IZ LONDONA WITH LOVE

Da me nije umorio Londonski oblak?

Moju majku još nije stigla faza polovičnog ustajanja sa glavom u rukama, a nikad je neće ni stići; prebrza je za nju
59 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 07.05.2011. 10:38h

Svakog radnog jutra u 6.30 moj mobilni telefon počinje uz ‘Odu radosti’ da vibrira po noćnom stočiću. Buđenje.

Polovično ustajem, odnosno jedno pet minuta sjedim na ivici kreveta sa glavom u rukama. Odnedavno sam takva, na oca. Mislim, ‘odnedavno’ – hm – od prije tri godine. Ali mjerne jedinice vremena mijenjaju se, usitnjavaju, kako godine odmiču.

Moju majku još nije stigla faza polovičnog ustajanja sa glavom u rukama, a nikad je neće ni stići; prebrza je za nju. Ona ujutru poskoči iz kreveta, pali radio – svaka je vijest za nju dobra vijest, jer je početak nečega novog - i leprša između kuhinje i dnevne sobe u bade-mantilu, uz istinsku odu radosti vitaminima, medu i čaju.

Evo dugog aprilskog uskršnjeg raspusta, dobro vrijeme da se malo napusti gradurina

Posebno je radosna kada joj iz Londona donesem Manuka med i Walkerse, škotske kolačiće od putera. Onda leti kroz stan uz Šakiru, dok sam ja – sada povremeni posjetilac iz Londona - još uvijek u horizontali, u krevetu svoje djevojačke sobice, čiji zidovi pamte moje mnogo lepršavije verzije.

Ja doduše svima i dalje govorim da sam jutarnji tip osobe. Ljude kojima to govorim, takvi podaci o meni najčešće ni najmanje ne interesuju. Najskorija sagovornica koja je to saznala o meni samo me je došla, svojim karipskim naglaskom, podsjetiti da do 6. maja moram popuniti formular za popis 2011, ili mi slijedi kazna od 1000 funti.

Šta mi je? Anemija, nostalgija? Da me nije umorio londonski oblak? Evo dugog aprilskog uskršnjeg raspusta. Dobro vrijeme da se malo napusti gradurina.

***

U Podgorici, sjedimo u Gossipu, ljudi puše manje nego prije, mnogi su prestali. I ja sam prestala u Londonu, ali u Podgorici nisam.

Tamara nikada nije pušila. Kad bi ponekad zapalila cigaretu, molile smo je da je odmah ugasi, iz straha da ćemo sve mi, naše porodice i rodni nam grad nestati u dimu koji je ispuštala. Sada ona maše rukama, tjerujući dim od sebe, i sa prezirom na licu kaže Miri: “Znaš li da Olja hoće da se zaposli u Londonu?”

“Zašto?” pita Mira.

“Ne znam”, odgovara Tamara. “Ali uči da kuca naslijepo, rekla nam je.”

Inače, ja tokom ovog razgovora sjedim između njih.

Mira se smije. “Ne zezaj”, kaže.

“Ozbiljno”, nastavlja Tamara, “cilj joj je da dostigne četrdeset riječi u minuti. Naručila je i BBC-jev program za učenje, pa joj je stigao neki za djecu, ali hepi je i zbog toga jer se uči uz dosta pauza s muzikom i crtanima, veli.”

“Pa što ćeš s tom vještinom kad je savladaš, Oki?” pita me Mira.

“Da se prijavim temp-agencijama za traženje privremenih poslova. Recimo, nedjelju dana radim negdje kao recepcionerka, ili mjesec dana kao nečiji asistent, a onda sebi uzmem slobodno ljeto, pa opet od septembra nekog zamjenjujem... Taj privremeni rad plaća se više po satu, a sam sebi određujes kad ti odgovara da radiš, a kad ne.”

“Aha.”

“Zar se ne sjećaš kad si radila u Danskom savjetu?” pita me Seka. “Pa ti je Vlado Beratović stalno govorio da ti crna mast curi iz očiju kad god bi ti stranci naredili da im nešto dodatno završiš. Sad bi voljela tome da se vratiš?”

Sada mi crna mast curi iz očiju svakog jutra jer napokon znam svoj talenat, ali nemam dovoljno vremena za njega

“A, tada sam bila mlada”, branim se. “Mislila sam, ko zna šta propuštam dok sam u kancelariji, ili dok se truckam u Tojota džipu, vozeći se u posjetu izbjeglicama u Beranama, Plavu, Gusinju.”

Sada znam da su iskustvo i životi tih ljudi bili materijal koji se ne propušta kada ti se ponudi kao priča. Ali ponekoj je mladoj ženi to zaista teško utuviti u glavu. Kako je naučiti da vjeruje u svoj talenat, koliko god samotnjački on bio; da ga, uprkos podsmijehu i težini puta, njeguje i radi na njemu dok je slobodna i mlada?

To su već sigurni pokazatelji da im je majka takozvani home-maker, što je politički-korektan naziv koji je zamijenio housewife

Sada mi crna mast curi iz očiju svakog jutra jer napokon znam svoj talenat, ali nemam dovoljno vremena za njega. Naime, u međuvremenu sam, bez velike pobune, postala zaposlenik najsurovije firme: kuće.

Djeca su mi se navikla na majku kojoj su oni centar svijeta. Ne vole da jedu kod drugih ljudi. Pitaju me gdje su šta ostavili. Ne registruju moj glas dok ne preraste u vrištanje.

To su već sigurni pokazatelji da im je majka takozvani home-maker, što je politički-korektan naziv koji je zamijenio housewife, a koji je, opet, i nažalost, tačnije definisao percepciju tog nezahvalnog posla, jer ostali ukućani nikada domaćicu ne vide kao ‘home-makera’, dakle nekoga ko učestvuje u pravljenju doma, već više kao housewife-icu, odnosno ‘kućnu ženu’, odnosno ‘ženu koja se vuče po kući', mada se mediji već godinama upinju da nas, 'praviteljice domova', društvenu pojavu od koje se svi pomalo srame, preobrate u ambiciozne, tip-top sređene, savršeno isprogramirane mašine, sa mnogo dubljom misijom nego što je to domaćičenje i podizanje djece.

***

U međuvremenu sam ipak dostigla četrdeset riječi u minuti, ali za sada još neću kontaktirati temp-agencije. Jedno od jutara sa glavom u rukama donijelo mi je i jednu malu spoznaju: neću se dati nametnutoj mi samokritici i krivici. Kad sam do sad izdržala, i drugu ću polovinu puta prevaliti dostojanstveno.

Djeca rastu, i svake je školske godine ipak sve širi procijep kroz koji će se jednog dana u svijet odraslih vratiti i ‘houm-mejkerka’.

Dok to nisam odlučila, kinjila sam sebe zabludom da moram imati ‘pravi’ posao pored houm-mejkinga i pisanja. Pisanje, šta je to? Uživanje je to, prekoravala sam sebe, luksuz, sram me bilo!

Htjela sam položiti dodatnu žrtvu ambiciji i takmičarskom duhu nametnutih mi od strane nekada nevine pojave zvane EPP, koja je u međuvremenu mutirala u strasni 'advertising', 'marketing', 'public image'.

Jadni muškarci, kako nas uopšte mogu podnijeti?

A evo šta mi je zamalo došlo glave (u rukama): trenutni trend među, inače veoma pronicljivim, engleskim intelektualkama koje pišu komentare za uticajne dnevne novine - tako da se i ovaj trend, kao i svaki drugi, kroz mutirani EPP podlo i nevidljivo širi - da je feminizam uncool.

'Gledajte do čega nas je feminizam doveo' - poručuju ove privilegovane intelektualke – 'postale smo razmažene, surove, fantaziramo, zalažemo se za besplatne plastične operacije, i hoćemo pola love nakon razvoda.

Brzo se zaboravlja da je do juče nečija supruga bila lako zamjenjiva roba, čak i na zapadu

Jadni muškarci, kako nas uopšte mogu podnijeti? Ni 'houm-mejkerke' nisu kao nekada: sada bi iz kozmetičkih salona i sa blekberija da vode dobrotvorne i profitabilne fondove, a nijedan 'pravi' posao ne znaju obaviti kako treba.'

I sve tako: drvlje i kamenje po ženama od – žena.

E, pa, ja i dalje baš volim feminizam, i to u njegovom najrevolucionarnijem obliku, i želim mu da ostane bučan, tvrdokoran i neizbrušen

Brzo se zaboravlja da je do juče nečija supruga bila lako zamjenjiva roba, čak i na zapadu. Inače pronicljive sljedbenice trendova morale bi na umu stalno imati bezimenu, nepopularnu povorku ostalih žena-praviteljica-domova, ćutljivih, preplašenih, umornih, prevarenih, izubijanih, osuđenih na kamenovanje, silovanih, optuženih za izazivanje silovanja, iskorišćenih kao ljudski štit, nastanjenih širom planete, izvan uskog 'kluba' nekih londonskih trend-setterica.

Ovako ispada da smo jedva dočekale malo poštovanja u određenim, privilegovanim krugovima koji čine 0, nikoliko % ženske populacije, pa da se svega odreknemo jer smo lako kvarljiva i razmažljiva roba u koju ne treba previše ulagati.

E, pa, ja i dalje baš volim feminizam, i to u njegovom najrevolucionarnijem obliku, i želim mu da ostane bučan, tvrdokoran i neizbrušen dok barem većinu žena ove planete ne uspije makar malo razmaziti. Toliko smo zaslužile.

Odnosno, još se dugo mora napadati sunce, da bi se osvojio mjesec.

Preporučujemo za Vas