MUČENJE I ĆELIJA

Ispovijest Rifata Veskovića, bivšeg disidenta koji je bio izložen torturi

Vesković evocira teške trenutke svog zatočeništva, kada je postao zatvorenik NO 410331.
287 pregleda 0 komentar(a)
rifat veskovic, Foto: Arhiva Vijesti
rifat veskovic, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 13.03.2011. 18:33h

"Bijelo Polje - 27. januar, Savindan, 1994. godina - uobičajen sniježni januarski dan. Sa nestrpljenjem sam čekao dolazak sina iz Istanbula, kojeg sam tamo sklonio iz straha da mu se nešto ne desi, jer je svuda okolo mirisao barut i gruvalo oružje.

Haris se nakon godinu zaželio roditelja i sestre i bilo je oko 18 časova kada je stigao i zamolio me da mu montiram mali tobogan sa vozićima koji je donio. Tek što smo počeli montiranje, zazvonio je telefon.

Čovjek sa druge strane žice predstavio se kao novinar jednog nedjeljnika. Pitao je da li sam kod kuće i šta radim. Bilo je to tačno lociranje, a kasnije se ispostavilo i meta. Nakon nekoliko minuta, u kuću je grunula grupa od desetak naoružanih uniformisanih osoba.

Naočigled djece, supruge i brata ščepali su me kao 'perce', u trci navukli kapuljaču na glavu i poluodjevenog bacili na patos landrovera", prisjeća se golgote kroz koju je prošao aktuelni predsjednik Demokratske zajednice Muslimana-Bošnjaka Crne Gore, Rifat Vesković.

Zatvorenik NO 410331

U ispovijesti „Vijestima“ Vesković evocira teške trenutke svog zatočeništva, kada je postao zatvorenik NO 410331, jedan od osuđenika bjelopoljskog političkog proseca protiv čelnika SDACG 1994-1995. i stekao epitet „poznatog političkog disidenta Crne Gore”.

"'Balijo, evo te ovamo čekaju Alija i Suljo'. To je posljednje što sam čuo prije nego sam se onesvijestio"

"Počela je moja agonija. Automobil je grabio ka cilju, a kroz oštećeni patos upadao je snijeg i ledio mi stomak i grudi, jer sam bačen potrbuške. Uz udaranje, psovke i uvrede govorili su da me vode u Foču i da me tamo čekaju (Vojislav) Šešelj i Duško Kornjača sa svojim četnicima.

Putovanje je trajalo otprilike dva sata, ali je to za mene bila vječnost. Automobil se konačno zaustavio. Zgrabili su me, polusmrznutog podigli sa patosa i odgurnuli. Povez je i dalje stajao na glavi, a ruke su mi bile vezane. Obreo sam se u tunelu-špaliru i nastalo je kolektivno šutiranje, udaranje, uz psovke i uvrede.

'Balijo, evo te ovamo čekaju Alija i Suljo'. To je posljednje što sam čuo prije nego sam se onesvijestio. Kada sam došao sebi, shvatio sam da se nalazim u nekoj ćeliji, čitav mokar i bez poveza na glavi" nastavio je Vesković svoju dramatičnu ispovijest.

"Sad si u Foči, a ja sam Kornjačin četnik"

Prisjećajući se svakojakih mučenja i torture, pamti i da je prvi od „isljednika“ koji je ušao u ćeliju bio krupan bradati lik sa nožem u ruci.

"Tortura je trajala danima i noćima, bez vode, hrane i spavanja"

"Govorio je: 'Pričaj balijo, sad si u Foči, ja sam Kornjačin četnik'. To je izgovarao uz cinični kikot i smijeh. Onda su se zaredali drugi, treći... sa pištoljima, palicama, elektrošokovima, vojničkim cokulama. Dželatima i torturi nikad kraja.

Ćelije su bile reprezentativno opremljene za zlostavljanje. Zidovi obloženi plišanim zastorima na kojima su se poput video-bima smjenjivale pokretne slike strave i užasa, kako bi se pojačao utisak beznadežnosti i straha. Svaki pokret praćen je putem video-kamere uz komandu i naredbu iz neke video-centrale objekta.

Tortura je trajala danima i noćima, bez vode, hrane i spavanja", priča Vesković.

Prisjeća se i da je funkcionisalo tonsko ozvučenje i razglas, te kako su povremeno puštani tonski govori (Sulejmana) Ugljanina, (Haruma) Hadžića i njegove porodice, i kako je bio ubijeđen da halucinira.

Sendvič, sok i otkucani tekst...

"Pitao sam se da li sam doživio nervno rastrojstvo. Nakon više takvih dana i noći, a za mene je sve bila noć, vanjska svjetlost nije dopirala jer nije bilo prozora, u ćeliju je ušao 'isljednik' koji je sa perfektnim bosanskim naglaskom rekao: 'Sad bolan balijo da nešto potpišemo' i sproveo me kroz lavirint metalnih spiralnih stepenica u potkrovlje.

"Torture su nastavljene, jedan mi stavlja srednji prst u usta, drugi palicu, treći se pobrinuo za muzički ugođaj i puštanje nacionalističkih pjesama"

Kroz kosi prozorčić ugledao sam spoljni krajolik i zapazio skupinu visokih četinara prekrivenih snijegom. To se nije uklapalo u njihovu priču da sam u Foči, koja se nalazi u pitomoj drinskoj dolini. Mlada žena mi je ljubazno ponudila sendvič, sok i otkucani tekst na pet, šest stranica i tražila da potpišem.

Pokušao sam nekako to da izbjegnem, ali 'isljednik' je bio neumoljiv govoreći: 'Potpisuj ili te vraćam dolje'. Onda su mi ponovo nabacili kapuljaču na glavu, vezali ruke i ubacili u auto u kojem je bilo više njih, a neke sam kasnije po govoru prepoznao.

Torture su nastavljene, jedan mi stavlja srednji prst u usta, drugi palicu, treći se pobrinuo za muzički ugođaj i puštanje nacionalističkih pjesama. Jednog zatočenika su tjerali da pjeva pjesme o Pavlu Đurišiću i pitali ga za ime.

Kad im je rekao da se zove Isad Skenderović, mučitelji su uzvratili: 'Ne ti si Pavle Đurišić'. Jedan zatočenik je neprekidno jaukao i jecao od silne torture. Govorili su mu: 'Đe ti je oružje komandante, đe su ti dimije u koje si se prerušavao kad si putovao za Tursku'.

Kasnije, na suđenju sam saznao da je to bio Hakija Muratović iz Petnjice.

Lažno strijeljanje i povratak u poznati pejzaž

Automobil se odjednom zaustavio, ščepali su nas i kao džakove izbacili i postrojili. Pod nogama je škripao dubok snijeg, a neko je povikao: 'Sad ćemo da vas strijeljamo. Mediji će o tome pričati dan-dva poslaniče i priča se završava'.

"Skinuli su mi povez sa očiju i ponovo me obasjala prirodna svjetlost"

Aludirali su na moj prethodni poslanički mandat. I dok su neki od 'isljednika' urinirali, kikotali se, jedan je povikao: 'Pali'. I zaista, iznad naših glava odjeknuo je rafal. Mi oguglali na sve, to smo doživjeli gotovo kao nešto 'normalno'.

Ponovo su nas ubacili u auto i nastavili put do novog odredišta gdje su nas ubacili u neke podrumske prostorije. Skinuli su mi povez sa očiju i ponovo me obasjala prirodna svjetlost. Kroz prozor ćelije bjelopoljske policije ponovo sam ugledao grad, vatrogasni dom, most na Limu, zgrade... završio je Vesković svoju potresnu priču.

Neizbrisiv trag na duši

Vesković je, kaže, bio ubijeđen da će njihova sudbina biti slična onim poginulim Bošnjacima iz Štrbaca, Bukovice, Bosne...

"Odležao sam dvije godine kada je stiglo pomilovanje od bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, na Nikoljdan, 19. decembra 1995. godine"

"Ali, ovog puta, smrt je zamijenjena zatvorom. U montiranom političkom prosecu osuđen sam na šest godina zatvora, a nas 21 na ukupno 90 godina.

Odležao sam dvije kada je stiglo pomilovanje od bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, na Nikoljdan, 19. decembra 1995. godine. Prolazak kroz tu golgotu doživio sam kao duboko razočaranje koje je ostavilo neizbrisiv trag u mojoj duši", rekao je Vesković.

Preporučujemo za Vas