FOTOGRAFIJA

Svjetlost se sama sobom izražava

Lidijin je akt svojevrsni simbol, ekvivalent njenom literarnom izražavanju. Golo je tijelo personifikacija istine...
146 pregleda 0 komentar(a)
Lidija Vukčević, Foto: Lidija Vukčević
Lidija Vukčević, Foto: Lidija Vukčević
Ažurirano: 05.04.2019. 00:01h

Lux metafisica

Za razliku od prijašnjih fotografija Lidije Vukčević u kojima je autorica inventivnim kadriranjem stvarala kompozicije takozvanih svjetovnih sadržaja, ponajprije iz svog intimnog prostora, radne sobe ili kuhinje, apostrofirajući tako na likovni način ono što Barthes naziva “mitologijom svakidašnjice” u novom ciklusu fotografija donosi kvalitativno drugačiji stvaralački prosede.

U tematskoj cjelini naslovljenoj “Siluete” svjetlost postaje dominantan motiv. Postaje svijet za sebe. Stoga ova općenitost naslova ustvari paradoksalno sugerira bit Lidijinog novog ciklusa. Svjetlost je istovremeno i medij i motiv. Svjetlost se sama sobom izražava. Ali ova očiglednost nije puka tautološka konstatacija fenomena zvanog svjetlo. Riječ je o kreativnom konceptualnom aktu u kojem Lidija iz odabranih, pažljivo biranih, ekstrahiranih djelova konkretnog prostora upravo posredstvom svjetla otkriva ili predočuje višu sliku stvarnosti. Tako se ambijent profanog transformira u domenu spiritualnog. Fizički odrazi svjetla na površinama zidova čine izvornu vrijednost ovoga cilusa.

Te harmonične cjeline sivkastih tonova, fine gradacije suptilnih pretapanja svjetlosnih ploha, dinamičnih ili mirnih, nisu postignute tehničkim pomagalima kojima bi se umjetno stvarali vizualni efekti. Lidijino osjetljivo poetsko oko - objektiv, prepoznaje u permanentnoj promjeni svjetla, likovno estetsko svojstvo onoga što će fiksirati u fotografiji.

Tako će se iz realističkog motiva odraza svjetla na površini zidova transponirati apstraktna slika bogatih simboličkih konotacija. Na djelu je transformacija u kojoj kategorija fizičke svjetlosti postaje Lux metafisica.

U nizu fotografja novoga ciklusa Lidije Vukčević postoji jedna kompozicija na kojoj vidimo siluetu autoričine ruke. U prvi mah se može činiti da nam autorica svojom rukom što se našla između objektiva i onoga što se fotografira, želi sugerirati da ono što će zabilježiti njen objektiv pripada stvarnosti. Ali to je varljivi dojam. Upravo ispružena ruka daje magično značenje svjetlosnom svijetu poetskih slika. Iluzija trodimenzionalne forme ruke pretvorena je u vlastitu siluetu koja upravo teži tom svijetu metafizičkih prostora svjetla. Autoričina ruka nijemo potvrđuje ono što pjesnikinjin duh izgovara u ciklusu izloženih radova. Fiat lux.

Magija imaginarnog

Drugi dio Lidijine izložbe ciklusa “Siluete” zasniva se na sfumatnim kompozicijama u tonu sepije. Za razliku od fotografija rađenim u crnom, bijelom i sivom tonalitetu u ovim se kompozcijama radikalizuje fenomen svjetla.

Prostor Lidijinog podgoričkog stana u kojemu su fotografije nastale pretvara se u tajnovite prizore nekog dalekog makrosvijeta, svijeta svemirskih prostranstava, tajnovitih maglina, transformacija sjena nalik energetskim svjetlosnim poljima što i u ovom slučaju potvrđuje da se iz stvarnog projicira fantastično. Iz ornamentiranog abažura Lidijine sobne lampe, predmeta svakidašnje upotrebe, projicira se električno svjetlo žarulje po zidovima prostorije koje autoričin stvaralački senzibilitet uočava, odabira i fiksira u likovne kompozicije, tu novozamijećenu stvarnost svog intimnog prostora. 

William Blake je pisao da u zrnu pijeska može vidjeti čitav svijet. Lidija svojim ciklusom fotografija “Siluete” putem svjetla otkriva na zidovima svoga doma cijeli jedan svjetlosni univerzum. Samo se na dvije fotografije ovoga ciklusa vide detalji kućnih vrata koja razdvajaju unutrašnji svijet umjetničinog prebivališta od onog vanjskog svijeta što se odvija na Njegoševoj ulici. Poetski mi refleks sugerira asocijaciju da Lidijinu poetiku svjetlosnih transformacija i senzacija povežem sa nebeskim svjetovima Njegoševe Luče mikrokozma, Pjesnikovu kosmogoniju s likovnim svjetlosnim apstrakcijama ciklusa “Siluete”.

Jedna fotografija stoji između dvije tonski različite cjeline ciklusa “Siluete”. Istovremeno ih razdvaja i spaja. To je autoportret Lidije Vukčević. Kompozicija naslovljena “Autoportret u ogledalu”. Ono što može zbuniti promatrača ove fotografije jest činjenica da se na slici ne vidi jasno autoričino lice, kao u konvencionalnom shvaćanju ove likovne discipline, nego njeno nago tijelo u sfumatnom tonu sepije. Međutim slika vlastitog obnaženog tijela slikanog u ogledalu jest autoportret u kompleksnom značenju ovoga pojma.

Vrijednost njegova jeste upravo u odrazu autoričine nagosti, u “ogoljenosti” fiksiranoj na staklenoj plohi zrcala. U praksi vizualnih umjetnosti pokazati bez kompleksa vlastito nago tijelo danas nije više ni hrabrost ni novost a ni provokacija. Bilo bi takođe, uvjeren sam, ishitreno pomisliti da Lidija svojim nagim tijelom izražava moguću apologiju feminizma. Još manje želi svojom nagošću izraziti neki angažman društveno osviještene umjetnice. Dakle Lidijin nagi autoportret nije ni subverzija a još manje egzibicija. Ova je slika nagog pjesnikinjinog tijela u ogledalu puno više nego što se to u prvi mah može činiti. To je intimno djelo bogate simbolike i značenja u metafizičkom smislu.

Lidijin je autoportret slika u slici. Pred ogledalom zamjećujemo toaletni pribor za njegu tijela, vijugave grančice biljnog ukrasa, zid sa utičnicama. To je intimni prostor stana u kojemu je nagost tijela po sebi razumljiva. Što bi mogla značiti potreba da autorica slika samu sebe nagu. Druge umjetnice koje su se slikale nage pozirale su pred fotografima... Ovdje se radi o istinskom intimnom autoportretu urađenom u samoći, bez inscenacija i posrednika. Sve je fiksirano u trenutku onako kako jest. Lidijina je fotografija dokument koji nadilazi samu sebe. Autorica “Poetike tijela” objektivom fiksira svoje tijelo u likovnu poetiku slike. Lidijin je akt svojevrsni simbol, ekvivalent njenom literarnom izražavanju.

Golo je tijelo personifikacija istine. Ono je ona “veritas” koju Lidija izražava pišući o sebi i svojima, o svom životu i doživljajima. Na visoki literarni način pokazuje ili otkriva nagost svoga sebstva. I taj sfumatni sepijasti ton njene fotografije nije nikakvo zamagljivanje sebe, nego upravo ta suptilnost izraza. Kao što u stvarnim događajima samoga življenja, u motivima iz svakidašnjeg života o kojima piše, daje višeznačne dimenzije, tako je i ovaj autoportret daleko od jednostavne, banalne stvarnosti fotografiranog nagog tijela u ogledalu.

Inventivnost kompozicije ogleda se u izbjegavanju frontalne simetrije fotografiranog prizora, u Lidijinoj nagoj figuri blago nagnutoj u stranu,u lijevoj ruci koja drži fotoaparat, pokretom koji kao nekom ljupkom obazrivošću pritiskom prstom na okidač i fiksira sliku same sebe u ogledalu. Ta slika slike u ogledalu jest i simbolična projekcija autoričinog bića koje je svjesno magije odraza ili multipliciranja stvarnosti, vlastite zbilje u polju iluzije kakvo je ogledalo. Zrcalo jest imaginarni svijet u kojemu se projicira, multiplicira ili preobražava svijet realnog, magija dobro poznata mnogima od manirista do Borgesa. “Sjena je legla na moje zidove/a ja se spuštam u svoje zrcalo” (P. Éluard).