SAVJETI

Komunikacija sa osobama sa posebnim potrebama

Zato je značajno ukazati na odgovarajući pristup i komunikaciju sa njima. Nećete pogriješiti ako se ponašate kao prema sebi ravnopravnima.
455 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 27.03.2019. 13:31h

Češki defektolog Miloš Sovak je kazao da osoba sa organskim i funkcionalnim smetnjama postaje ometena u razvoju samo kad to oštećenje prestaje da bude lična stvar pojedinca i postaje stvar društva.

Strah od nepoznatog, neupućenost, predrasude, ponekad i pretjerana briga, sputavaju ljude u odnosu prema svojim sugrađanima koji imaju neko funkcionalno, tjelesno ili senzorno oštećenje.

Svako od nas može doprinijeti da se osjećaju prihvaćenim i korisnim članovima društva.

Istorijski gledano, odnos društvene zajednice prema osobama sa tjelesnim i funkcionalnim oštećenjima bio je nehuman, čak surov.

U Staroj Grčkoj su gluvonijeme osobe prinošene kao žrtve bogovima.

Spartanci su osobe sa mentalnim i fizičkim oštećenjima bacali u more, a Stari Rimljani, čuveni po svom pravu, gluvima su u početku osporavali nasljedstvo.

Slični varvarizmi i getoizacija dešavali su se i kasnije.

Pa i danas nije rijetkost da u neprosvjećenom narodu preovlada sujevjerje i da se osoba sa oštećenjem proglasi krivcem za nesreće i stihije.

Mnogobrojne su zajednice u kojima se poštuje riječ seoskih vračara i gatara, koje će kao krivca za elementarnu nepogodu proglasiti mještanina sa mentalnim oštećenjem.

Međutim, treba pomenuti i potpuno drugačiji stav prema slijepim osobama koje su bile uvažene, smatrane mudracima i prorocima.

Danas se osobe sa tjelesnim i funkcionalnim smetnjama profesionalno osposobljavaju, inkluzija je zaživjela, o socijalnom modelu pristupa osobama sa posebnim potrebama se mnogo govori, ali…

Mali je broj stalno zaposlenih, rijetki su brakovi između njih i osobe koja to nije.

Brak sklapaju među sobom, imaju potomstvo, ali u odgajanju djece potrebna im je pomoć drugih. Gluvi roditelji ne mogu podsticati razvoj govora svog djeteta koje ne mora imati oštećen sluh, ne mogu čuti ni plač svoje bebe.

Slijepi roditelji će pružati dovoljno akustičkih podsticaja svom djetetu, ali neće vidjeti boju njegovih očiju, kose.

Šta je to što “normalnima” smeta da prihvate osobe koje su drugačije?

Da li smeta to što će slijepa osoba češće oboriti čašu ili što je potrebno više strpljenja da bi saslušali osobu koja muca?

Pogrešan pristup u smislu pretjerane brige, pa i nasilnog pružanja pomoći kada ona nije potrebna, takođe nanosi više štete nego koristi.

Zato je značajno ukazati na odgovarajući pristup i komunikaciju sa njima. Nećete pogriješiti ako se ponašate kao prema sebi ravnopravnima.

Ako vam se učini da im je pomoć potrebna, pitajte da li i na koji način možete pomoći. Kada komunicirate obraćajte se direktno, nikako preko pratioca.

Slobodno koristite fraze koje inače koristite (“vidimo se”, “čujemo se”) bez obzira na oštećenje - spontanost u komunikaciji se cijeni više od namještene učtivosti.

Ne koristite riječ invalid (invalidus, lat. nejak).

Većina ne odobrava “nesrećno” prihvaćen termin posebne potrebe (svi imamo neke posebne potrebe u svakodnevnom životu).

Svakoj je osobi sopstveno ime najmilija riječ na svijetu.

Koristite riječi koje asociraju na aktivnost (korisnik kolica, umjesto vezan za kolica).

Ako duže vremena razgovarate sa korisnikom kolica, sjednite da bi ga gledali ravno.

Pomagala (štake, proteze, kolica) ne dirajte osim ako niste za to zamoljeni (to je lični prostor).

Prilikom upoznavanja, ne ustežite se da se rukujete bez obzira da li je u pitanju proteza, paraplegija, amputirana ruka- koristite drugu ruku ili samo dodir.

Pažljivo i strpljivo slušajte osobu koja ima problem u govoru.

Ne uskačite da bi završili rečenicu umjesto nje.

Ne glumite da ste je razumjeli ako niste, već tražite da vam ponovi.

Gluvoj se osobi obraćajte samo kada vas gleda u lice, govorite razgovjetno da bi mogla da čita govor sa vaših usana.

Govorite jednostavnim rečenicama, nikako preglasno, prebrzo ili presporo.

Ako niste razumjeli šta vam je gluva osoba kazala, zamolite je da vam napiše.

Ako u razgovoru učestvuje više osoba, objasnite joj sadržaj razgovora.

Pozdravljajući slijepu osobu, obavezno kažite svoje ime, ponudite joj ruku ako joj je potrebna pomoć pri kretanju, ne milujte psa vodiča bez dozvole.

Sve ovo nije teško, ne boli, ne zahtijeva poseban trud, a “sitnice život znače”.

Zato obratite pažnju, poštujte i uvažavajte, komunicirajte kao sa sebi ravnopravnima, jer oni to i jesu.