opet na sceni cnp-a

Vanja Milačić: Ljudi ne čuju jedni druge

"Ono što je Ana Vukotić od početka htjela da napravi sa nama na sceni, djelovalo mi je kao nemoguća misija".
309 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 18.03.2011. 19:07h

Poznata glumica Vanja Milačić poslije nekoliko godina odsustva sa scene crnogorskog pozorišta, vratila se ulogom u novom komadu u režiji Ane Vukotić, “Vjera, ljubav, nada” po tekstu Edena fon Horvata.

Vanja Milačić je nakon odlaska iz Crne Gore, svoju karijeru nastavila u Beogradu, gdje je do sada ostvarila brojne zapažene uloge. U komadu “Vjera, ljubav, nada”, pored Vanje Milačić, uloge su povjerene Dejanu Ivaniću, Milivoju Obradoviću, Simu Trebješaninu, Dušanu Kovačeviću, Gojku Burzanoviću, Gorani Marković, Nadi Vukčević, Zoranu Vujoviću, Stevanu Radusinoviću, Jeleni Minić, Momu Pićuriću, Kristini Stevović i Petru Novakoviću.

Predstava “Vjera, ljubav, nada” premijerno se igra večeras na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta. Povodom “povratka” Vanje Milačić na domaću scenu, kao i povodom nove uloge u predstavi Ane Vukotić, sa glumicom smo razgovarali za “Art Vijesti”.

"Nijesam potpuno napustila crnogorsku pozorišnu scenu kada sam se preselila u Beograd. Gotovo dvije godine sam se vraćala i radila ovdje na ranije započetim predstavama. Kako nijesam ulazila u neke nove projekte, odlučila sam da budem slobodan umjetnik, a predstave su jedna po jedna nestajale sa repertoara. U Beogradu sam imala potpuno različita iskustva u odnosu na ovdašnja.

Što se predstava tiče, radila sam mnogo velikih projekata. Jedan od njih koji je po meni, jedno od najznačajnijih iskustava, bila je Kišova “Elektra” u režiji Jagoša Markovića. To je predstava ambijentalnog teatra, koja je bila dio BELEF-a, 2004. godine. Ovaj festival je tada imao svoj puni zamah. Predstava se igrala u Barutani, i prosto se ulazilo u neku drugu vrstu ambijentalnog teatra.

To mi je bilo veoma inspirativno iskustvo i čini mi se jedna od značajnijih uloga tamo. Takođe, jedno od važnih iskustava bio je i rad na Lorkinom komadu “Dom Bernarde Albe”, koja je igrala tri sezone. U međuvremenu sam imala glumačke “izlete”, poput Držićevog “Skupa”, gdje sam igrala Drijemalo, malog dječaka, ili u Beogradskom dramskom, gdje sam radila savremene drame i modernu XX vijeka.

U tom trenutku nisam znala da mogu da igram savremene drame i bilo je zanimljivo da se iz klasicizma, koji me je pratio sve vrijeme, spustim u nešto što je potpuno spontano, oprirođeno, u nešto što sam ja u glumačkom smislu. U tom smislu, mislim da sam prošla jedan put profesionalnog sazrijevanja kroz različite projekte, i u različitim stilovima, naučila različite glumačke tehnike.

Čini se ipak, da Vas najviše određuju uloge arhetipskih dramskih žena, te da Vas publika po njima najviše pamti.

"To jesu često jake, energične žene koje stoje sa objema nogama na zemlji. Izgleda da me reditelji doživljavaju tako, pa mi onda to daju da glumim, bez obzira što ja znam i nešto drugo.

Što se mog ličnog određivanja mene kao glumice tiče, uvijek je presudan tekst. Ako me nešto pokrene u tekstu, to znači da sam na pravom putu. Još ako se poklope dobar reditelj, ansambl, onda sve ide dobrim tokom. Sve zavisi od onoga što radim, i žanr koji se igra određuje puno. Ja nisam od onih glumica koje kada naprave ulogu stanu. Ja ću i na 50. izvođenju otkrivati nešto novo.

Meni je svaka predstava u stvari proba i nemam utisak da ikad zaustavljam proces. Faza u kojoj sam sada, poslije 14 godina intenzivnog rada, je ona gdje mogu reći da tek sad učim da uživam u onome što radim.

Igrate glavnu ulogu u novom komadu u prdukciji Crnogorskog narodnog pozorišta. Radi se o liku Elizabet, iz drame “Vjera, ljubav, nada” Edena fon Horvata, u režiji Ane Vukotić. Koje su bile Vaše prve impresije vezane za ovu ulogu?

"Ono što je Ana Vukotić od početka htjela da napravi sa nama na sceni, djelovalo mi je kao nemoguća misija. Radi se o priči o kolektivnoj igri. To mi se činilo nemogućim, ne u ovom pozorištu, već generalno – kako osposobiti svijest ljudi da igraju za kolektiv.

To mi je u suštini ostavilo najbolji utisak. Naravno, tu je i komad “Vjera, ljubav, nada”. Ipak, ja sam se prvi put srela sa ovom vrstom rada, a to je potpuna glumačka sloboda, da se uradi ono što ti kao glumac misliš da treba.

Divno je da se iz kreativne slobode svih nas, priča rediteljski upakovala u pravi kolektivni sistem. To je divno kada se osvijesti, ali to znači da će biti velik izazov održati i kasnije. To odsutno prisustvo reditelja ima fascinantan učinak. Ana Vukotić time ne čini sebi uslugu, već nama, a to je ono za svako poštovanje.

Tumačite jedan od najinteresantnijih ženskih likova u međuratnoj dramaturgiji. To je žena puna života suočena sa sistemom koji sve urušava... Dakle, kako vidite ulogu žene koja funkcioniše nasuprot vremenu koje je zarobilo svojim birokratskim pravilima?

"Horvatov komad generalno odlikuje aktuelnost. Očigledno je da se u sistemu nije mnogo promijenilo ni danas. To sve ide od toga što se nije promijenio pojedinac, a on nije mijenjao svoju porodicu, koja nije promijenila sistem.

Elizabet doživljavam kao vapaj protiv tog sistema. Ja je doživljavam kao živu ženu u tom mrtvačkom sistemu. Na kraju, ova žena upravo ne može da opstane u takvom sistemu, zato što je živa. To je upravo Horvatova teorija, i tu se opravdava tumačenje da su njegovi komadi tragedije koje su komične zato što su stravične. Elizabet je od onih uloga koje glumice požele u karijeri."

Koliko je specifičan Horvatov jezik kojim je pisao, težak za glumca?

"Mnoge replike zvuče neprirodno, ali čini mi se da smo mi uspjeli da ih oprirodimo, i mislim da će ljudi znati o čemu pričamo. Jezik je bio možda nama, glumcima problem u određenoj fazi rada, ali već je sada dovoljno oprirođeno, tako da mislim da će ga publika prihvatiti sasvim normalno.

To je u suštini jezik kojim se ljudi služe danas. Važno je to da je suština današnjeg odsustva komunikacije upravo to što ljudi ne čuju jedni druge. Mi se generalno ne slušamo među sobom. Mi smo u procesu rada bili primorani da se slušamo, i da se bavimo time šta taj neko nama u stvari hoće da kaže, a ne šta nam govori."

Ima li vjere, ljubavi i nade?

"Vjera je nemoć čovjeka da se izbori sa zlim dusima. Ljubav je porodica, ili bi trebalo da bude. Nada je da će um pobijediti ego, i da će u sukobu novca i života pobijediti život. Za mene kao Vanju Milačić, moja apsolutna ljubav su moja djeca, moja vjera je moja porodica, a nada je da budemo živi i zdravi."

Pozorišna situacija u Crnoj Gori se bitno razlikuje u odnosu na onu, kakvu ste Vi ostavili. Kako Vam izgleda danas uz novostečena iskustva?

"Ono što je meni potpuno fascinantno je što postoji veliki broj mladih ljudi koji su u međuvremenu stasali i zavšili akademije, ušli u pozorište i vrlo profesionalno rade svoj posao, dakle postali su ozbiljni mladi glumci. Što se tiče mojih kolega sa klase, poput Dejana Ivanića, Sima Trebješanina, Gorane Marković, Ane Vujošević, oni već važe za stubove na koje pozorište može da se osloni.

Takođe, postoje razlike u repertoarskoj politici. Čini mi se da je prije bilo mnogo više para. Trenutno je ekonomska kriza i čitav socijalni momenat se odražava na pozorište, a samim tim i na repertoar kuće. Sa više novca su mogle da se prave pompeznije i glamuroznije predstave.

Mislim da to sada nije u tolikoj mjeri slučaj. Svakako mi je drago da pozorište nije samo sebi zatvorilo vrata, već vidimo da u svakom projektu postoji bar jedan gost, bilo da se radi o scenografu, kostimografu, glumcu... Situacija jeste slična, ali ne i finansijski momenat.

Da li nazirete neki eventualni put kojim treba da se kreće ili će se kretati crnogorsko pozorište, koje je uvijek na nivou nekih novih početaka i obnavljanja?

"Pozorištu u Crnoj Gori je potrebna istorija. Potrebna mu je dugotrajnost. Ne mislim samo pozorištu, već generalno pozorišnoj klimi u Crnoj Gori. Publika takođe mora da sazri uz pozorište, jer ono ne može samo. Promijeniće se još stotine uprava, dolaziće neki mladi ljudi, mi ćemo stariti, tako da će sve to ići svojim tokom. Ali su potrebne godine."

Pozorište je ogledalo stanja

"Nemam kompletan uvid u situaciju ovdje, ali u Srbiji vidim da su veoma zainteresovani za ono što se ovdje dešava. Puno predstava gostuje i one su dobro ispraćene. Vidim da crnogorsko pozorište posjećuje festivale, tako da nije isključeno iz regionalnih dešavanja, a crnogorski glumci su uvijek imali dobar rejting u Srbiji. Naša škola je čini mi se postala prepoznatljiva i po kvalitetu.

Pozorišta se u Srbiji razlikuju pored ostalog, po tome što svako ima svoj repertoarski stil, ali i pored krize, zadržavaju kontinuitet u kvalitetu. Napravi se recimo jedna glamurozna predstava, pa tri manje i tako dalje. Finansijski momenat jeste presudan, prosto zato što je svuda kriza. Pozorište je ogledalo stanja, i u njemu je ono najvidljivije. To je javni posao i svaka oscilacija u tom smislu se vidi.

Galerija

Preporučujemo za Vas