INTERVJU: ALEKSANDAR ĐURIČIĆ, AUTOR KNJIGE „ČUVARKUĆE“

Priče udovica o velikim piscima

Većina njih je sada zbunjena, teturaju po ovoj trancizionoj stvarnosti pokušavajući da djela tih pisaca uguraju u izloge knjižara gdje dominiraju treš spisateljice
171 pregleda 1 komentar(a)
Aleksandar Đuričić, Foto: Dalibor Danilović
Aleksandar Đuričić, Foto: Dalibor Danilović
Ažurirano: 05.04.2019. 00:01h

Novinar i pisac Aleksandar Đuričić, pozvao je udovice pisaca i postavio im naizgled jednostavno pitanje: „A za koga ste vi bile udate i šta ste sve proživele?“. Tako su nastale Čuvarkuće, izuzetne i uzbudljive priče o Pekiću, Oklopčiću, Markoniju, Kaporu, Kovaču, Paviću i ostalim piscima, ispričane iz ugla njihovih životnih saputnica. “Čuvarkuće” su objavljene u izdanju Samizdat B92.

Naslov vaše knjige je Čuvarkuće, i odavno se nije pojavio kraći i efektniji naslov, koji gađa pravo u metu. Kako izgledaju kuće uspomena koju čuvaju udovice pisaca koje ste vi opisali koristeći samo jednu riječ?

- Taj naslov me je napao jedne večeri, dok sam se u pola noći vraćao kući, i kao da mi je pala saksija na glavu. Prosto se desilo, a to se dešava kada ste iskreno i duboko u nekoj temi. One su zaista čuvarkuće tih domova gdje su se uglavnom na pisaćim mašinama kucala i miješala slova. Bile su to i za života svojih muževa, poslenika velikih riječi jugoslovenske književnosti. A to su i danas, kada tih pisaca nema, a ta književnost se raspala u paramparčad i pretvorila u obore nekih novih jezika, dosta bliskih. I sada su postala samo slova koja se gledaju iz nekakvih rovova.

Od koga one čuvaju uspomene? Od vremena, prolaznosti, ili su one zadužene da zapravo brinu da se uspomene s vremena na vrijeme opet pročuju zahvaljujući njima i tako njeguju zaostavštinu?

- Što bi stari dobri komunisti rekli - ja se sa ovim pitanjem ne slažem. Ne čuvaju one uspomene, većini tih udovica niko nije pokucao na vrata da ih pita ima li u njihovom spomenaru nešto vrijedno pažnje, što bi zanimalo i ovu generaciju rođenu na Fejsbuku. Par njih, recimo gospođe Pekić, Kapor i Pavić su prisutne na književnoj vjetrometini i igraju po novim pravilima književne berze. Ostale su bile šokirane što im je zazvonio telefon i neko ih pitao: “A za koga ste vi bile udate i šta ste sve proživele?“ A još mi je bilo zanimljivije da tokom dvije godine rada na „Čuvarkućama“ slušam kako su ti pisci živjeli pored tih nimalo jednostavnih žena. Bilo je tu dosta srče. I patnje i tuge. A tuga je jedina tačna emocija.

Postoji li zajednička nit za sve žene pisaca sa kojima ste razgovarali?

- Ogromna ljubav i velika samoća, koja obično dođe poslije bure. Mnogo je tu suza proliveno, ali i vina popijeno. Većina njih je sada zbunjena, životi su im promijenjeni, teturaju po ovoj trancizionoj stvarnosti pokušavajući da djela tih pisaca na ovaj ili onaj način uguraju u izloge knjižara gdje trenutno dominiraju treš spisateljice.

Njihova uloga u životu pisaca je zasigurno velika, ali da li smatrate da određenih knjiga ili uopšte pisaca ne bi bilo da nije bilo njihovih supruga?

- Ne idem u kladionice, ali ovom prilikom bih se kladio da nije bilo tih žena ne bi bilo ni „Zlatnog runa“, ni „Hazarskog rečnika“, ni „Grada u zrcalu“, ni meni omiljene „Kalifornija bluz“ Mike Oklopa, ne bi bilo djela koja su nastala poslije slučajnog susreta Libera Markonija i Miloša Crnjanskog u Čuburskom parku, niti bi Danilo Kiš i Mirko Kovač posle teške verbalne tuče ikada progovorili da tu nije bila Boba Matić- Kovač da im sipa piće i smiri strasti. Igrale su velike uloge u sjenci, sada su silom lijepih prilika na suncu.

Imajući u vidu da ste dugogodišnji uspješni novinar, da li vas je do ove knjige i priče o udovicama pisaca dovela ljubav prema novinarstvu ili prema književnosti?

- Do svega me uvek dovede ljubav prema slovima. Njih slažem i premještam danonoćno, pa onda nešto ispadne od toga. Ne znam zašto, ali sada mi pada na pamet Jovan Ćirilov, s kojim sam napravio taj čuveni intervju za „Plejeboj“, gdje je hrabro govorio o svojoj seksualnosti, Miri Trailović, borbi za Bitef i svemu što je stalo u jedan buran intelektualni život. Poslije višednevnih razgovora, pitam ga: “Jovane, kako biste voleli da skončate?“ On uzima čokoladne bombone sa stočića, gricka ih i potpuno mirno kaže: “Da budem slep i da mazim ovih osam hiljada knjiga iz biblioteke.“

Da li su i u kojoj mjeri društvo i prijatelji zapostavili žene pisaca nakon odlaska njihovih muževa?

- Mi smo majstori zapostavljanja, negiranja i prekrajanja prošlosti. Kao da nikada nismo čuli onu staru narodnu: “Ko posjeduje prošlost, taj ima budućnost.“ Zato skoro svako jutro uzmem ašov i kopam po prošlosti. Uzbudljivo je, ljekovito i nekako daje nadu da ćemo jednog dana ipak biti normalni.

Koliko je bilo teško otključati Čuvarkuće?

- Teško je bilo sve dok nisam našao ključ od te brave. Ili, što je moja baba Bosa govorila najvažnije da prvo uvučeš konac u iglu, poslije toga sve ide lakše.

Jedna od žena o kojoj pišete je i supruga Borislava Pekića, Ljiljana Pekić, koja danas stanuje u Beogradu baš u ulici koja nosi ime po njenom mužu, velikom piscu. Upravo u Podgorici, gradu u kom ste rođeni i Vi i Borislav Pekić promovisali ste knjigu koja počinje pričom o Pekiću. Vi ste se kao rođeni Podgoričanin Podgoričaninu odužili, a da li smatrate da je jedna ploča u Ulici Slobode dovoljna da se Podgorica sjeća ovako velikog pisca?

- Da je sreće i pameti Borislav Pekić bi u prirodnoj veličini, onako visok, koščat i lijep, danas ponosno stajao u nekom parku. No, rano sam naučio da ne čekam da neko drugi podiže spomenike, ja ih gradim na svoj način. Kad god dođem u Podgoricu, poslije nekog noćnog provoda, imam svoj ritual: provozavamo se gradom, i obavezno zastanemo u Ulici Slobode, pored te male, neugledne table. Onda obavezno držim slovo o njemu, smijemo se i poklonimo Bori Pekiću. Naša mala noćna patrola umije da oda počast.

Vaša knjiga otkriva nam sve što pisci nisu rekli o sebi, ili nisu stigli da kažu. Izuzetno je zanimljiva druga strana pisaca koja je prikazana, i to iz ugla njihovih žena. Kakve su bile njihove reakcije nakon što je izašla knjiga?

- Uzbuđenje u krupnom kadru i malo nesnalaženja sa novonastalim okolnostima s obzirom na to da su se našle na glavnom meniju nimalo nježne književne čaršije, ali njihovom fajterskom duhu je trebao ovaj vjetar u leđa. Meni baš drago, njima prija, čitaoci zadovoljni. Zatvorili smo krug.

U knjizi su uzbudljivi detalji o Pekiću, Kovaču, Kaporu, Miki Oklopu i još nekoliko pisaca koji su obilježili jednu državu i vrijeme. Koliko je bilo teško povezati toliko različite pisce u jednu knjigu, ili je možda bilo lako?

- To mi je bilo najveće zadovoljstvo, da se bavim njihovim prijateljstvima i neprijateljstvima i da posmatram kako se Danilo Kiš prepliće kroz većinu ovih priča, ikao relano nije bio „pozvan“ da bude tu. Ali, bez Kiša nijedna priča o književnosti i beomiji nije prava priča. Oni su bili višestruko povezani, ma koliko literarno ili politički bili udaljeni, nisu mogli jedni bez drugih. Nekada mi se čini da su emotivne veze među njima bile jake bar onoliko koliko i sa njihovim suprugama. Neponovljiva je epizoda koliko se Bora Pekić nervirao što nikada nije znao ko je ljubavnica a ko žena Đorđa Lebovića i Danila Kiša, izluđivale su ga njihove ljubavne avanture. A tek što Kapor i Kiš nikada nisu pričali o svojim književnim djelima, jer su jednom ova bila površna, a drugom ova njegova dosadna. U svakom slučaju, šta god ko mislio o njima, bili su frajeri.

Autor ste hit knjige „Posle fajronta“ o Pavlu Vuisiću, sada predstavljate knjigu o udovicama pisaca, neizbježno je pitanje koje naginje klišeu, ali nužno je: da li znate sa kojom temom ćete se uhvatiti u koštac?

- Stvarno, nemam pojma. Ali, javiću na vrijeme. Čim mi neka saksija padne na glavu.