Jedan dokumentarni film izazvao je proteklih mjeseci nezapamćeno interesovanje (iako njegov autor nije Majkl Mor) - ali, bilo bi pogrešno uspjeh ovoga ostvarenja tumačiti isključivo u ketgorijama poput - nostalgije. Priča o “boljoj prošlosti” filmske umjetnosti na SFRJ prostorima, istovremeno na gledaoce djeluje i kao podsjećanje - koliko je nekadašnja, “Titova Jugoslavija” bila ozbiljnija država od današnjih nasljednica, i u kojoj mjeri je prepooznavan značaj najvažnije umjetnosti našega vremena - filma.
Mila Turajlić, rediteljka hit filma “Cinema Komunisto”, diplomirala je na “London Schools of Economics” politiku i međunarodne odnose, i magistrirala na Odsjeku za medije i komunikaciju.
Na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu diplomirala je na Odsjeku za filmsku i televizijsku produkciju, a dokumentarni film je specijalizirala na Univerzitetu “La Femis” u Parizu. U intervjuu za “ART Vijesti” govori kako je iz svijeta politike u kojem je bila dugo, odlučila da snimi svoj prvi dokumentarni film, kao i o zanimljivim detaljima tokom snimanja filma, kao što je poznanstvo sa Lekom Konstantinovićem, Titovim kinooperaterom…
Tito je bio veliki ljubitelj filmova, gledao ih je svaku noć, a Konstantinović mu ih je puštao. Tito je direktno uticao na sam oblik koji će jugoslovenski filmovi imati, o čemu svjedoče njegovi komentari na marginama scenarija, napisani prije početka produkcije. Razlaz sa Staljinom 1948. je iz jugoslovenskih bioskopa izbacio sovjetske propagandne filmove i uveo holivudsku produkciju, što je višestruko uticalo na formiranje ukusa tadašnje publike i posljedično i na interesovanja kasnijih generacija.
Svima je interesantno da ste snimili film o prošlosti zemlje koje više nema. Zašto ste se odlučili da govorite iz te perspektive?
Tito je bio veliki ljubitelj filmova, gledao ih je svaku noć, a Konstantinović mu ih je puštao. Tito je direktno uticao na sam oblik koji će jugoslovenski filmovi imati, o čemu svjedoče njegovi komentari na marginama scenarija, napisani prije početka produkcije. Razlaz sa Staljinom 1948. je iz jugoslovenskih bioskopa izbacio sovjetske propagandne filmove i uveo holivudsku produkciju
Četiri godine ste proveli radeći na filmu „Cinema Komunisto“. Šta Vam je bio najveći izazov tokom tog perioda?
"Na ovom filmu, od početka nije bilo prečica. Likovi koje sam izabrala za film su odmah rekli 'ne'... naći filmove iz tog perioda - bilo je skoro nemoguće. Od 760 filmova, koliko je snimljeno za vrijeme Tita, uspjela sam da nađem 320. Prosto svaka stvar koju sam naumila u početku je bila nemoguća. Mom producentu Draganu Pešikanu trebalo je godinu dana da dobije dozvolu da snimamo u Titovoj rezidenciji u Užičkoj ulici, meni je trebalo isto toliko da uđem u Titov lični arhiv. Sve je izuzetno dugo trajalo, jer te ustanove nijesu navikle na saradnju, a pogotovo ne na nekog ko toliko detaljno istražuje za film".
Interesantan je trenutak Vašeg ulaska u Avala studio, kao i samo otkriće da je Titov kinooperater Leka Konstantinović živ?
"Ulazak u Filmski grad bio je kao ulazak u omađijani svijet. Sva ta magija filma koja prati snimanja, i zbog čega ljudi vole i toliko budu fascinirani filmskim ekipama, svo uzbuđenje koje nastane, ostalo je u prostorijama Avala studija, bar ga ja osjećam svaki put kad uđem. Posebno mi je zanimljivo da uđem u sobe u kojima niko nije bio po deset–dvadeset godina, to je jedan svijet koji je meni potpuno čaroban.
A kontakt sa Titovim kinooperaterom je išao polako. On je bio oprezan čovjek koji je bio kivan na činjenicu da je Tito naglo zaboravljen i da su ga se svi odrekli nakon njegove smrti. Pošto je bio gardista, svake godine je išao u Kuću cvijeća i na Titov grob, a ja sam išla sa njim, pa smo tako gradili taj odnos povjerenja, da bi on na kraju pristao da mi ispriča svoju životnu priču".
Film je prikazivan u inostranstvu. Kako su ga doživjeli ljudi koji nisu sa ovih prostora. Da li im je poznata tematika filma?
"Bilo mi je veliko iznenađenje kako je strana publika reagovala na ovaj film. Mislila sam da će strancima biti zanimljiv kao istorijska priča puna anegdota i da će izaći sa drugačijim razumijevanjem Jugoslavije i da će tu stati i da kod njih neće imati emotivnu notu. Međutim, u razgovorima koje sam imala sa publikom, zapanjilo me što su oni pitali za taj osjećaj prema zemlji koja više ne postoji, o potrebi da se istraži prošlost, činjenica da je ta prošlost nasilno nestala, sve te stvari su oni dobro razumjeli.
Film je njima bio demistifikacija i prilika da sagledaju Jugoslaviju iz potpuno drugačijeg ugla. Puno ljudi mi je kazalo da im je film pomogao da Jugoslaviju shvate dugačije i to je nešto najdragocjenije za mene".
Diplomirali ste politiku i međunarodne odnose, kasnije magistrirali medije i komunikaciju. Da li ste se prije snimanja filma bavili politikom i međunarodnim odnosima?
"Dugo sam se bavila političkim aktivizmom, parlamentarnom debatom i radila sam na uvođenju novih procedura u srpski parlament. Ostala sam dugo u svijetu političkog aktivizma i specijalizovala se i za bavljenje nekom vrstom političke komunikacije, misleći da je to ono čime ću se baviti. Međutim, kada čovjek zađe duboko u svijet politike, shvati da to iziskuje određeni temperament i ličnost koji nisu dio mene - ta sposobnost kompromisa i pregovaranja sa sobom i svojim stavovima zarad nekog prividnog poboljšanja stvari, meni nije išla".
Kada ste odlučili da snimite film i izađete iz svijeta politike, zašto ste izabrali dokumentarnu formu kao način da se izrazite?
"Potpuno neočekivano. Mogu reći, da je dokumentarni film našao mene. To je čudan i nevjerovatan osjećaj koji mi je teško opisati. Našla sam temu koja mi se urezala i više nije htjela da izađe i tako je nastao ovaj film".
Kakva je budućnost dokumentarnog filma?
"Sveli smo se na to da se svako snalazi kako stigne, jer ne postoji državni sistem koji bi pomogao kinematografiju. Činjenica je da je svako sveden na to da ide po Evropi i da traži fondove i koprodukciju uz pomoć koje bi finansirao svoj film, i onda ti filmovi bivaju finansijski mali, bez pretenzije za velikim dometima. U tom smislu, za dokumentarni film je situacija malo bolja, jer on ne košta koliko igrani, a i umjetnička sloboda je veća. U dokumentarnom filmu je manji broj producenata i finansijera koji imaju svoje interese, dakle, potpuno ste slobodni u onome što želite da napravite, a i toliko se zanimljivih stvari sada dešava u dokumentarnim filmovima, da on apsolutno ima svoju budućnost".
Autentična filmska forma
S obzirom na to da se dokumentarac svrstava u najzahtjevniju televizijsku formu, planirate li da Vaš dalji rad bude na istom putu?
"Da. Forma koja me zanima je isključivo dokumentarna, zbog toga što u tim stvarnim životnim pričama i otkrivanju stvarnih situacija, nalazim materijal iz kojeg dalje pričam svoju priču. To mi je najveći izazov i inspiracija za rad. Dokumentarni film prestaje da bude televizijska forma i postaje autentična filmska forma i to je dodatni razlog da dokumentarac bude polje na kojem želim da se ostvarujem".
Gorkoslatka prošlost socijalističke Jugoslavije
Cinema Komunisto je osvojio cijenjenu FOCAL međunarodnu nagradu za najbolje korišćenje arhivskih materijala u umjetničkoj produkciji.
“Ako se po strani ostave moguća ideološki oprečna sagledavanja ovog dela, ostaje teško porecivi utisak da je Cinema Komunisto znalački izrađena slagalica na dan danas intrigantnu temu, kao i da je reč o šarmantnom, duhovitom i krajnje privlačno dizajniranom ostvarenju koje prožima duh sveopšte dobrodušnosti i nepatvorene fascinacije autora temom (a što CK dovodi u logično poređenje sa serijalom Igora Stoimenova Robna kuća).
Na sve to, Cinema Komunisto je poput zlosrećne Avale definitivno delo koje u mnogome prevazilazi adresu i kontekst u kom je nastalo. A dileme ko bi pod vođstvo Bartonovih partizana, a ko pod barjak četničkog velikaša Orsona Velsa nam ionako ne ginu. I u nefilmskoj, daleko realnijoj dimenziji života, i dan danas.” ("Novi kadrovi", Zoran Janković) “Cinema Komunisto počinje kao epizoda Kulturnog nokauta.
Sagovornici (Veljko Bulajić, Bata Živojinović, Titov kino-operater Leka...) se ređaju u neposrednim, neformalnim najavama koje nagoveštavaju da nećemo biti izloženi suvoparnoj, akademskoj egzekuciji nečijeg video-doktorata, već da ćemo uživati u jednom duhovitom i inteligentnom seminarskom radu. Kadrovi iz YU istorije smenjuju se sa kadrovima iz YU filmova, a svi protkani pričama i anegdotama o tome kako su se nekada snimali filmovi i kakva je bila uloga Josipa Broza u svemu tome.
Svi sagovornici, zajedno sa rediteljkom, pokušavaju da odgovore i na to kako se „jedna tako divna zemlja“, baš kao i njena moćna kinematografija, danas svela na jedan priprosti pašaluk u kome ono što nije uništio dragi NATO (Titova rezidencija u Užičkoj) trune poput groba koga nema ko da obiđe.” (Sajt B92, Slobodan Vujanović)
“Planetarni događaj u svetu dokumentarnog filma, amsterdamski festival (IDFA) vodi nas ove godine na put oko sveta u 296 dokumentarnih filmova koliko ih je odabrano (od čak 3.200) i raspoređeno u osam takmičarskih i isto toliko netakmičarskih programa.
To je film koji ponovo budi emocije, zasmejava, ali i daje novi uvid (zapravo se ne razlikuje mnogo od ondašnjeg) u današnje stanje duha. Cinema Komunisto je u konkurenciji za najbolji debitantski film. Autorskom zrelošću Mila Turajlić je sve prijatno iznenadila. Visoko profesionalan i nadahnut rad vešto nas vodi kroz gorkoslatku prošlost socijalističke Jugoslavije i njene propagandističke i grandiozne kinematografije.
To je film koji ponovo budi emocije, zasmejava, ali i daje novi uvid (zapravo se ne razlikuje mnogo od ondašnjeg) u današnje stanje duha. Cinema Komunisto je u konkurenciji za najbolji debitantski film. (Blic online)
Galerija
Bonus video:
