IZ LONDONA WITH LOVE

Cvat trešnje u znaku Ovna

Srećne su zemlje u kojima se među profesijama, odnosno životnim stilovima, može povući granica.
51 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 26.03.2011. 14:09h

Sa sjeverne strane, preko rijeke, preko biste Tomasa Mora, do crkve Sv. Luke i dalje, iza Olimpije, gdje Temza ulazi u krivinu; zatim, sa južne strane - iza studija Vivijen Vestvud, iza pumpe i ružnih državnih stanova južnog Londona - podignutih u vrijeme prije Tačerke, kada su Britanci živjeli skoro pa u socijalizmu - naočigled nas, malobrojnih posmatrača sa balkona - produžava se dan, prorjeđuje se zimska tama.

Pored dugačkih, nisko postavljenih prozora viktorijanskih kuća, kroz kasnopopodnevni, opipljivi smrad smeća i smoga, proviruje prvi, pastelni cvat trešnje. Ipak, proljeće, dovuklo se i do gradurine.

To što ponekad London zovem gradurinom, to ga ja samo zadirkujem, jer ga volim. Varoš je to, kao i svaka druga, kada se u njoj pusti korijenje. Fulam, Belgrejvija, Mejfer, Batersi, Klapam, Lambet, Holburn, Islington.

Za stalno nastanjene, ovaj se grad upitomi, kada shvati da mu ostaješ vjeran, u svakom ti parku pokloni po jednu, samo tvoju, klupu

U svim tim varošicama, ljudi sebi organizuju živote ‘u svom kvartu’, sa što manje gužve, buke i stresa, sa provjerenim mesarom, frizerom, take-away gastro-pabom; sa ekscentričnim, ali dobronamjernim komšijama.

London zna biti nepodnošljiva gradurina za turiste, naročito one koji mu u posjetu dođu u nevrijeme, pa još, ugledajući se na prosječnog prolaznika, na sebe nabace samo majicu i džemperčić, odluče gricnuti bilo šta u prvom kafeu, odsjesti u obližnjem pansionu. E tu si, nepoznati posjetioče, upao u treći svijet.

Za stalno nastanjene, ovaj se grad upitomi. Kada shvati da mu ostaješ vjeran, u svakom ti parku pokloni po jednu, samo tvoju, klupu, u svakom kvartu po jedan dugi prozor sa uvijek razmaknutim zavjesama iza kojih neki sugrađanin radi na ostvarenju svoga sna.

“Ko se umori od Londona,” glasio je jedan od najneshvaćenijih citata u istoriji, po mom mišljenju Džonsonov vapaj iz bijede, “taj je umoran od života.”

Krajem marta 2006, u toku mog prvog londonskog proljeća, došle su mi drugarice u posjetu. Nisam ih detaljno pripremila na ovdašnju klimu koja se hrani ljudskim kostima. Plašila sam se da bi se u tom slučaju predomislile. Doputovale su u svojim kratkim kožnim jaknicama.

Kupile su karte za bus-turu, popele se na najviši, nepokriveni sprat autobusa, stavile slušalice na uši, povadile fotoaparate. Pet minuta kasnije, poput preplašene divljači, produvanih ušiju, promrzlih glava, sjurile su se, zajedno sa mnom, niz stepenice autobusa na donji sprat, onaj pokriveni.

Tamo su svoje sleđene prste uvukle u rukave od jakni. “Vodi nas u Harods”, preklinjale su me. “Gdje nas ovo odveze ovaj autobus?” cvokotale su. Autobus je pola sata stajao zaglavljen u Oksford Stritu. Iz slušalica, ponositi glas vodiča citirao je Semjuela Džonsona, autora prvog rječnika engleskog jezika iz 1755.

“Ko se umori od Londona,” glasio je jedan od najneshvaćenijih citata u istoriji, po mom mišljenju Džonsonov vapaj iz bijede, “taj je umoran od života.” Drugarice su drijemale na sjedištu, priljubljene jedna uz drugu.

Sjutradan sam ih jedva izvukla iz kreveta. “Ne pomjeramo se sa Najtsbridža,” odlučile su.

Iznenadni udar ‘prve recesije globalizacije’ taman bijaše kao na izdisaju, a onda se Uran počeo mrdati prema Ovnu

Od tada svima koji mi žele doći u posjetu poručujem da ne dolaze prije maja, a da i tada donesu ‘all-weather odjeću’.

Ovog proljeća, sudeći po Šeli Von Strunkel, minuciozno izbotoksiranoj selebriti astrološkinji najtiražnijih londonskih novina, Uran, planeta progresa i originalnosti, ulazi u znak Ovna.

Revolucije tipa ‘glavom kroz zid’ protrešće svijet; opasni, sumnjivi likovi biće razotkriveni od strane neobičnih pojedinaca željnih znanja i napretka; ovi će procesi početi u zemljama Ovna, zemljama Sahare i Magreba, zemljama pijeska.

Regresivno predviđanje, reklo bi se, ali Šeli Von Strunkel, dok gata, ima svoj prepoznatljivi jezik, interesantan za čitanje. Još samo da tom gatanju doda koji lik i kaplju uklete ljubavi i – ko zna? – eto još jednog bestselera.

Iznenadni udar ‘prve recesije globalizacije’ taman bijaše kao na izdisaju, a onda se Uran počeo mrdati prema Ovnu: katastrofe u Aziji, građanski ratovi u Africi, strah od naftne krize u Americi, renesansa ksenofobije u Evropi. Kome treba takvo proljeće? Teške planete formirale prokleti kvadrat. Kako ga preživjeti?

Šeli nas ove nedjelje savjetuje da i mi smrtnici poprimimo osobine pijeska. “Prihvatite svaki poziv na kretanje. Pustite da vas plima osvoji, osvježi, promijeni.” Opasna je Von Strunkel, i njen magični astro-realizam, skoro da zvuči kao Markes.

* * *

Prošle je sedmice najpopularnija britanska dobrotvorna akcija Red Nose Charity imala kulminaciju: ljudi su dovodili djecu u školu, išli na posao, izlazili uveče - sa crvenom bombicom zakačenom na vrh nosa.

Mogli su da piju ‘sa razlogom’, da se pripito cerekaju, glupiraju, a sve to u dobrotvorne svrhe. Savršeni spoj zabave i davanja.

Možda će nas te aure, a ne matematika, kao što je tvrdio Herman Broh, dovesti do Boga

Red Nose, ili ‘Uradi nešto smiješno za novac’, već 23 godine, svakog marta, okuplja najveće zvijezde ove zemlje da zajedno, raznoraznim akcijama komičnog sadržaja, prikupe novac za projekte u Velikoj Britaniji i zemljama u razvoju, prvenstveno Africi, kojoj je ove godine od Red Nosea otišlo deset miliona funti, od ukupno doniranih, rekordnih, 74,3 miliona.

Pod širokim obodom Red Nosea, marljivo posluje i mnoštvo manjih dobrotvornih organizacija. Jedna od njih istražuje moždane tumore, mogućnosti njihovog liječenja i prevencije. Tu sam ja, pod uticajem uransko-pješčanih okolnosti, bila sitniji donator.

Ponuđena mi je ulaznica za njihov bal u nedavno revampiranom (njihova riječ) hotelu Savoj; poslije kratkog muljanja, ispljunuh tih 150 funti. Htjela sam na bal. Hoću da imam jedan bal u Savoju u autobiografiji. Bilo je poznatih faca, kojima se nisam mogla sjetiti imena; ili su B-lista, ili su naučnici.

Ulogu voditelja-komičara preuzeo je Kevin O’Nil, neurohirurg i istraživač. Interesantan tip, pominjao je aure koje svi imamo, i koje je on, kao neurohirurg naučio da ne povrijedi dok operiše. Kada jedan naučnik tvrdi da imamo aure, onda ih, valjda, zaista i imamo.

Uveče spavamo sa protezama stegnutim preko podlaktice i dlanova, da nas vidiš, preplašila bi se

Možda će nas te aure, a ne matematika, kao što je tvrdio Herman Broh, dovesti do Boga. Zatim je prešao na ozbiljniju priču. Saznala sam da tumor na mozgu, podli ubica, sudeći po statistici, bira sve mlađe žrtve, djecu ili ljude ispod četrdeset godina života.

Dr O’Nil nije za to okrivio mobilne telefone – možda zato što je barem trećina ljudi, s telefonom prilijepljenim na uho, neprestano izlazila iz hale za večeru, gdje je prijem bio slab, da telefoniraju iz hotelskog hola - ali sigurna sam da mobiteli, i raznorazne ‘mreže’ iznad naših glava i oko nas, imaju veze sa tim.

“Baš neobičan tip, ovaj Kevin O’Nil,” rekla sam elegantnoj ženi koja je sjedjela pored mene. Ispostavilo se da je zubarka. Odmah malo suzih svoj osmijeh, do petica, barem.

“Da,” složila se. “Mi, zubari, imamo mnogo zajedničkog sa neurohirurzima. Obavljamo slične fizičko-kreativne poslove sa velikim stepenom odgovornosti, poslove koje zaista moraš voljeti. I mi, baš kao i oni, svakodnevno trpimo jake bolove u rukama od hiljade sitnih pokreta koje napravimo pod stresom.

Uveče spavamo sa protezama stegnutim preko podlaktice i dlanova, da nas vidiš, preplašila bi se. Kao Frankenštajni. Ali strast ne jenjava. Naše su profesije u stvari stil života, a ne običan posao”.

Becky Shaw, naslovni lik, društveni je parazit, ‘penjačica na društvenoj ljestvici’, koja svojim pojavljivanjem izaziva zemljotres

Svaka je profesija stil života, pomislila sam kasnije, kada sam, noć nakon bala u Savoju, bila u Islingtonu, na sjeveru Londona, gdje je u Almeida teatru gostovala američka predstava Becky Shaw, najavljena kao hit-komedija o ‘sastanku naslijepo koji je otišao k vragu’.

U stvari, savremeno napisana priča o četvoro trideset-i-nešto-godišnjaka, od kojih je glavni nosilac radnje i humora, bio upravo mladi bankar sa najviše para. Uz sav svoj cinizam, ipak je dopuštao prijateljima iz ‘opuštenijih’ profesija da ga pomalo finansijski izrabljuju.

Becky Shaw, naslovni lik, društveni je parazit, ‘penjačica na društvenoj ljestvici’, koja svojim pojavljivanjem izaziva zemljotres u životima ostatka ekipe. Na kraju su, kao i u svakoj dobroj mračnoj komediji, sve psihologije bile izmijenjene iskustvom, ali ne zna se da li nabolje, ili nagore.

Nakon velikog požara iz 1666, gradski oci, na nagovor nekog tadašnjeg Von Strunkela, odlučili su podići novi City pod vladavinom Merkura

Izvjesna je ostala jedino poruka: za savremenu krizu morala nisu krivi uspješni bankari, krivi su amoralni paraziti.

Srećne su zemlje u kojima se među profesijama, odnosno životnim stilovima, može povući granica. Pa kada, recimo, jedan bankar postane društveni parazit, on mora prestati biti bankar. Ili obrnuto.

S tim što dozvoljavam da će se Šeli Von Strunkel ipak jednom odmaknuti od astrologije, i napisati bestseler. Mada, šta će joj to, u stvari? Ovdje su više na cijeni astrolozi.

Nakon velikog požara iz 1666, gradski oci, na nagovor nekog tadašnjeg Von Strunkela, odlučili su podići novi City pod vladavinom Merkura, boga komunikacije, trgovine i diplomatije.

Na svaku važniju novopodignutu zgradu nakačili su statuicu sa Merkurovim likom. Grad je u međuvremenu postao medijski, finansijski i trgovački centar svijeta. A da su zvjezdočitači pisali romane o tome, niko im ne bi povjerovao. “Pisci,” svi bi rekli, “žive u svom svijetu.”

Preporučujemo za Vas