GALAKSIJA KNJIGA

Autobiografija i eseji Marka Tvejna: Satana zaslužuje poštovanje

Postoji nekoliko Tvejnovih priča, ranih i starih, u kojima tzv. Stranac dolazi u ljudske naseobine i namjerno zavađuje ljude
56 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 04.06.2011. 10:41h

Na kraju posthumno publikovane novele Marka Tvejna, Tajanstveni stranac (1916. i 1923), Satana se oprašta od austrijskog sela Ezeldorfa i njegov mali prijatelj Teodor je zbog toga veoma tužan; Satana ne samo što mu je ukazao na sve licemjernosti ljudi u selu nego i od čega se u stvari sastoji iluzija koju ti isti podlaci nazivaju životom:

"Ovo što sam ti otkrio, istina je; Bog ne postoji, a nema ni svemira, ni ljudskog roda, ni zemaljskog života, ni nebesa, ni pakla. Sve je to samo san – jedan smiješan i glup san. Postojiš samo ti. A i ti si samo misao – lutajuća misao, besprizorna misao, misao bez utočišta koja usamljeno tumara po ispraznim vječnostima!"

U nepotpisanoj recenziji ovoga djela, u njujorškom “Tajmsu”, kritičar je vidljivo zbunjen da ovako nešto može doći od autora koga su odvajkada zvali najvećim američkim humoristom:

"Teško je zamisliti poruku koja sa sobom nosi grozomorniji kredo o očajanju, razočarenju i sveopštem preziru prema ljudskoj egzistenciji. On udara na čovjekov duh poput hladnog vjetra na mračnu, nenaseljenu pustopoljinu, na tle gdje nikada nema svjetlosti i gdje obećanje o barem privremenom utočištu, kući i ljubavi prosto ne postoji."

Nikada dovoljno hvaljeni Džon S. Taki (Tuckey) i Vilijem M. Gibson još od 1960-ih objavili su nekoliko studija vezanih za interpretacije falsifikata Tajanstvenog stranca

Bolje reći, iza svake Tvejnove prozne komike krije se jedan Tajanstveni stranac, samo što nama ovdje balkanski prevodioci, svojim pristupom njegovoj reprezentativnoj prozi, uopšte nisu ni pružili šansu da dođemo do takvog zaključka, makar ne u onim Tvejnovim romanima koje smo oduvijek krstili kao "dječije" (vrijedi napomenuti da sabrana djela Semjuela Klemensa broje 30 tomova i u njima jedva pola otpada na fikciju).

Štaviše, postoji nekoliko Tvejnovih priča, ranih i starih, u kojima tzv. Stranac dolazi u ljudske naseobine i namjerno zavađuje ljude, ne bi li vidio koliko im treba da ispolje svoje zvjersko nasljeđe što se obično krije ispod skoro providnog tanušnog sloja onoga što danas zovemo čovječnošću.

Ne samo što je naposljetku Stranac ispao nadasve kontroverzna knjiga zbog ismijavanja ljudskih manjkavosti, a pogotovo hrišćanstva, nego ispada da citirani, posljednji, pasus Tvejn prvobitno nije ni prokreirao u datoj formi (skrpljen je od nekoliko razbacanih autorovih rečenica); generalno gledano, Stranac nijednom valjano nije priveden kraju, bez obzira koliko je Tvejn u starosti pošto-poto pokušavao da oživi svoj talenat za fikciju.

U stvari, jedna (i to najranija) od tri djelimično slične verzije ove priče kasapljena je u korist finalne hohštaplerske verzije koju je pripremio Tvejnov "lojalni" biograf i prijatelj, A.B. Pejn, nakon njegove smrti, pritom odstranjujući kontroverzne dijelove u ionako blagom tekstu koje je nadomještavao onim svarljivijim.

Znajući autorov odnos prema sopstvenim tekstovima, nepobitno je da bi zbog učinjenog zlodjela Klemens zauvijek odstranio Pejna iz svojeg života.

Kao jednog od likova pozorišne drame u Bibliji, Tvejn – generalno preokupiran ljudskom stupidnošću, a time i religijom – veoma je cijenio Satanu

Recimo, u objavljenom Strancu zateći ćemo astrologa što je zamijenio klevetničkog i lažavog sveštenika, bez obzira što je čitava Amerika znala o Tvejnovim anti-crkvenim stavovima.

Nikada dovoljno hvaljeni Džon S. Taki (Tuckey) i Vilijem M. Gibson još od 1960-ih objavili su nekoliko studija vezanih za interpretacije falsifikata Tajanstvenog stranca.

U prvoj verziji jednog od tri rukopisa na kome je zasnovan Stranac (priča se odvija oko 1600), Satana svako malo predskazuje budućnost žiteljima Ezeldorfa, aludirajući na zbivanja što su se rasplamsavala u Tvejnovom svijetu (Burski rat; najezda Saveznika na Kinu...):

"Dva stoljeća od danas... hrišćanska civilizacija će doseći svoj vrhunac. Pa i tada će njeni kraljevi biti ono što su i danas, prisna prostodušna korporacija kradljivaca zemlje." Ko bi rekao da 1900. godina po mnogim pitanjima vezanim za religiju neće biti drukčija od 2011, čak i u malenoj Crnoj Gori?

Naime, dobar dio svojih antiimperijalističkih i antiklerikalnih spisa Tvejn nije htio publikovati za života, i razlozi za to nikada nisu bili pretjerano jasni, s obzirom na to da je toliko toga njegovog već našlo oduška u javnosti dok je još bio živ.

Tako su Pisma sa Zemlje (napisana 1909), publikovana prvi put 1962. Otud i Tvejnov zahtjev da se integralno izdanje autobiografije koju je diktirao pri kraju života, objavi tek 100 godina nakon smrti.

"Što je čovjek?" predstavljen je u formi dijaloga između Starca i Mladića, gdje Starac pokušava da indoktrinira plemenitog i učenog mladog hrišćanina vlastitim determinističkim shvatanjima

To je najposlije i učinio University of California Press, krajem 2010. izbacivši prvi necenzurisani kolosalni tom koji je donedavno bio doslovno jedna od najprodavanijih nebeletrističkih knjiga u SAD. Toliko je, naime, bilo prodorno Tvejnovo djelo i trag koji je ostavio prvobitno kao enormni filozof pa tek onda kao pisac, i ne samo u Americi.

Kao jednog od likova pozorišne drame u Bibliji, Tvejn – generalno preokupiran ljudskom stupidnošću, a time i religijom – veoma je cijenio Satanu, baš zato što mu nikada nije bilo omogućeno da čuje njegovu verziju događaja, i do samoga kraja pokušao je bilježiti impresije o ljudskoj životinji iz perspektive toga jadnika prognanog sa nebesa.

Stranac je upravo jedan od tih projekata, a začet, inače, uoči tvorbe onoga što Tvejn naziva svojim "jevanđeljem" što je pisao četvrt vijeka, dakle esejom "Što je čovjek?" (1906. objavljen pod pseudonimom), gdje napokon obznanjuje svoje svjetonazore glede čovjeka i njegove religije.

Voljan sam ustvrditi da su ideje iz ovog eseja 60 godina kasnije postale nadasve prominentne u SF djelima Filipa K. Dika.

Pomenuti sokratski dijalog predstavlja stožernu smisao ove zbirke Tvejnovih eseja u publikaciji jedne od najprestižnijih kuća za izdavanje naučnih i ateističkih naslova u SAD, gdje je moguće pratiti svojevrsni razvoj Tvejnove nadasve (a)teističke misli uz pomoć priređivača, S.T. Džošija, odavno poznatog po radikalnim antireligioznim i studijama o horor-prozi.

"Što je čovjek?" predstavljen je u formi dijaloga između Starca i Mladića, gdje Starac pokušava da indoktrinira plemenitog i učenog mladog hrišćanina vlastitim determinističkim shvatanjima.

Starac odbacuje čin "samopožrtvovanja" koji naizgled treba da demonstrira našu ljubav, filantropiju ili patriotizam čisto motivisan pukom željom za samoodobravanjem, što je još od majmuna usađeno u ljudima

Suština Starčeve ideologije jeste da je čovjek čista mašina koju kontrolišu vanjske sile, kao što su nasljeđe, okolina i usavršavanje. Centralna ideja jeste da čovjek ne stvara ama baš ništa, i čini djela samo da bi zadovoljio sopstvene potrebe. Slobodna volja, heroizam, genij, vrlina i poroci – sve su to ljudska samozavaravanja.

Rad je podijeljen na 7 cjelina, uključujući i Zaključak, i pošto je obznanjeno u javnosti da je Tvejn njegov autor, urednik njujorškog “Tajmsa” bio je preneražen da bilo ko može vjerovati u jeres pečatiranu u tome dijalogu.

Jer, prema mišljenju Tvejna kao velikog pobornika darvinizma, životinje nisu samo glupe zvijeri, već smo svi mi, ljudi, zajedno sa njima, našom životinjskom braćom, obdareni mogućnošću za mašinsku misao, što je opet sve zavisilo od sredstava za komunikaciju kojima je neko biće raspolagalo; očito je da se kvočka i čovjek služe različitim sredstvima komunikacije, ali smo svakako u prilici makar donekle razumjeti obje te životinje.

U stvari, Starac uspijeva da demonstrira Mladiću kako ljudska individua nije u stanju da prokreira bilo šta, čak ni najprostiju misao. Starac objašnjava da čak ni taj takozvani prvi čovjek, Adam, nije imao nijednu originalnu misao, već da ih samo bogovi imaju. Čak i Viljem Šekspir ništa novo nije stvorio. On je samo podražavao ljude koje je stvorio Bog.

Ova korisna zbirka sadrži još 18 eseja, gdje Tvejnovo generalno negativno teističko i vječno antiklerikalno mišljenje postaje sve ekstremnije

Na ovo vrijedi nadovezati i jednu od verzija teksta prema kojemu je nastao lažni original Tajanstvenog stranca, u kome bi Satana rado lišio ljudski rod osjećaja moralnosti, ne bi li civilizacija bila srećna i nikada ne osjećala krivicu.

U tu svrhu Satana planira da osnuje crkvu antimoralnog osjećaja gdje će propovijedati iz svoje svete knjige, a u kojoj će prednjačiti ideje navedene upravo u eseju "Što je čovjek?"

Dalje, u eseju, Starac odbacuje čin "samopožrtvovanja" koji naizgled treba da demonstrira našu ljubav, filantropiju ili patriotizam čisto motivisan pukom željom za samoodobravanjem, što je još od majmuna usađeno u ljudima.

Tvejn obrazlaže zbog čega pomažemo drugima – da bi zadovoljili same sebe; na drugoj strani, generalno žalimo kada povrijedimo druge ali i to samo zato što nas krivica užasava, i kod većine ljudi ona je neizdrživa; dakle, ne trudimo se da povrijeđujemo druge, jer bi na taj način sebi samo učinili medvjeđu uslugu.

Ovaj esej je na mnogo načina daleko subverzivniji kada je u pitanju hrišćanska etike od drugih autorovih spisa, pošto prihvatanje Tvejnove doktrine pretvara bilo kakvo moralno odobravanje ili neodobravanje u logičku nemogućnost: navodno "dobra" djela (npr. nekoga ko se uzdrži od kakvog nasumičnog ubistva) prosuđuju se samo na osnovu doprinošenja fizičkom zadovoljstvu, a ne zbog bilo kakve inherentne vrijednosti u njima.

Hemingvej je kazao da američka književnost počinje sa Tvejnom i sumnjam da je pri tom htio obezvrijediti sve ono što je napisano prije Klemensa

I da sve odmah bude jasno: Tvejn, iako se gnušao hrišćanskih dogmi i svega što je njena crkva trebalo da predstavlja, jeste vjerovao u višu silu, međutim, da li njegov vječiti pesimizam a i odanost da svaku ljudsku manu baci na ražanj humora, nije mu bezmalo nikada dopuštao da pomisli da ta viša sila iole može biti dobra i pozitivna.

Naprotiv, u Tvejnovom umu, čiji je život a i čitava planeta oko njega konstantno bila praćena nesrećom, sve se slagalo: iz koncepta takve jedne nesumnjivo zle više sile moglo se izroditi jedino hrišćanstvo, odn. organizovana religija, idealni pandan krvoločnoj ljudskoj rasi, koju je u Prokletoj ljudskoj rasi, upoređujući je sa ostalim srodnim životinjama, imenovao "najnižom životinjom".

Ova korisna zbirka sadrži još 18 eseja, gdje Tvejnovo generalno negativno teističko i vječno antiklerikalno mišljenje postaje sve ekstremnije, na uštrb onoga što su neki njegovi prijatelji tvrdili da je na kraju života autor napokon pronašao svoj mir sa Bogom.

Prednost zbirke je u tome što ovi eseji i nisu toliko poznati, kao, recimo, mnogi drugi, pisani identičnom intonacijom u brojnim Tvejnovim "omalovažavajućim" izdanjima koja nikada neće prestati da se doštampavaju.

Hemingvej je kazao da američka književnost počinje sa Tvejnom i sumnjam da je pri tom htio obezvrijediti sve ono što je napisano prije Klemensa.

Ono što je Hemingvej htio reći jeste da Tvejn nije samo bio izuzetni stilista i čovjek koji je prvi počeo pisati nezaboravni dijalog u dijalektu, već da se ponajviše isticao zbog pristupa onome o čemu je pisao – bez dlake na jeziku i, najedanput, sa svakim zamislivim izborom na raspolaganju svaki put kada bi sjeo za svoj radni sto.