(Nastavak iz prošlog broja)
Makronov gest bojkota je bio nepotreban, po mišljenju mnogih francuskih novinara i komentatora, jer Ruski štand nije bilo mesto Putinove propagande već ilustracija bogate i neiscrpne ruske kulture. Tako je odmah po tom događaju istaknuto u medijima da svi prisutni pisci nijesu Putinovi obožavaoci, kao i da mladi francuski predsjednik nije iskoristio upravo ovu lijepu priliku da se pronađe pravi odnos s Rusijom. U jednom tekstu, u kome se takođe kritikuje predsjednikov nesmotreni potez, navodi se da je Senat, veoma važna politička institucija u zemlji, još 2015. objavio jedan izvještaj pod indikativnim naslovom: Odnosi sa Rusijom: kako izaći iz ćorsokaka? U tom važnom i neobično aktuelnom dokumentu konstatuje se da su francuski političari pokazali izvjesnu slabost kada je u pitanju korišćenje geopolitičkih prilika koje se ukazuju njihovoj zemlji da se poboljšaju odnosi s Rusijom, za koju isto tako vezuju i lošu sliku u medijima, a koja se uporno održava...
Velika ruska književnost ostala je velika i poslije sopstvenih diktatora koji su progonili i uništavali pisce i poslije svjetskih ratova, opstala je uprkos svih muka, pa će, ne samo preživjeti, već i ostati velika i poslije takvih gestova.
Ruska ekipa na štandu je sve to primila s nevjericom i nelagodom, ali i na elegantan način obezbijedila odvijanje predviđenog programa. Uostalom, posebno je time bila pogođena knjižara koja je za zakup štanda morala da plati 100.000 evra i nije krila svoje veliko razočaranje zbog Makronovog bojkota štanda, ističući da se tako finansira cio Salon.
Zaista su susreti s ruskim piscima bili veoma posjećeni i izuzetno zanimljivi, da je lako zaključiti da su Francuzi veliki čitaoci. Bilo je veoma interesantno, a ponekad i dirljivo pratiti razne razgovore na štandu, posebno kada je počasna gošća bila glumica Fani Ardan, strastveni čitalac ruske literature.
„Nijesam političar. Zavoljela sam Rusiju zbog njene literature. Jedna knjiga je više od bilo kojeg govora. Istina je veća od stvarnosti. Knjiga je kao ljubavno pismo. Kad čitamo pisca, mi upoznajemo njegovu zemlju. Više sam naučila od knjiga nego od ljudi. Ruska literatura ima nešto fatalno, kao ljubav. Literatura je mnogo jača od politike. Od svega. Literatura je moje posljednje pribježište, ona me spasava. Ona spasava ljudsko biće. Čim počnemo da čitamo, znamo da možemo da budemo spaseni. Kada počinjem da čitam nijesam više sama.“ I da i dalje ne bude sama, dobila je na poklon jednu ručno vezenu maramu, sa ruskom azbukom. Bila je vidno dirnuta tim poklonom.
Upravo je ona u Moskvi u januaru proglasila početak francusko-ruske lingvističko-književne godine.
A pisac Jevgenij Vodolazkin je bio veoma zadovoljan njenim prisustvom:
„Nalazim se u društvu s mojom najomiljenijom glumicom, velikom Fani Ardan. Toliko sam je obožavao u filmovima i sada sam srećan što je vidim. To je žena koja nam je ukazala čast. I tačno je da je literatura najistinitije svjedočenje. I ako želite bilo šta da saznate, otvorite knjigu i saznaćete. Za pisanje treba voljeti i vjerovati. Ne treba priču pričati radi ubjeđivanja, nego pričati iz ljubavi. Knjiga je ljubav. Ljubav je centralna.“
Sedrik Gras, francuski zaljubljenik u Rusiju kaže: „Ovdje je veliki broj pisaca da bi se uspostavila ravnoteža sa velikim prostranstvom Rusije. Ja sam pisac - putnik. Toga nema u Rusiji. Ja sam izabrao ruskog čovjeka. Stranac može bolje da vidi Rusa od njih samih. I kao Francuz možete biti više Rus od Rusa. Niko nije znao boju londonske magle prije impresionista.“
Iz obilja susreta sa savremenim ruskim piscima može se primijetiti da se novija literatura vraća velikom ruskom romanu, širokim freskama s mnoštvom junaka koji govore o prošlim i savremenim problemima, kao Solouhinov roman Miris jelke, na preko 700 strana u kojem govori o problemima u centrima naučnih istraživanja.
Danas rusku literaturu pišu na sve četiri strane svijeta. Mnogi pisci koji žive u Njemačkoj, Izaelu, Americi, Francuskoj… pišu na ruskom i objavljuju u Moskvi i dobijaju velike nagrade. Nastavljaju da pišu na ruskom. A kao dokaz da se knjige u Rusiji čitaju jeste djelo Danijel Štajn Ljudmile Uljickaje koje je objavljeno u milion primjeraka. Rusija danas, vidjeli smo to u Parizu, ima veoma bogatu i raznoliku literaturu.
Zanimljiv je podatak da je porastao broj žena pisaca. Nikada nijesu bile tako brojne na sceni kao što je sada to slučaj. Među njima su već pomenuta Ljudmila Uljiskaja, Tatjana Tolstoj, O. Slavinjikova, N. Gorlanova. Važno je napomenuti da su se pojavili pisci drugih nacija Rusije koji objavljuju na ruskom. Na sajmu je bila velika gošća Tatarka Guzelj Jahinja s knjigom Zulejka otvori oči. To je priča o njenoj babi u doba protjerivanja Tatara u Sibir. Opisala je odiseju tih mučenika izloženih svim mogućim nedaćama, u najtežim uslovima. Uljickaja, koja je napisala predgovor za tu knjigu je rekla da je to univerzalni sadržaj: „Empatija je neohodna. To je problem i kod nas i kod Francuza. On je svjetski. Situacija je polarizovana.“
Salon je završen, nova i nadamo se prava počast sprema se iduće godine za Slovačku. Mladi posjetioci mogli su da se upoznaju s tehnikom nastanka knjige, tom i danas sve više magičnom procesu koji će samo zadobijati na simbolici sa svakom novom godinom i svakim novim salonom. Jer Salon nije samo jednogodišnja priredba već i pregled stanja cjelokupnog izdavaštva. Uprkos svemu, ljepota će da spasi svijet, čitamo u književnom dodatku dnevnog lista Le Figaro povodom nove knjige francuskog pisca Davida Fenkinosa. Još jedna aluzija na veliku rusku književnost i velikog Dostojevskog, toliko velikog da više nije samo ruski…
(Ovaj tekst je nastao iz želje njegovih potpisnika da obilježe četvrt vijeka zajedničkog posjećivanja pariskog Salona knjige)
Bonus video:
