Pet je godina od obnove nezavisnosti. Naizgled kratak period, naročito ako kategoriju vremena nastavimo da uzimamo zdravo za gotovo. U uporednim iskustvima i ono što je prethodilo takvoj odluci privlačno je za proučavanje, no, čini se da bi se u našem slučaju ta neposredna prošlost rado prepustila zaboravu.
I to je posve razumljivo. Poglavlja u istorijskim udžbenicima u kojima su opisani takvi događaji svi žele da preskoče. A ti događaji predodredili su živote jedne generacije.
Ono što je bilo karakteristično za razdoblje okončanja prethodne državne zajednice, pa i njenog dvočlanog surogata, jeste rašireno izmišljanje tradicije i kulture. U knjizi izvanrednog naslova „Dizanje prošlosti u vazduh“, Marija Todorova kaže: „Nažalost, reifikacija se ponovo ušunjala na mala vrata i pojmovi poput ’nacije’ i ’tradicije’, mada ispravno dekonstruisani, lako se uklapaju u esencijalistički pristup vezujući se za novousvojene pojmove kakav je ’identitet’.
Nekako se, naravno, podrazumijeva da je naš istorijski i kulturni model superioran
Nacionalne i društvene grupe osmišljene su, prije svega, u korespondenciji sa određenim političkim platformama. To im, samo po sebi, oduzima status neprikosnovenosti. Definisanje putem suprotnosti znači definisati sebe u odnosu na Drugog razlikovanjem i odvajanjem, čime zapravo fiksiramo i identitet tog Drugog.
Nekako se, naravno, podrazumijeva da je naš istorijski i kulturni model superioran. Kad je već tako, čemu onda učestalo preslikavanje osjećaja ugroženosti?! Naš oprez se od nacionalnih pomjerio ka manjinskim društvenim grupama.
Potreba da se agresivno odgovori na drugačije obrasce ponašanja, paradoksalno, uspostavlja neprihvatljivu vezu između našeg i identiteta drugog. Konsenzualno prihvaćeni koncept integracija podsjeća nas na to da nacionalna svijest, da bi postala „održiva stvarnost“, mora biti utjelovljena u djelovanju institucija.
Ako bi se predviđeni scenario realizovao do kraja, u budućnosti bi strateške odluke donosila koalicija koju bi činili CEAC, A2A, T-Com i dr.
Identitet se neće moći sačuvati zakonskim normama, kao kakav eksponat u nacionalnom muzeju, već samo u konvergenciji sa drugima, onoliko koliko budemo u stanju da ih zainteresujemo za sopstvenu kulturu. U intenzivnom kretanju, međusobnoj razmjeni i prepoznavanju.
Možda se posljednje važne političke odluke upravo donose. Opšta ideološka konfuzija u kojoj se gube razlike između ljevice i desnice samo je pokazatelj da je danas većina vlada tehnokratskog tipa. I najmoćnija partija kod nas, deklarativno socijalistički opredijeljena, odavno forsira drugačiju koncepciju.
U porukama koje se odnose na dalje redukovanje državne uloge u privredi, iskazuje se upozoravajuće nepovjerenje u to da ovdje ima ljudi sposobnih da upravljaju na uspješan način.
Ako bi se predviđeni scenario realizovao do kraja, u budućnosti bi strateške odluke donosila koalicija koju bi činili CEAC, A2A, T-Com i dr., a lokalna politička kombinatorika bi izgubila na značaju.
Uzmemo li u obzir tu mogućnost, možda to i ne bi bio tako loš kraj.
Bonus video:
