Slavni ruski sineasta Andrej Končalovski našao se 1994. godine po treći put, u kanskoj selekciji sa svojim filmom Pirga, moja koka. Svaki put kad je Končalovski potpisao neki film, to djelo je postalo događaj: Prvi učitelj, Sibirijada, Pomahnitali voz, Marijini ljubavnici...
U Parizu, u teatru Odeon, režirao je Galeba, a u Milanskoj skali Jevgenija Onjegina. Još 1962. dobio je nagradu u Veneciji za kratkometažni film Dijete i golub.
Zanimljiv je podatak da Končalovski ima brata sineastu, koji je i glumac – Nikitu Mihalkova. Zanimljiva je činjenica da su oni tri godine istovremeno učestvovali na Kanskom festivalu. 1978. Končalovski je prikazao Sibirijadu, a Mihalkov Pet večeri. 1987. Končalovski je prikazao Vanju, a Nikita Crne oči, a 1994. Andrej je došao sa filmom Pirga, moja koka, a Nikita sa filmom Umoreni suncem.
"Porodica Mihalkov-Končalovski potiče još iz 13. vijeka, od kraljevske porodice, a povezani su i sa Gogoljem, Turgenjevom i Puškinom"
Braća nose različita prezimena, jedan očevo, a drugi majčino i zato ih ljudi rijetko dovode u vezu. Inače, fizički nimalo ne liče. Andrej je vitak, visok i crn, dok je Nikita plav, punačak, pravi Rus.
Filmove nikada nijesu radili zajedno, ali je Nikita glumio u Andrejevim filmovima (Sibirijadi i Plemićkom gnijezdu), a Andrej je pisao scenarija za Nikitu.
Porodica Mihalkov-Končalovski potiče još iz 13. vijeka, od kraljevske porodice, a povezani su i sa Gogoljem, Turgenjevom i Puškinom. Njihov otac, Sergej Mihalkov, je bio državni pjesnik pod Staljinom. Pisao je pjesme i priče za mlade i dobitnik je nekoliko Lenjinovih nagrada.
Njega je Staljin izabrao kao pisca sovjetske himne 1943. godine. Slučaj je htio, a slučajevi su tako česti kod dobrih umjetnika, da je Jeljcinova vlada devedesetih tražila istu stvar od njega - pa je napisao riječi i za himnu današnje Rusije.
"Zapadni narodi imaju pogrešnu predstavu o ruskom narodu, oni misle da je on dobar, ali da ga je komunizam iskvario"
„Potičemo iz kosmopolitske i frankofonske porodice. Moja prababa, žena slikara Surikova, bila je Francuskinja. I moja baka i majka govorile su francuski prije nego ruski. Sjećam se kako je moj djed govorio francuski sa babom kad nije želio da ga razumijemo.
Moj otac je rođen 1913, znači imao je samo četiri godine u trenutku revolucije. Cijela porodica je morala da se sakrije od boljševika, sve smo izgubili, i moj otac je morao da radi teško i da krije svoje aristokratsko porijeklo.
Radeći teško, sreća mu se nasmijala: sa dvadeset četiri godine dobio je Lenjinovu nagradu za književnost i to je izmijenilo njegov život. Počeo je da se politizuje. I moja baba je tada rekla: 'Sad je gotovo s njim'. Inače, ja sam mnogo više zapadnjački nastrojen od mog brata.”“Ja sam bez iluzija. Demokratija je za sada donijela samo haos. Rusija nikad neće biti Kanada ili Švajcarska. Ja se više bojim da će se stvoriti situacija slična onoj u Južnoj Americi, gdje je privilegovana klasa veoma bogata, a ogromna masa naroda veoma siromašna.
Zapadni narodi imaju pogrešnu predstavu o ruskom narodu, oni misle da je on dobar, ali da ga je komunizam iskvario, ali sada je jasno da je komunizam samo dio problema, a da su Rusi kao i ostali, samo još divljiji.” Razgovor smo vodili u najluksuznijem kanskom hotelu, “Karltonu”, takoreći na krovu. Pošto je kretao na put toga dana, svi razgovori sa novinarima bili su otkazani. Ja sam otišla do hotela, našla ga u njegovoj sobi i on je bez riječi prihvatio razgovor, vjerovatno zbog ruskog jezika na kojem smo vodili razgovor.
Razgovor smo vodili na terasi hotela, sa prekrasnim panoramskim pogledom na more i cio Kan.
Andrej Sergejevič Mihalkov-Končalovski, Vi ste se vratili u Rusiju poslije dužeg boravka u inostranstvu. Da li je želja za jezikom bila razlog vašeg povratka?
"Ne zbog jezika. Sada smo mi potrebni zemlji. I ja želim da pravim filmove, jer zemlja ima potrebu za njima."
Znači, iz patriotskih razloga?
"Ne znam ja šta je to patriotizam. Jer, patriotizam je nešto suviše veliko ili je riječ toliko izlizana i uprljana da ne znači ništa. Mnogi ljudi koji ne mogu ništa da učine za svoju zemlju, iz velike ljubavi prema njoj napuštaju je.
Ako u svojoj zemlji ne mogu da radim, ja ću da odem iz nje. Ako nijesam u njoj slobodan, takođe ću da odem. Ako ne mogu slobodno da izađem, moram se snaći."
Ipak, jeste li zadovoljni što ste se vratili?
"Naravno. Praviću i ruske i druge filmove. Sada su Rusima potrebni ruski filmovi, jer želim da kažem neke stvari o Rusiji koje još nijesu kazane." Čije ste uticaje pretrpjeli?
"Pretrpio sam velike uticaje Kurosave, Bergamana, Felinija. Možda je Renoar na mene nesvjesno uticao. Sjećam se dobro jedne njegove rečenice: “Režiser ne mora da zna što će da snima danas.” To je sasvim suprotno onome što se radi u Americi.
"Sloboda može ponekad da rodi neočekivane plodove: da li red ili sloboda teže anarhiji?"
Režiser mora sve unaprijed da zna, sve što će se dogoditi od vrata do prozora, jer sto osoba je radilo na story board. Dok Renoar kaže da režiser treba da je spreman na platou da sve prihvati, da umjetnik treba da liči na zapušač od plute koji pliva na površini rijeke, odnosno koga rijeka nosi po svojoj volji. To je radio i Felini. Vi ste dugo bili odsutni iz vaše zemlje. Na kraju vašeg filma Asja postavlja pitanja: što je istina, što je dobro, što je loše?
"Znate, ljepota ne postoji bez ružnoće. Cvijeće mora da se nađubri, inače ne raste. Postoji dvojnost svari. Sloboda može ponekad da rodi neočekivane plodove: da li red ili sloboda teže anarhiji? Sloboda ponekad može biti uništena za neočekivano kratko vrijeme. To su sve pitanja našeg vremena. Ja ne mogu da odgovorim na njih.
"Po mom mišljenju, to je nova ideologija: relativnost stvari, s jedne strane, i ekologija sa druge, jer mi Rusiju u ovom momentu pretvaramo u đubrište, smetlište"
Znam da su svi mislili da je dovoljno da se uništi autoritativni komunizam i da će poslije toga sve biti fantastično. Zato je veoma važno da današnji svijet ponovo preispita koji su njegovi ideali i da shvati koji su, zaista, njegovi neprijatelji.
Što je bolje: ili demokratski sistem u Indiji gdje ima 25% nepismenih i gdje svako treće dijete umire, jer nije pelcovano, ili komunistički kineski sistem, gdje su sva djeca pismena i vaspitana? To su prava nova pitanja.
Dosad je postojao strah od ideologija, a sada postoje strašni neprijatelji i kočnice za čovječanstvo: sida, glad u Africi, gotovo srednjovjekovni ratovi, rasistički, plemenski. Možda će novi vijek naći neku novu političku formu koja će probuditi nekog Ajnštajna sa teorijom relativiteta stvari.
"Mi smo sada u 17. vijeku, politički i sociološki mi smo sada u tom krvavom periodu klanova, gdje je familija važnija od zakona, to je nedostatak tolerancije 15. vijeka"
Po mom mišljenju, to je nova ideologija: relativnost stvari, s jedne strane, i ekologija sa druge, jer mi Rusiju u ovom momentu pretvaramo u đubrište, smetlište. Pravi neprijatelji današnje Rusije su novac i korupcija, koji su neizbježni u vrijeme nevjerovatne redukcije stvari.
Možemo zajedno da tražimo odgovor na ta pitanja i da se nadamo da će se izmisliti neka nova ideologija koja će sa više pažnje voditi računa o raznolikosti mentaliteta, jer se ne mogu miješati zajedno palme, kokosov orah, hrastovi i breze, kako kaže jedna ruska poslovica.
Kao što Bog nije stvorio sve drveće iste visine, mi ih ne možemo poravnati, jer bismo ih ubili, ako to pokušamo šuma zaista nestaje. E, to je marksizam. Rusija sada prolazi kroz period Kraljice Margo.
Mi smo sada u 17. vijeku, politički i sociološki mi smo sada u tom krvavom periodu klanova, gdje je familija važnija od zakona, to je nedostatak tolerancije 15. vijeka. I nije to zato što smo mi divljaci, to je naša kultura i mi nijesmo jedini.
Ne bih citirao ostale, ali to je iluzija kada se misli da sve zemlje mogu da krenu slavnim zapadnjačkim putevima."
Na jednom mjestu kažete: “U mentalitetu pravoslavnog hrišćanstva bogatstvo se smatra za grijeh: komunizam je u tome pružio svoje korijene i zasnovao svoje temelje”.
"Postoji jedna ruska poslovica, koja kaže: “Mom susjedu je crkla krava. Ja od toga nemam ništa, ali ipak me to raduje.” To je i mentalitet i razmišljanje ljudi vezanih za zemlju.
"Uvijek postoji neka vrsta nereda koji nešto uništava, umjesto da se misli, da se nešto konstruiše"
To je neka zavist u našim pravoslavnim zemljama i to se drugačije manifestuje nego u latinskim zemljama i katoličkim, jer pravoslavci su mnogo otvoreniji i emotivniji, emocija je mnogo važnija od misli.
Ta emocionalnost čini da su osjećanja važnija od zakona, jer je zakon racionalan, a mi smo uvijek izvan zakona, jer nam je porodica mnogo važnija, kao na jugu Italije. Svi smo mi takvi. Zato je i korupcija veća što je porodica važnija od zakona. Pravoslavna religija se nije promijenila punih pet vjekova, zato je prilično zaostala.
Ne kažem da ona nije u pravu, jer sve su religije u pravu, ali kad mi kažemo da smo jedini koji su pravi vjernici, a da su drugi jeretici, ja se onda pitam da li i muslimani imaju pravo da kažu isto... Zato, mislim da ta vrsta netolerancije dolazi od našeg mentaliteta, koji je i velika snaga i veliki nedostatak.
I te probleme treba rješavati u zemljama pravoslavlja, jer su oni uvijek uzrok prolivanja krvi. Uvijek postoji neka vrsta nereda koji nešto uništava, umjesto da se misli, da se nešto konstruiše. Sve to zbog tih pretjeranih emocija.
U toj religiji koja je dala veliku kulturu postoji veliki sociopolitički zastoj, jer smatraju novac za porok i to je veliki problem, jer novac, bogatstvo, izazivaju zavist i borbu sa sobom: istovremeno, želio bih da imam brod, a smatram da je to grijeh."Zašto zapadnjaci više vole Vaš film nego Rusi?
"Iz istih razloga zbog kojih ne vole Gorbačova. Oni kažu: to nije istina, nije moguće, ne vole da vide sebe kakvi su. U jednom momentu bijesa Asja kaže da žene vole zbog sažaljenja. To je pretjerivanje, laž, ali laž koja nam pomaže da shvatimo istinu. Naravno, to nije baš tako, to je djelić cjeline, pretjerivanje.
"U Holivudu je neka vrsta paranoje da se postigne uspjeh, jer, inače, nećete imati prijatelja"
Ali pretjerivanje je neophodno u umjetnosti, inače ne bi bilo interesantno. Ali, ja mogu to da objasnim: postoje prirode ili, kako ih ja nazivam, mentaliteti koji vole pobjednike, koje ih uzdižu. Dok druge prirode vole one koji gube, vole više onog koji je u blatu.
Ruskinje više vole te gubitnike i u Rusiji je mnogo lakše biti onaj koji gubi i koji je nesrećan, jer će se uvijek naći neko ko želi da vam pomogne. Dok u Americi, ako pripadate gubitnicima, odbacuju vas kao pačarvu i automatski gubite sve prijatelje.
U Holivudu je neka vrsta paranoje da se postigne uspjeh, jer, inače, nećete imati prijatelja. Ali postoje, kao što sam rekao, mentaliteti koji više vole one koji nijesu uspjeli."
Dok ste snimali ruske filmove, sanjali ste o Holivudu, a u Holivudu ste sanjali o povratku u Rusiju?
"Postoji jedna izreka koja kaže: dobro nam je onamo gdje nijesmo."
U filmu miješate staru Rusiju sa modernim filmskim prosedeima.
"Želio sam da se oslobodim formula, da se oslobodim klišea i to mojih sopstvenih, prije svega. Piter Bruk upoređuje umjetnika sa vrtlarom čiji je glavni posao da čupa korov, da uništi parazite.
"Bilo je krajnje vrijeme da se oslobodim profesionalizma koji sam bio naučio u Americi"
Paraziti kod umjetnika su klišei. Bilo je krajnje vrijeme da se oslobodim profesionalizma koji sam bio naučio u Americi i da dopustim da mi stvari same dolaze iz dana u dan."
Na kraju filma Asja kaže da je ruski narod vječit kao trava, bilo što da se od njega radi.
"Da, ali to važi za sve narode. Ma koliko se neko trudio da uništi neki narod, on se ponovo uzdigne i preživi kao travka. Na primjer, Francuzi će uvijek biti nestrpljivi, ljuti i smiješni, pa ma što im se dogodilo. Rusi imaju smisla za humor, ali nemaju nikakvog smisla za oblik, kao Francuzi."
Meni je veliki francuski mislilac ovoga vijeka, porijeklom Rumun, Sioran rekao: “Budućnost pripada Rusiji, jer se Zapad istrošio dugom civlizacijom”.
"I ja sam optimista što se tiče budućnosti Rusije, s tim što ta budućnost nikada neće poprimiti oblik demokratije. Budućnost Rusije je haos, kao u Meksiku ili Indiji. Moguće je da vojska uzme vlast u Rusiji, ali to ne treba da vas zaprepasti.
"U Rusiji je život grub, kao u doba musketara u Francuskoj, oni su se bili mačem na svakom uglu ulice, a kod nas se mašinkom rješavaju nesuglasice"
Uzmite za primjer Singapur, to je bogata zemlja, gdje sve ide kako treba, jer je zakonodavstvo veoma strogo. Sloboda na evropski način nema isti smisao kao u Rusiji. Evropa je imala svoje religiozne ratove u 16. vijeku, pa je imala vremena da se potčini zakonima.
U Rusiji je život grub, kao u doba musketara u Francuskoj, oni su se bili mačem na svakom uglu ulice, a kod nas se mašinkom rješavaju nesuglasice. Vjerovati da Rusija može da postane slična Zapadu jeste velika iluzija.
Asja u jednom momentu kaže da žali za Brežnjevom.
"Ja ne žalim. Ali, što je za Asju prošlost: sigurnost u bijedi. U komunizmu je postojala neprestana borba sa vlastima. Svako je znao protiv koga se bori. A danas ima toliko neprijatelja... Moć novca je ogromno otkriće za Rusa. Jer, sada možeš da kupiš tamo – od rakete do tenka i aviona.
"Nedavno sam vidio jednog tipa sa Urala koji je donio punu torbu dragog kamenja i odjednom kupio tri rols rojsa"
Nedavno sam vidio jednog tipa sa Urala koji je donio punu torbu dragog kamenja i odjednom kupio tri “rols rojsa”. Odvezao ih na Ural, gdje nema čak ni puteva. Pitam ga ja šta će mu to, a on kaže da engleska kraljica ima kolekciju “rolsa”, pa zašto ne bi imao i on. Zamislite to! Eto, to je Rusija!
Bratski pogled
Evo šta dva brata kažu jedan o drugom. Mihalkov o Končalovskom: “Kao režiseri, mi smo sasvim različiti. Moj brat je, možda, univerzalniji. Ne vidim nijednog drugog ruskog režisera koji bi bio u stanju da pravi američke filmove kao on. Ja to neću čak ni da pokušam.”
A Končalovski o Nikiti: “Mi smo sasvim različiti. Ne slažemo se uvijek politički, ali on je kao umjetnik izvanredan. Proživjeli smo čitav život zajedno, sa različitim pogledima na našu zemlju i na svijet. On je romantičniji. Veoma je tvrdoglav, ali i ja sam.”
Umjetnik pokušava da shvati što se oko njega dešava
"Naša istorija je sporija od drugih. Zatim, Rusi imaju zvjersku vitalnost. Ja sam kao Čehov, umjetnik koji pokušava da shvati što se oko njega dešava. Čehov je govorio da kad kod Rusa nešto ne valja, oni odmah nađu krivca. Danas su krivci Jevreji, homoseksualci ili komunisti. Ali Rusi ne znaju što je to krivica.
"Danas ljudi ne shvataju zašto su Rusi odbacili perestrojku"
Ja sam proizvod destaljinizacije. Bilo mi je šesnaest godina kad je umro Staljin. Moj stav se mijenjao s godinama, pa sam pretrpio uticaj religiozne filozofije posredstvom mog strica Dimitrija Končalovskog, koji je napisao izvanrednu knjigu “Putevi Rusije”.
Nismo nikad spominjali njegovo ime u porodici, jer je bio smatran za izdajicu. Bio je veliki antiboljševik, pa je kasnije promijenio ime, da ne bi kompromitovao porodicu. Umro je u Parizu.
Danas ljudi ne shvataju zašto su Rusi odbacili perestrojku. Možda je to jedna od “misterija slovenske duše”. Ja sam nekom vrstom komedije pokušao da objasnim tu misteriju. Film je parabola: jedna žena živi sama, pije svoju rakiju i diskutuje o politici sa svojom kokoškom."
Bonus video:
