ARHITEKTURA

Scenografija za predsjedničkog kandidata

Zanimaju me kriterijumi kojima se ekipa koja je snimala spotove vodila prilikom definisanja ambijenata u kojima će instalirati kandidata
75 pregleda 8 komentar(a)
Ažurirano: 07.04.2018. 18:22h

Hoćah ubit jednu kukavicu,/ a žâ mi je fišek oštetiti.Njegoš, Gorski vijenac

Zvale su me sinoć neke arhitektice mlade - mnogo mlade, mnogo slatke - da igramo jamb.

I taman bacih šest šestica - Pleased to meet you, hope you guess my name - kad me Slavica, najmlađa i najslađa među arhitekticama, iznadi pitanjem.

Molim te, veli Slavica, nema gdje nisi bio, nema što nisi vidio, nema što ne znaš, nema koga ne znaš... Dobro de, rekoh, nemojmo sad pretjerivati, nema potrebe... pa bi, veli, mogao znat i kako se Sveto izjašnjava - kao Srbin, ili kao Crnogorac?

Sveto je, rekoh, i Srbin i Crnogorac i arhitekt i urbanist i prvi građanin Crne Gore - od kada je svijeta, vijeka, Crne Gore i crnogorske arhitekturice ugašene - koji će direktno u zasluženu mirovinu sa pozicije dekana Arhitektonskog fakulteta. Ta činjenica je ipak za respekt, molim te Slavice. Koliko je to dobro za crnogorsku arhitekturu, to je drugo pitanje, ali stoji da opšte prilike u Državi Crnoj Gori idu Svetu naruku. Sljedeći parlamentarni izbori su tek 2020. godine - krajem 2020, preciznije - a nije realno očekivati da će u međuvremenu doći do nekih bitnijih pomjeranja na društveno-političkoj, odnosno arhitektonskoj sceni. Tako da u ovom trenutku Svetu ništa ne stoji na putu. I još, preko svega, vele da je Sveto mnogo dobar sa ljudima kojima akcije na Dvoru konstantno rastu...

Meni se čini, veli Slavica, da je Sveto... U tom trenutku mi je zazvonio telefon... Oprosti Slavice, rekoh, oprostite drage dame.

Reci Dunjice.... Evo igram jamb sa nekim mladim arhitekticama, mnogo mladim, mnogo slatkim, ne bi vjerovala koliko su mlade i koliko su slatke... Hoću. Evo i one tebe pozdravljaju... Ne, ne... Nisam, nisam, ma nisam, sigurno... Neću, neću, ma neću sigurno... OK dušo, dolazim... Evo krećem iz ovih stopa... Trčim, polijećem, upravo sam poletio, letim, letim...

Pozdravih se sa mladim arhitekticama, mnogo mladim, mnogo slatkim - poljubih svaku u obraz, redom - a kako je veče bilo prekrasno, odlučih da otpješačim i da usput dobro razmislim i o Svetu i o svemu tome...

Ispostaviće se, međutim, da nisam bio u stanju da se fokusiram na Sveta i njegova priključenija. Tačno je da mi je Sveto izuzetno drag - i kao dekan - i kao pravno lice - i kao tema - ali stoji i da mi u ovom trenutku nije u fokusu. Uprkos činjenici da osjećam obavezu - kao neko kome je crnogorska arhitekturica teška rana na srcu - rana neprebolna - da postavim Svetu par pitanja - otvorenih - ne bih li mu pomogao oko statusa besmrtnosti - jer, kako sada stvari stoje, teško da među Svetovim referencama postoje blistavi momenti koji bi garantovali da će se vile “grabit u vjekove” da mu vijenac dostojan sapletu - mali vijenac - vjenčić.

Moraće Sveto da sačeka ta moja pitanja, definitivno...

Dakle, pitanje svih pitanja - u ovom sudbonosnom, predizbornom trenutku - bilo bi kome da udijelim glas. O tome sam, eto, razmišljao (lomio glavu) sinoć, kad se vraćah... (iz topla hamama).

Pape moj, neka mu je laka ona teška betonska ploča na Čepurcima, ne bi imao nikakvih dilema. Pape bi dao glas Milu Đukanoviću - trepnuo ne bi - zato što je Milo ozbiljan, smrtno ozbiljan - a ostale likove sa političke scene je jednostavno nemoguće shvatiti ozbiljno. Bojim se, kako vrijeme odmiče, da su moje simpatije sve više i više na strani... Ne bih rekao da su moje simpatije baš na Milovoj strani, nisu još uvijek - ali naginju, osjećam, u tom nekom pravcu...

Pape je zapamtio - i to dobro - predratnu i posljeratnu muku (mislim na Drugi svjetski rat) - a zapamtio je i potonju muku - pod Slobodanom Miloševićem - i zato je, prije svega i iznad svega, bio zahvalan Milu - do neba - zato što mu je Milo redovno isplaćivao penziju. Što da gatam, govorio je Pape, da li bi mi ovi, kad bi preuzeli, davali penziju. I ako bi mi davali, koliko bi mi davali.

To su bile priče za malu djecu, naravno. Postojalo je nešto mnogo dublje - i mnogo direktnije - nešto što nije lako pretočiti u riječi - ali recimo da Pape, duboko u duši, nije bio naklonjen gubitnicima, a pogotovo ne gubitničkim konceptima (među koje spada i koncept obnove Dušanovog carstva) Ili, kako bi on rekao - bezveznim ljudima i bezveznim konceptima. Pape nikad nije gajio stopostotne simpatije prema Slavku Peroviću, na primjer - bio je na nekih 55,01 posto - ali je zato bio vrlo zagrijan, od starta, za koncept suverene Crne Gore. Kad je Milo preuzeo pomenuti koncept, sve je, je li, išlo svojim tokom...

Ja sam slabo što zapamtio - godine su proletjele, relativno bezbolno (patio sam par puta od slomljenoga srca, priznajem) - ali sam bio svjestan - još od trenutka kada sam pozitivno odgovorio na pitanje - Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom? - da sam u istom tom trenutku pozitivno odgovorio i na pitanje - Pristajete li na polarizaciju crnogorskog/srpskog nacionalnog bića u Crnoj Gori? Tako da od tog trenutka čekam da se neko (pametan) sjeti da nastupi sa političke platforme koja bi relativizovala tu polarizaciju - ali se ispostavilo, izgleda, da nema takvoga - još uvijek. Biće da polarizacija nikome ne smeta - osim meni.

Šalu na stranu, problem je u tome što ni Milu - ni njegovoj prvoj postavi - ni na kraj pameti nije da ozbiljno poradi oko nečega što bismo mogli nazvati novim nacionalnim identitetom (ma što to značilo).

U Britaniji se, recimo - i prije Brexita, a pogotovo od Brexita naovamo - osjeća da je jedan od gorućih nacionalnih prioriteta temeljito remodelovanje (reinventiranje) dosadašnjih predstava o tome što se podrazumijeva pod pridjevom - britanski. Stoga ne iznenađuju predbrexitovski naslovi/vapaji tipa: Ako Britanija u najkraćem roku ne riješi identitetsko pitanje, katastrofa je neminovna - ili postbrexitovski naslovi tipa: Niko više ne zna što je Britanija.

Što se tiče pridjeva crnogorski, odnosno srpski, odnosno crnogorsko-srpski, odnosno srpsko-crnogorski...

Vjerovatno ste već primijetili promotivne spotove iza kojih stoji Izborni štab predsjedničkog kandidata Mila Đukanovića - Za stabilnost i napredak Crne Gore - Zaokruži broj 7. Imamo manje-više standardno predizborno obraćanje predsjedničkog kandidata javnosti - da ne kažem naciji - ili nacijama, preciznije - s tim da me sadržaj obraćanja ni najmanje ne zanima, naravno - ono što me zanima je pozadina, odnosno scenografija - ili, ako baš hoćete - scenski dizajn - ili set-dizajn.

Zanimaju me prostori - oba prostora - ili ambijenta - u kojima se zadesio predsjednički kandidat Đukanović. Zanimaju me zapravo kriterijumi kojima se ekipa koja je snimala spotove vodila prilikom definisanja ambijenata u kojima će instalirati predsjedničkog kandidata. Nisam u stanju da se otmem dojmu da su oba ambijenta krajnje nepodesna...

Prvi ambijent je baš mračan, drugi je svjetliji....

OK, pokušajte - za domaći zadatak - da kažete riječ-dvije o ta dva ambijenta - a zatim pokušajte da (u nekakvoj simboličko-alegorijskoj ravni) povežete kandidata - odnosno njegov duboki nacionalno-liderski osjećaj - sa ta dva ambijenta.

Može i Sveto da pokuša, slobodno...

A može da pokuša i Slavica, najmlađa i najslađa arhitektica...

Galerija

Preporučujemo za Vas