmora, a kako ne bi bile ovim potencijalnim turistima koji me pitaju za preporuku?

U plaćenim reklamnim tekstovima na koje često u ovo doba godine naiđem u vikend-izdanju Financial Timesa, vidim da se pominje veličanstveni Porto Montenegro. I o tome su me pitali, je li istina da se tamo mogu uparkirati velike jahte? Oćutala sam to.

Lako je domaćima: peškir u gepek pa pravac na plažu koja je toga dana u funkciji i bez zabrana

Koliko znam, tekstovi-reklame i dalje su nejasni, pruženi ka budućem vremenu: ‘biće to’. Isti je slučaj i sa Svetim Stefanom, sada pod nekim neuhvatljivim menadžmentom Amman resortsa.

Izašao je plaćeni tekst u FT-ju, sa vječitom fotografijom ‘bivšeg ribarskog ostrvceta’, uslikanog sa zavoja na magistrali, kao i fotografijom renovirane sobe, koja mi je izgledala kao ista ona soba iz devedesetih. I opet pomenuše Sofiju Loren. Ali i to da nemaju sve sobe televizor, da je bazen premali, da su radovi u toku.

Pa, funkcioniše li Sveti Stefan ili ne funkcioniše? I Porto Montenegro, je li i to neki fantom? I hoće li biti vode ovoga ljeta? I mora bez otrovne pjene, smrtonosnog izgleda, već u podne? Nemam odgovore, ni ja, a ni poznanici kod kojih se raspitujem, da bih dobila odgovore. Svakog je ljeta sve nejasnija situacija šta funkcioniše a šta ne.

Turisti vide više od nas koji smo došli ovdje da živimo

Lako je domaćima: peškir u gepek pa pravac na plažu koja je toga dana u funkciji i bez zabrana. Ali ljudima koji se zapute iz Londona, pa još sa djecom, ja ne smijem ništa preporučiti. A voljela bih da mogu. Uostalom, jednom je neka moja ovdašnja poznanica poslovno posjetila Kotor.

Poslala mi je SMS sa pitanjem u koji restoran da ide na ribu. Preporučila sam joj restoran. Kada je stigla tamo, poslije mi je pričala, pitala je konobara šta bi joj on preporučio. Mislila je od ribe i vina. ‘Ja bih preporučio picu,’ rekao joj je konobar. ‘Ili picu, ili neki drugi restoran.’ Od tada ćutim.

Inače je onaj mali Parižanin, na razmjeni, za samo tri dana boravka u Londonu uspio da vidi protest golih biciklista na Trafalgar skveru, proslavu u čast Kraljičinog rođendana, pa čak i samu Kraljicu je vidio, ispred njene kuće, sređenu, sa šeširom, sa tašnicom u ruci. Kakav srećnik!

Ne bih mogla sa sigurnošću i odgovornošću preporučiti ni londonske hotele

U stvari, možda nije srećnik, nego je samo – turista. Turisti vide više od nas koji smo došli ovdje da živimo. Mi, za utjehu, kod lokalnog pekara, ponekad sretnemo Boba Geldofa ili Vivijen Vestvud.

U međuvremenu treba podići djecu, nahraniti ih, voditi na rođendane, poplaćati račune, čekati u redu po domovima zdravlja, opet se izboriti sa javnim transportom i ‘kvarovima signala’, ići na roditeljske, na ispraćaje starih profesora, dočekivanje novih, trenirati ljubaznost, gutati nervozu.

A i ispod časti nam je da širimo mape Londona po ulici pa se radije gubimo i ponovo pronalazimo. Pa tako još nismo obišli obnovljeni Museum of London, u koji je uloženo 20 miliona funti, ni herojske ratne brodove usidrene na Temzi, niti londonsku katakombu strave (mali je Parižanin sve to vidio.)

Ne bih mogla sa sigurnošću i odgovornošću preporučiti ni londonske hotele. Ima ih koji se lažno predstavljaju kao ‘Four Seasons’, a više bi im odgovaralo ‘Four Bedrooms’.

Zapravo se najbolje jede, pije i opušta u - eh, zaboravih ime mjesta, ali zauvijek ću pamtiti društvo. Društvo je bilo nezaboravno.

Preporučujemo za Vas