IZ LONDONA WITH LOVE

Preživjeti dvadeset i prvi

Sjetih se da sam nekada tačku ključanja vikendom oko 21-og u mjesecu, izbjegavala tako što sam učestalo ‘išla da bacim smeće’
86 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 21.05.2011. 10:23h

Svaki mjesec svoju najnižu tačku dosegne oko 21-og. Možda bi mjeseci trebalo da imaju po 21 dan? Ili od 21 – 25 dana? Ovako, po četiri i po nedjelje istog mjeseca neumitni je zamor materijala u savremenom svijetu brze izmjene i razmjene informacija.

Do 21. u mjesecu već se mnogo i potrošilo, i nerava i para, a do sljedećeg prvog ostalo čak deset dana foliranja da se ima, da je sve okej.

Još ako dvadeset-prvi u mjesecu pada za vikend... Svaki će član porodice na svoj način osjetiti tjeskobu stagnacije, tražiti prostor da izduši, a, kao što rekoh, vikend je, vrijeme nestabilno, promjenljivo-oblačno, gdje će se s djecom, kako nemate ništa drugo za domaći, kad će ručak, prije ili poslije utakmice, a ima li što da se gricne sad, kako nema, kad prije isprazniste frižider?

Sjetih se da sam nekada tačku ključanja vikendom oko 21-og u mjesecu, izbjegavala tako što sam učestalo ‘išla da bacim smeće’, pa napolju, van dometa (iza kontejnera) ostajala po petnaest dana, pardon, po petnaest minuta, ali ti su minuti imali učinkovita dejstva dana. (Nikada, naravno, nisam uspjela dostići Jacikino, mnogo sveobuhvatnije, ‘izbacivanje smeća’, prilikom kojega je ona u svom srednjoškolskom periodu stizala da se već u liftu iz trenerke i papuča presvuče u mini suknju i sandale, a trenerku i papuče odloži u hidrant; da otrči iz Bloka 5 na korzo, nađe se sa Belim, uhvati jedan krug s njim, pojede topli sendvič u ‘Snack Bar’-u, pa trk nazad u Blok, hidrant, lift i, konačno, u trenerku.)

“Iskijaćemo ovo u maju i junu,”, uzdisali su ljudi, dok sam ja, naoružana O magazinom, vodila kćerku na dječiji rođendan

Ovdje gdje sada živimo, smeće se, kao prvo, ne baca, već se po kategorijama - reciklaža; obični staromodni otpad; ostaci hrane - odlaze u jednu pristojnu, fino osvijetljenu, zatvorenu prostoriju, tu, na spratu, što je prilično neterapeutski, jel tako? (Tako je.)

Iz tog sam razloga par vikenda oko 21-og počela sve više vremena provoditi u kupatilu, ispuštajući kratke, prigušene vriskove i puštajući vodu iz tuša na najjače.

A onda sam, prije samo par mjeseci, otkrila Oprin ‘O’ magazin. Četiri funte mjesečno, a stvarno pomaže! Baš me sada briga šta ko misli o Opri Vinfri i njenom zdravom, ohrabrujućem osmijehu koji blista sa naslovnice svakog broja.

Do 21-og u mjesecu svima nam je valjda dosta ironije. A ovoga mjeseca Opra se za naslovnicu uslikala otpozadi, pa osim zdravog osmijeha, blistaju i zdrave joj obline.

Prošlog mjeseca, dvadeset-treći april pao je u subotu. Temperatura je bila mnogo iznad prosječne za London, svi su se sunčali po parkovima.

Do mene na drvenu klupicu uskoro posijedaše neki mladi Englezi, tridesetogodišnjaci, maksimum

“Iskijaćemo ovo u maju i junu,”, uzdisali su ljudi, dok sam ja, naoružana O magazinom, vodila kćerku na dječiji rođendan. Kroz prozor autobusa ulijetale su ‘mace’ od polena, svi smo kijali, znojili se, već smo iskijavali to neočekivano sunce u aprilu, čekajuci da se već jednom vjenčaju princ i ‘obična građanka’. A i Osama još bijaše živ.

Kćerku sam dovela na rođendan, kratko proćaskala sa roditeljima slavljenika. I njima je, vidno, na samom početku žurke bilo već svega dosta. Umornim su pogledom zurili u moju ekološku torbu iz supermarketa, iz koje je virio ‘O’ magazin.

“Opra,” rekla sam i pokazala im naslovnu. Bio je to pretposljednji broj. Opra je uslikana kako sjedi na grani drveta, sa knjigom poezije u ruci. Roditelji slavljenika zamalo me pokroviteljski ne pomilovaše po glavi (Poor Oldža, još ne zna da Opra nije cool.) I mada su možda mislili da ću, pošto sam predstavnik fonda udruženih roditelja i profesora, ostati i pomoći oko balona i kolača, kaznila sam ih tako što im se iskradoh iz kuće i odšetah u obližnji kafić.

Pisac Nik Flin se za očinstvo, koje ga je plašilo, pripremao stihovima poput: “Na svijetu će postojati/ samo one riječi/ koje će naša djeca izgovarati.”

Tamo se pridružih jednom drugačijem, od mene davno napuštenom udruženju: udruženju slobodnjaka koji vikende posvećuju – sebi.

Do mene na drvenu klupicu uskoro posijedaše neki mladi Englezi, tridesetogodišnjaci, maksimum. Pitali su me prvo mogu li sjesti; mislim da su iz kratkog “Of course”, koje izgovoriše moja usta našminkana u rano subotnje popodne, odmah zaključili da sam ‘odnekud’.

I oni su pogledavali u mene i Opru, dok sam se ja sladila poezijom izabranom od strane Oprinih prijatelja. Majk Tajson će, recimo, zauvijek pamtiti stihove pjesme nepoznatog autora koje mu je, kao dvanestogodišnjaku, na početku karijere, recitovao njegov mentor:

“Nakon najjačeg udarca/u borbi se mora ostati/kada stvari izgledaju loše/baš tada ne smiješ odustati.”

Brzo zaboraviše na moje prisustvo, pa počeše o tome kako su istočnoevropske čistačice skuplje od Filipinki

Pisac Nik Flin se za očinstvo, koje ga je plašilo, pripremao stihovima poput: “Na svijetu će postojati/ samo one riječi/ koje će naša djeca izgovarati.”

“Tada si uradila onako kako si najbolje znala,” napisala je Maja Angelou stihove utjehe za sve one što, poput mene, suviše brinu, “a kada si znala bolje, uradila si bolje.” Sjajno, prošaputala sam.

Društvo za mojim stolom brbljalo je o internacionalnim temama; London je postao toliko internacionalan da mladi ljudi više ne komentarišu bivše ljubavi i kolege, već trenutno zanimljive nacije.

Evo ovako: rado bi pojeli dobar stejk za ručak, u ‘Gauču’, recimo, argentinskom restoranu; ma kakvi, reče jedan od njih, Argentinci su prevaranti, neću, kaže on, iz patriotskih razloga. Onda malo odćutaše. Možda su pomislili da sam Argentinka, ili slično.

Podigla sam oči sa Oprinog magazina i zagledala se u predivan dan kroz koji su slavljenički letjele polenske ‘mace’

Brzo zaboraviše na moje prisustvo, pa počeše o tome kako su istočnoevropske čistačice skuplje od Filipinki. Jedan od njih reče da bi radije doručkovao i večerao u Pret-a-Mangeru nego trošio šezdeset funti nedjeljno na čistačicu.

“Da, ali onda živiš kao svinja,” kaže mu prijateljica.

“Pa šta,” odgovara on, “prevelika čistoća je precijenjena.”

“Ja baš Filipinkama ništa ne vjerujem,” kaže mlada žena.

“Radjard Kipling je za njih rekao: polu-djeca, polu-đavoli.”

Provešću dva puna sata ovdje, mislila sam, u bašti kafića, čitajući odabrane stihove i slušajući zaključke i misli mladih ljudi koje ne poznajem

Ona pak ne vjeruje ni istočnoevropskim avio-kompanijama. Ma, ne, usprotivi se (kao) neko od njih; u istočnoevropskim avio-kompanijama izgubiš prst na nozi ili te kokoška ubode u oko, ali ipak stigneš na odredište.

Mada, sve u svemu, Evropljani s kontinenta najgori su rasisti, ubaci se opet neko iz grupe. Finci, recimo. Finci navodno nemaju ama baš ništa protiv stranaca, naročito ako stranci izgledaju poput njih i govore finski.

Zamalo se glasno ne nasmijah, ali prigušila sam to blaženim osmijehom. Podigla sam oči sa Oprinog magazina i zagledala se u predivan dan kroz koji su slavljenički letjele polenske ‘mace’, prolazili zaljubljeni penzioneri i sebični mladi ljudi.

Osjetih se kao da počinjem lagano da levitiram. Provešću dva puna sata ovdje, mislila sam, u bašti kafića, čitajući odabrane stihove i slušajući zaključke i misli mladih ljudi koje ne poznajem. Niko od mene ništa neće tražiti. Divota!

Sada mi iz eko-torbe izviruje majski broj ‘O’ magazina, onaj na čijoj su naslovnici Oprine obline, preko kojih se velikim slovima poručuje: Živi, cvjetaj i voli svoj svijet

In your next letter, piše Elizabet Bišop, I wish you’d say

Where you are going and what you are doing;

How are the plays, and after the plays

What other pleasures you’re pursuing -

Utoliko me je nazvao sin. Na njegovo veliko iznenađenje, razgovarala sam sa njim šapat-kombinacijom engleskog i našeg jezika. Nisam htjela da društvance za stolom otkrije moj pra-jezik. A baš su se bili primirili. Na kraju razgovora, sinu sam samo glasno rekla: “Ćao, ćao,” tako da poslije niko nije imao srca komentarisati Italijane.

Kada sam, dva sata kasnije, otišla da uzmem kćerku sa rođendana, otkrila sam da je ona u međuvremenu iznebuha postala alergična na slavljenikovu mačku. Dan se završio tako što se morao zvati doktor, ali nema veze – ‘O’ magazin darovao mi je dva sata meditacije, obnavljanja.

Nije zezanje, kao ono 9. marta, ’83-će, mislim, kada je u Titogradu pao i veliki snijeg, a najavljivan je i stopostotni sudnji dan

Sada mi iz eko-torbe izviruje majski broj ‘O’ magazina, onaj na čijoj su naslovnici Oprine obline, preko kojih se velikim slovima poručuje: Živi, cvjetaj i voli svoj svijet – dok ne napuniš 95! Ma, pobijediću i ovaj 21. u mjesecu.

I pade mi na pamet: 21. je vijek! Zamor materijala na planetarnom nivou. Gotovi smo, sigurni smak svijeta, prirodni kraj civilizacije.

Nije zezanje, kao ono 9. marta, ’83-će, mislim, kada je u Titogradu pao i veliki snijeg, a najavljivan je i stopostotni sudnji dan, pa su ljudi sa balkona od Lordovke vikali nekim dječacima da idu kućama jer će uskoro smak svijeta, a jedan od njih, Điđa, pitao ih je: “A što ću kući? ‘Oće li bit direktnog prenosa?”

Za kraj mi najbolje zvuče stihovi Lusil Klifton, odabrani za ‘O’ od strane Marije Šrajver-Švarceneger, koji kažu:

Dođji da proslaviš sa mnom

Što svakog me dana ponešto probalo ubiti

Ali nije uspjelo.

Preporučujemo za Vas