S LJUBAVLJU

Stresa mora biti

Kada se jednom ode iz rodnog mjesta, treba živjeti samo u glavnim gradovima, nikako u stranim provincijama...
0 komentar(a)
Ažurirano: 02.04.2011. 09:08h

Treba rano ići na spavanje. Treba se pokriti preko glave prije nego što u sobu doleti teška kasna misao koja se kao albatros smota oko grla, i guši. Ujutru se za djecu mora imati glatko lice, maska neuništivosti.

Period je upisa u srednje škole. Runda za rundom, mnogo nokauta; zaštita da ne ispadneš iz ringa – nikakva.

Kasno noću, ne mogu se oteti malodušnom utisku da je londonski sistem školovanja kamuflirana osveta nama, ‘neklasifikovanim’ roditeljima, preko naše malodobne djece. Krivi smo jer smo Istočnoevropljani, Balkanci, ali su nam djeca Britanci koje hoćemo upisati u dobre lokalne škole, bez plaćanja previsokih cijena za strance.

Namjerno kažem londonski sistem, jer ako se ode i samo pedesetak kilometara van metropole, selekcija malodobnika prestaje biti surova. I ljudi se zaista sele zbog djece.

I mi smo tom planu dali šansu, pa smo posjetili jednu varoš s dobrom školom. Na putu do tamo, divili smo se Engleskoj, zelenoj Engleskoj. Po zelenim prostranstvima pasu te njihove zgodne, zdrave krave. Među drvoredima breza, na rasnim konjima, jezde ljudi skockani u besprekornu jahaću opremu.

Ali, kako živjeti u anglosaksonskim selima u kojima je pridošlicu moguće usmrtiti ignorisanjem? Ignorisanje u prvi mah može zazvučati kao najmanje od svih zala koja te mogu ubiti, ali pogrebi-i-pomiriši, i shvatićes da si odjednom postao tragičan lik, stranac sišao s voza na pogrešnoj stanici u predgrađu iz romana Agate Kristi.

Lako se po kakvoj stranoj zabiti izgubi identitet; uz krik pijetla svakog jutra, prva misao postane grob u tuđini, zarastao u korov. Ma, trovaću se u londonskoj čađi i plaćati londonske cijene, pa nek’ traje dok traje

Ali onda se nad selom nadvije mrak i oglase se psi u daljini. Ne gradski, pristojni londonski psi, nego seoske barabe koje su nanjušile prljavu krv sa kontinenta. Pokoja neonka duž seoskog puta baci anemičnu svjetlost kroz tamu. Lavež se u daljini smjenjuje sa tišinom koja prekriva livade kao jorgan bolesnika. I, evo, ledi mi se krv u žilama. Kada se jednom ode iz rodnog mjesta, treba živjeti samo u glavnim gradovima, nikako u stranim provincijama.

Lako se po kakvoj stranoj zabiti izgubi identitet; uz krik pijetla svakog jutra, prva misao postane grob u tuđini, zarastao u korov. Ma, trovaću se u londonskoj čađi i plaćati londonske cijene, pa nek’ traje dok traje.

Mora da ovi ljudi imaju nizak IQ. Ili to ili ne podnose sopstvenu djecu pa ih šalju u internate

Još prošlog septembra nisam vjerovala u priče o surovosti zakona prirodne selekcije primijenjenim na školstvo. Rekoh sebi: “E ja baš neću, kao ostali stresirani roditelji, za koju godinu kopniti od raka dobijenog zbog trke oko upisa djece u školu. Ja ću od oktobra uzeti tutora za sve i svašta, prijaviti sina u tri obližnje, naravno, privatne, škole. I eto: i vučica majka srećna, i djeca na broju, kući svako popodne. Nema tu neke filozofije. Mora da ovi ljudi imaju nizak IQ. Ili to ili ne podnose sopstvenu djecu pa ih šalju u internate.”

Direktor sadašnje sinove škole gura nas prema odluci da damo dijete u internat. Kriza je. Internati koštaju najmanje trideset hiljada funti godišnje. Ljudi vraćaju djecu kućama, daju ih u dnevne škole, koje su sada krcate. Internatima treba svježi keš, a mi imamo to istočnoevropsko prezime, i vjerovatno to istočnoevropsko držanje kao da smo vlasnici nekog mini-Gazproma

I bi stresa.

Direktor sadašnje sinove škole gura nas prema odluci da damo dijete u internat. Kriza je. Internati koštaju najmanje trideset hiljada funti godišnje. Ljudi vraćaju djecu kućama, daju ih u dnevne škole, koje su sada krcate. Internatima treba svježi keš, a mi imamo to istočnoevropsko prezime, i vjerovatno to istočnoevropsko držanje kao da smo vlasnici nekog mini-Gazproma.

“Oh, well”, uzdahnuo je direktor kada sam mu na jednom od sastanaka rekla da mi nismo internatski materijal, bar ne za sada, “nijedne godine ne gledamo po ulicama besposlene horde trinaestogodišnjaka koji nisu našli školu, pojaviće se neko rješenje.”

Baš njega briga.

Ima ovdje dobrih direktora, humanih, ali ovaj nije takav. Oko je već bacio na svoj sljedeći položaj, za koji ima bolje šanse ako se u trenutnoj školi usredsrijedi samo na top-učenike i rejting škola u kojima će oni nastaviti obrazovanje. Ostala djeca? Nisam dobro čuo? Ma, riješićete vi to nekako.

“Motivišite ga kući”, preporučio mi je, ljutito isisavajući ostatke ručka iz nekog problematičnog zuba. Eto tako, ima, recimo, dvadesetak zuba u glavi, ali baš mu taj jedan problematični kvari užitak. Napolje s njim! Odrubite mu glavu!

“Znate”, počinjem ja moju priču. “Ja sam predavala u srednjoj školi. Razredi su imali po četrdeset učenika. Neki su pušili na času.” Direktor me pogleda s nevjericom, poluotvorenih usta i preko malog prsta sa porodičnim prstenom na njemu. Da li sam mu već pričala o tome? Pa šta i ako jesam? Opet ću.

“Da, da”, nastavih. “Na prvom su me predavanju malo provocirali, bila sam mlada. Ali već sam znala: ako tu problematičniju djecu eliminišem iz lične odgovornosti, to će biti moj neuspjeh. I zato sam ih ja motivisala u školi. Mora se poraditi na tome, ali sam uspjela, a uspjeh je lijep osjećaj, najljepši. Nijedan mi roditelj nije morao nikada doći na razgovor, na kojem bih mu ja rekla: ‘Zašto vi svoje dijete ne biste motivisali kod kuće?’ Nisam ja bila dio njihove kuće. Moj je posao bio u školi.”

“Perfekcionizam”, uzvrati direktor. “To, znate, nije vrlina. Raspodjela odgovornosti je dobra stvar.”

“Ali odgovorno obavljanje svog dijela posla još je bolja stvar.”

“Thank you”, zaključi direktor raspravu, bacajući kratke, panične poglede prema velikom zidnom satu.

Ups. Neplanirano sam zagazila u ‘sivu’ zonu emocija. Pritisnite alarm za personal meltdown, molim!

“On reaguje samo na očeve”, poslije mi rekoše neke majke.

Lukavo trljajući ruke, poslah mu muža, ali opet ništa. Diša ponovo nešto bijaše čalabrcnuo prije sastanka. I popio koju čašu vina, pa mu se pridrijemalo.

Na ovoj planeti sve je ljudski faktor. Kada se kaže: “Treba u životu imati sreće”, to u stvari treba imati sreće da se u teškim trenucima naiđe na dobre ljude, koji ti životnu misiju neće dodatno zagorčavati; naprotiv.

Šaljem SMS-ove prema Podgorici: “Ludim!”

“I to će proći”, odgovaraju mi moji. “Ne mučite to dijete.”

Na ovoj planeti sve je ljudski faktor. Kada se kaže: “Treba u životu imati sreće”, to u stvari treba imati sreće da se u teškim trenucima naiđe na dobre ljude, koji ti životnu misiju neće dodatno zagorčavati; naprotiv. Da bi se rezultat u školi drastično popravio, dovoljno je, znam to, naići na bar jednog profesora koji motiviše i inspiriše, sa kojim se može razgovarati, koji posustalog učenika neće ignorisati zato što je mnogo lakše posvetiti se samo odličnima.

Sada bih se najrađe nasmijala u brk ovom surovom a skupom sistemu, i upisala sina u najbližu državnu školu.

Ako bi on i u tako haotičnoj ustanovi, kao što to znaju biti ovdašnje državne škole, naišao na makar jednog pravog, posvećenog, nerazmaženog profesora, a uz kućnu podršku, znam da bi bio mnogo zadovoljniji dječak, sa zdravom dozom samopouzdanja i otvorenosti prema svijetu, što je svakako važno pokazati na testovima ljudskosti, kada se iz školske klupe zakorači u život.

To kada bih vjerovala u sreću što se ne kupuje novcem. Ali takva sreća, da se besplatno naiđe na dobrog čovjeka, presušuje i fosilizuje se širom planete. Možda se taloži negdje pod zemljom; možda za koji milion godina počne da šiklja iz podzemnih dubina, poput nekog novog goriva što će pokretati novu civilizaciju.

Do tada, večeras iz Londona, šaljem poneki utisak što ništa ne košta. Sa ljubavlju, naravno.

Preporučujemo za Vas