Ponos i dika depresivnog Baltimora, H.L. Menken (1880-1956), američki je urednik i kritičar koji je svakog dana četiri sata trošio na put vozom za Njujork ne bi li uveče spavao u Baltimoru. Svoju novinarsku karijeru generalno je počeo u baltimorskoj novini Evening Sun, a osnivač je i nekoliko istaknutih časopisa poput ikonoklastičkog The American Mercury (1924), gdje je obično izvrgavao ruglu tekstove drugih velikana američke socijalne kritike. Čini se da ne postoji uvaženi američki pisac koji svojevremeno nije pisao za ovaj časopis.
Svojim palp-žurnalom Black Mask (1920) na literarnu scenu izbacio je žanrovce kao što su bili Dešijel Hemet i Rejmond Čendler, između ostalih. Kroz njegove uredničke ruke prolazili su prvi radovi Džona Fantea i Ajn Rend; za roman Dženi Gerhart svojeg najboljeg prijatelja, Teodora Drajzera, još jednog njemačkog imigranta, napisao je da je "ogroman, traljav i haotičan, i da je od njegovih 385,000 riječi najmanje 250,000 čisti višak". U pitanju je bio možda i posljednji američki intelektualac koji zbilja nije imao dlake na jeziku, a pogotovo kad se radi o filologiji, fikciji i religiji.
Menken je takođe pisao književne i filozofske, a i kritike o klasičnoj muzici; drame i memoare; još je napisao i studije o Dž.B. Šou i F. Ničeu, a nije se stidio nanovo dijeliti uvide o drugim svojim uzorima kao što su bili M. Tvejn, Embrouz Birs i Džozef Konrad; no najvećma je bespoštedno pljuvao po puritancima, ku kluks klanovcima, hrišćanima, jevrejima, crncima, većini američke politike, i to na način koji se nikako drugačije nije mogao spoznati osim da mu je namjera da duboko povrijedi.
Na ljeto 1925. godine Menken je sjedio odmah iza Klerensa Daroua, famoznog borca za ljudska prava koji je branio Džona Skoupsa (uhapšenog u Dejtonu, u Tenesiju, jer je predavao evoluciju u osnovnoj školi), u pravom malom spektaklu protiv anti-darvinista na čijem se čelu nalazio Vilijem Dženings Brajan, fundamentalista i advokat koji je odista vjerovao da je Bibliju pisao lično Bog (u to ime obavezno vidite film Inherit the Wind iz 1960.).
U knjizi Edvarda Larsona, Summer for the Gods (1998) o Skoups suđenju, saznajemo, recimo, podatak da je, kad je odmah nakon suđenja umro Brajan – vjerovatno od napora i poniženja koji su mu svesrdno ukazali Darou i njegovi ateisti – Menken nekome ushićeno kazao, "Ubili smo to kopile!" Danas se, inače, Menkenov ekstatični nekrolog Brajanu (ovdje u petom tomu), drži za spomenik američke satire. Počinje riječima, "Da li su istoričari, moliću, zabilježili da je posljednji sekularni akt pokojnog V.Dž. Brajana na ovome grešnom svijetu bio hvatanje muva?"
(H.L. Menken, Predrasude - Prejudices, 1919-1927, The Library of America, 2010, dva toma)
U anegdotalnom naslovu iz 2008. godine, Knjige, gdje govori o vlastitoj karijeri prodavca rijetkih knjiga, Lari Mek Martri (Posljednja bioskopska predstava) o izdanjima Library of America piše da se radi o najjezovitijim izdanjima čovjeku znanim. I donekle ima i pravo, ali samo dokle ga to opravdava kao maestralnog kolekcionara knjiga. LOA već decenijama štampa sterilne omnibuse američkih autora u ciglama od po 600-1500 strana na čistom pelir-papiru.
Međutim, za siromahe što bi za relativno male novce rado trgovali nekoliko romana ili bi kompletnu poeziju omiljenog pjesnika našli u jednoj svesci, sigurno ne postoji pristupačniji izdavač.
Ipak, neki LOA naslovi naprosto su neprocjenjivi, recimo kompletna esejistika i kritika Edgara Alana Poa ili Henrija Džejmsa u tri toma. Od nedavno je LOA počela da radi i šarmantne antologije, nalik The Mark Twain Anthology, gdje ćete na naći hrpu eseja istaknutih stvaralaca koji su pisali o Tvejnu, ili American Fantastic Tales, priče koje je u dvije knjige priredio Piter Straub. LOA-ina dva najnovija izdanja, 206. i 207. po redu, upravo su ovih šest tomova Predrasudâ jednog od najznamenitijih američkih novinara i esejista, Henrija Luisa Menkena. I sve to za $50.
Fundamentalni princip Menkenove misli bio je libertarijanizam
"Ja sam, ukratko, libertarijanac od najekstremnije sorte i ne znam ni za jedno ljudsko pravo koje je i deseti dio vrijedno koliko prosto pravo da se prozbori ono što (u tome trenutku) izgleda kao istina." Ova primjedba bila je izgovorena u kontekstu književne kritike, ali je njena implikacija očito daleko šira. Ono čemu je Menken najviše prigovarao kada je religija bila u pitanju, a čijeg kriticizma možda i najviše ima u ovih 6 tomova Predrasudâ, nije bilo izražavanje apsurdnih gledišta (ona su se mogla opovrgnuti sa druge strane), koliko ukorijenjena tendencija religije da traži pojačanja svojih stanovišta putem političke moći.
Menken, recimo, opisuje sastanak evanđelista u Tenesiju kao orgiju "jadnih slaboumnika", dok je svoje prisustvo na tome sastanku, nalik prvom kontaktu sa Marsovcima, obilježio riječima, "kao da virkate kroz ključaonicu i špijunirate neurotično džilitanje izranjavanih ljudi."
Nisam siguran da li je ikada u nekoj literarnoj kritici Menken stavio ono svoje "Pa ova budala je napisala remek-djelo!", misleći tada na jadnog Sinklera Luisa i njegov bestseler Glavna ulica, nobelovca koga je danas Amerika u potpunosti zaboravila i čiji neki romani žive samo zahvaljujući omnibusima Library of America (Luisov roman, Elmer Gentri, posvećen je upravo Menkenu). Kako god bilo, Menken nije bio jedan od onih kritičara koji čim se okome na nečiju ličnost ne prestaju da je blate sve dok je ne bace na koljena. Iako je i te kako bio militantan po pitanju religije i politike (pa čak i džeza i filma, o kome očito ništa nije znao), kada se radilo o književnoj kritici njegov glas je toliko siguran i samouvjeren da podsjeća na sudiju kome čak i čovjek na osuđeničkoj klupi nepobitno vjeruje.
U tekstu "Loš pisac" kao primjere navodi Džunglu Aptona Sinklera i Ibanezova Četiri jahača apokalipse, nazivajući ih pukim bezvrijednim sentimentalnim konfekcijama, dok na drugom mjestu o Sinklerovoj studiji o lošem kadru na američkim univerzitetima, The Goose-Step, piše da na tu, nekim čudom, Sinkler "iskreno pripovijeda iskrenu priču, jednostavno, dobronamjerno i ubjedljivo", što očito nije njegova primarna crta kao autora.
U eseju o H.Dž. Velsu, "Kasni g-din Vels" (i pored ekstenzivnih anotacija, ovo LOA izdanje nema predgovora niti datume publikacija tekstova, osim na par mjesta), gdje govori o Velsovom mejnstrim opusu, piše da je u svoje doba Vels bio "vjerovatno najsjajniji, ako ne i najdubokoumniji, od modernih engleskih romanopisaca". Međutim, prema Menkenovom mišljenju, ovaj period je trajao od 1908. do 1912, od Tono-Bungay ("rad koji plamti od stvarnosti") do Braka i igranog komada Lutkina kuća, kada sve nekako počinje ići silaznom putanjom.
Naime, još u Braku Menken počinje da naslućuje buduće razvrgnuće u Velsovom supersigurnom sistemu pripovijedanja ("prvi put priča kao da počinje da se kruni u Velsovim rukama"). Tu slijedi hirurško seciranje Velsovih romana i ciljeva kao autora ozbiljne fikcije i političke filozofije u naslovima kao što su Strastveni prijatelji, Žena Ser Isaka Harmana, Bilbi, Maestralno istraživanje i Bun, dok Biskupovu dušu Menken naziva "najgorim romanom ikada napisanim od strane ozbiljnog romanopisca još od početaka pisanja romana".
Dalje što Menken naprosto ne propušta jeste da se pošto-poto sjati na hrišćansku apologetiku, gdje do izražaja dolazi njegov birsovski talenat da ruglu izvrne svaku uncu dobre namjere koju neki pisac pokušava uložiti u svoju studiju. Uzeću za primjer naslov iz šestog toma, Čovjek od nauke i Biblija nadasve uvaženog američkog ginekologa Hauarda A. Kelija, čiju knjigu Menken već na početku naziva zadivljujućom i depresivnom, valjda zato što je očevidno da je autor ove knjige sam po sebi doista izuzetan hirurg.
Pa ipak, kaže Menken, "kako ja sada vas da ubijedim da ovakav jedan individuum od njih četvorice koji su inače utemeljili medicinski univerzitet Džons Hopkins ovdje zvuči kao fundamentalista od kova pri kojemu mahniti Sudija Raulston iz Dejtona, u Tenesiju, umalo izgleda kao ateista?" Da stvar bude još zanimljivija, Keli je dugogodišnji Menkenov poznanik.
I pored nevjerovatnih doktorskih titula, Keli nema problema da napiše, i na onaj hrišćanski, šturi način da dokaže, zbog čega on vjeruje da je Jona tri dana i noći boravio u kitovoj utrobi i, između ostalog, zbog čega je Bog nakon stvaranja svijeta trenuo sedmoga dana. Štaviše, Keli vjeruje da je je Drugi silazak Isusa Hrista neopoziv i da do toga tek što nije došlo! "Njegova logika", piše Menken, "ima neobičnu naviku da dođe na pola puta do plauzibilnog zaključka, prije nego što se najednom iznebuha rasprsne." Drugim riječima, ukazujući na izvjesnom mjestu kako kritika o Jovanovom jevanđelju nije bila u pravu, on podrazumijeva da se, shodno tome, kompletno jevanđelje mora uzeti za istorijski fakat.
I pored Kelijevih iskustava sa prisustvom Boga i u ovozemaljskom životu, a ne samo kroz Svetu knjigu, Menken toplo preporučuje njegovu knjižicu svakome iole zainteresovanom u tzv. ljudski um. "To je dokument pun fascinacije, a naročito će biti zanimljiv prokletnicima i nevjernicima."
Na drugoj strani, kada je riječ o ekstenzivnim antireligioznim traktatima (recimo, za Sinklerove Profite religije Menken nije imao ništa lijepo reći), o bitnoj knjizi pravnika Džozefa Velsa Je li to Božja riječ? (Is it God's Word?,; dostupna je i na Internetu) Menken ne može sakriti svoje divljenje temeljitosti sa kojom je autor ispitao punovažnost Svete knjige. "U ovoj studiji nema udaranja po ortodoksnim egzegetima sa kojima autor nije upoznat, kao ni jednog kojeg autor ne opovrgava, jednostavno i uzorno. Devet desetina svojih dokaza Vels uzima iz gubice svojih oponenata.
Strpljivo, nemilosrdno, nezadrživo, on ih podređuje logičkoj analizi svakome pristupačnoj i kada napokon odradi svoj posao – njegova knjiga sveukupno traje 494 strane sitnog fonta – malo je šta ostalo netaknuto iz dva Zavjeta osim nekakve zbrke, zaogrnute, da bi bili sigurni, u prilično finu poeziju."
Gdje su se zagubili svi ti grobovi mrtvih bogova?
U tekstu "Spomen ploča" na jedva tri strane, Menken se pita gdje su se zagubili svi ti grobovi mrtvih bogova. "Gdje je danas sljedbenik boga Jupitera?" A šta je sa Uicilopočtlijem, čiju je žeđ jedne godine utolilo 50.000 žrtava; u čiju su se slavu gradili onoliki hramovi i piramide. Šta to može da se desi pa da njega više nema? Ili njegovog brata, Teskatilpoke, kome je svake godine žrtvovano 25.000 djevica? "Svi oni", piše Menken, "prave društvo jedan drugome u zaboravu: pakao mrtvih bogova krcat je poput prezbiterijanskog pakla za nedonoščad."
Potom slijedi spisak od nekih stotinak najprominentnijih bogova, čija su imena, kao i danas Isusovo ili Muhamedovo, civilizovani narodi staroga svijeta svakodnevno prizivali u nadi da pronađu utjehu u svijetu bola i patnje. "Vi možete reći da karikiram. Da ja izmišljam imena. Ne radim to. Nemam razloga za to. Svako od ovih imena naći ćete u bilo kojoj raspravi o komparativnoj religiji. To su bili bogovi najuzvišenijeg staleža. Svi su teoretski bili svemoćni, sveznajući i besmrtni. I svi su sad mrtvi."
Bonus video:
