Bojana Mijović, studentkinja prve generacije katedre za dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, predstavila dramom “Lasice”, koja je nedavno izvedena na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta u režiji Stevana Bodrože.
“Lasice” su prvi komad koji je izveden u CNP-u a da ga potpisuje student sa cetinjske katedre.
Mijović u razgovori za “Vijesti” govori o ženskoj drami i svakodnevnom i emptivnom životu običnih ljudi koji očekuju neku promjenu.
Komad "Lasice" je prva drama izvedena na sceni CNP-a, od studenata prve generacije katedre za Dramaturgiju na FDU. Koliko vas je ova činjenica obavezala?
Smatram da se sa osnivanjem katedre za dramaturgiju na FDU ušlo u veliku avanturu rađanja savremene crnogorske drame. Za taj pionirski korak zaslužan je najprije profesor Stevan Koprivica koji je zajedno sa menadžmentom fakulteta prepoznao pravi trenutak i primio prvu generaciju studenata dramaturgije, kojoj i sama pripadam. Čast je što su upravo “Lasice” izabrane da pokažu crnogorskoj ali i široj kulturnoj javnosti da u Crnoj Gori stasavaju dramski pisci mlađe generacije školovani na crnogorskoj akademiji. Biti prvi, raduje i obavezuje. Očekujem da će u Crnogorskom narodnom pozorištu i u narednoj sezoni biti izveden neki od tekstova mojih kolega Stefana Boškovica, Dragane Tripković, Vaska Raičevića, Maje Simonović i Sandre Vujović, jer se radi o zaista odličnim tekstovima.
Da li je rediteljsko rješenje Stevana Bodroža ispunilo vaša profesionalna očekivanja?
Mislim da sam imala veliku sreću da se upravo Stevan Bodroža odlučio za režiju ovog teksta. Radi se o reditelju mlađe generacije koji iza sebe već ima više od trideset režija. Međutim, ta činjenica, iako dobrodošla, nije toliko bitna koliko da se njegovo razumijevanje teksta “Lasice” podudaralo sa onim na šta sam ja kao pisac htjela da skrenem pažnju. Bodroža se vrlo predano bavio emotivnim svjetovima mojih junaka, njihovim sumnjama, željama i nakanama. Sredstva kojima se služio suptilno su skrenula pažnju na tegobno bitisanje nesretnih i odbačenih ali bez imalo melodramskih i patetičnih elemenata. Radi se o vrlo zrelom i inteligentnom reditelju i zaista sam vrlo zadovoljna saradnjom sa njim, kao i sa glumcima Žaklinom Oštir, Nadom Vukčević, Brankom Stanić i Simom Trebješaninom.
Što biste naveli kao suštinu ili idejnu podlogu komada "Lasice" koju ste željeli da istaknete?
Smatram da se u ovom društvu skoro neće desiti bitne i velike promjene po pitanju boljeg života malih, običnih ljudi, ukoliko oni sami sebi ne pomognu. Gradnje, kao i ova koja se pominje u komadu, će se prekidati, siromašni će i dalje moći od svoje plate da eventualno plate kiriju i kupe neku sitnicu, preživljavanje će biti glavna okupacija… Ali, ono što se nikada neće promijeniti je, da ćemo svi, bez obzira u kakvim okolnostima živjeli, i juče i danas i sjutra, najprije htjeti da budemo voljeni. To je jedan od motiva za pisanje ovog teksta. Takođe sam htjela da se bavim i onim što je prilično tabuizirano u našem društvu, pored svih nivoa emancipacije kojima se dičimo. Vanbračna djeca se i dalje osjećaju kao niža bića a psihičko i fizičko maltretiranje skoro pa spada u jedan od načina vaspitavanja u porodici. Nadam, se, naravno, i vjerujem da nije to uvijek slučaj. Ali, željela sam da progovorim o onome što se prećutkuje. Anica, Zorka i Mirjana, likovi iz “Lasica”, glas su poniženih i prezrenih, koji od svoje muke, i sami sebe preziru. A ipak žive. Jer, svim mojim likovima zajednička je strast i nada. Oni se bore i ne pristaju na ono što im je sudbina dodijelila.
Što predstavlja vaš umjetnički pečat kada je ovaj komad u pitanju?
Smijući se mukama, lakše ih podnosimo. “Lasice” definitivno ne spadaju u ono što se danas zove postdramski teatar. Radi se o tekstu sa jasno definisanim likovima i dramskim zapletom. Pokušala sam da se držim dramske organike, da ispričam jednu priču na način kako se to radilo u vrijeme našeg najvećeg učitelja, Aristotela, jezikom koji nosi gorčinu starih vremena a koji zasmijava. Žanrovski, iako je moja namjera bila da napišem tragediju, jer i dalje mislim da je ovo u biti jedna tragična priča, pojavili su se punktovi koji pokazuju da je jedno ono što pisac želi, a drugo sta se rodi iz toga. Tako su “Lasice” postale crna komedija.
Kako vidite pespektivu dramskog pisca u Crnoj Gori danas?
U maloj zemlji kakva je Crna Gora kultura predstavlja najbolji i najkvalitetniji brend. Kreativni naboj i energija koju posjeduju mladi umjetnici, u ovom slučaju dramski pisci, može samo da pomogne boljoj pozicioniranosti Crne Gore na evropskom kulturnom tržištu. Ovaj prostor je oduvijek inspirativan, volja postoji, kao i zaista mnogo tema za obrađivanje. S obzirom da je izvođenjem “Lasica” prepoznat značaj savremenog dramskog pisanja u Crnoj Gori, nadam se da će se taj pozitivni trend nastaviti.
Bonus video:
