Mira Banjac: Osim porodice i pozorišta ja nemam ništa drugo

Nagrade nijesu toliko podsticaj koliko obaveza da sačuvate dostojanstvo, da vaš dalji rad ne smije biti ispod nivoa te nagrade
510 pregleda 0 komentar(a)
Mira Banjac, Foto: Luka Zeković
Mira Banjac, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 13.03.2011. 10:39h

Miru Banjac, legendu srpskog i južnoslovenskog glumišta, nemoguće je opisati u nekoliko rečenica, a da se ne izostavi nešto iz njene višedecenijske karijere. Tokom šest decenija na sceni, ostvarila je preko 200 filmskih i TV uloga, igrala u raznim pozorištima, a skoro da nema glumačke nagrade koju nije osvojila.

Jednu od legendi jugoslovenskog filma crnogorska publika je imala priliku da vidi na otvaranju ovogodišnjeg ex-YU festa u KIC-u “Budo Tomović”. Mira Banjac došla je kao predstavnik filma “72 dana”, reditelja Danila Šerbedžije, u kojem glumi dvije starice. Za ove uloge dobila je nagradu za sporednu ulogu na festivalu u Mojkovcu. Kaže da zbog obaveza u Americi nije mogla prisustvovati uručenju ovog priznanja, i koristi priliku da se zahvali organizatorima na ukazanoj počasti.

U filmu “72 dana”, reditelja Danila Šerbedžije, igrate dvije babe, koje su karakterno i sociološki potpuno različite. Koliki je izazov glumiti istovremeno dva oprečna lika?

Oduvijek sam znala da ću biti glumica, tome sam predana, dajem onoliko koliko mogu da dam. Naravno, u ovom poslu strada porodica - koliko sam puta mom sinu bila potrebna, a bila sam negdje na turneji...

U čemu je veza između ova dva lika?

"U novcu. Umrla je žena koja ima veliku američku penziju i porodica se pita šta će da uradi. Otišla baba, otišle im i pare. Maltene dolazi do ubistva da bi se zatim sjetili da ukradu babu. Međutim, izaberu pogrešnu, onu koja je jaka i hrabra i koja, takođe, ima neku američku penziju".

Film je režirao sin slavnog Radeta, a cijela porodica Šerbedžija je u svijetu sedme umjetnosti. Da li je ta porodična crta dobra podloga za reditelja da bolje razumije glumca?

"To je izuzetno dobra podloga. Kao što ste rekli, Danilo potiče iz umjetničke porodice. Velika je to majstorska radionica, bogato umjetničko pleme koje žestoko radi i to se osjeća. Naglasila bih i da svi oni imaju lijepu zajedničku crtu da se međusobno poštuju, što se moglo osjetiti i na snimanju ovog filma. Danilova energija je uticala i na nas na veoma pozitivan način".

Dobitnica ste mnogih značajnih nagrada, a među njima je i priznanje “Pavle Vuisić”, za životno djelo (2008)?

"Nagrade nijesu toliko podsticaj koliko obaveza da sačuvate dostojanstvo, da vaš dalji rad ne smije biti ispod nivoa te nagrade. Priznanja su mjerilo ispod koga ne možete ići, a pri tom morate opravdati ime priznanja koje ste dobili. To dostojanstvo ne smijete da prokockate. Jedan naš mislilac je odlično rekao da nagrade treba prezirati, ali onda kada ih već imaš".

Prošle godine ste proslavili 60 godina rada i 80 godina života. Kako ste postigli da za sve to vrijeme budete različiti, a opet prepoznatljivi, i steknete status legende jugoslovenskog glumišta?

Ja sam karakterna glumica i to je moja sreća. Iz tog razloga nijesam mogla postati prepoznatljiva po bilo kojoj od mojih uloga i zbog toga mogu da glumim i u ovom periodu života

Ostvarili ste niz značajnih filmskih, pozorišnih i televizijskih uloga, bili prepoznatljivi, ali ste imali sreću da Vas publika ne veže ni za jednu od njih.

"Ja sam karakterna glumica i to je moja sreća. Iz tog razloga nijesam mogla postati prepoznatljiva po bilo kojoj od mojih uloga i zbog toga mogu da glumim i u ovom periodu života. Nijesam tip koji prolazi sa godinama ili odlazi sa ljepotom koja hoće da ocvjeta, pa više ne znate šta ćete sa tim glumcem. Tih problema na svu sreću nijesam imala".

Da li Vam teško pada intenzivan rad, česta putovanja?

"Naravno, nije lako. Česta su putovanja u toku kojih uvijek spavate na drugom mjestu. No, kako je riječ o strasti koja je zaštićena vašom ljubavlju, ne smijete da kalkulišete umorom i godinama, već samo sa onim što trenutno imate i što možete da date.

Da li Vam se dešava da odbijate uloge?

"Nikada nijesam birala, imala sam sreću da ne tražim uloge, već da one mene nađu, da sam potrebna kao boja, karakter koji u tom trenutku odgovara za neki lik. I zaista nijesam imala problema da neke uloge odbijem. Sada smatram da sam na neki način već završila karijeru.

Radila sam u tri pozorišta, a nikada se nijesam posvađala ni sa jednim od glumaca, uvijek sam pokušavala da stvorim porodicu od kolega. Mogu da se vratim u sva tri pozorišta (Srpsko narodno u Novom Sadu, Atelje 212, Teatar u Banjaluci) i uvijek ću naći svoje mjesto i misliću da baš tu pripadam".