EPOHALNI TRENDOVI

Zaboravljeni um

Nije zaboravljeno nešto nevažno - nešto što bi, sljedstveno, i trebalo zaboraviti. Zato se tome zaboravu treba i mora iznova prići ovim novim načinom - i suprotstaviti mu se veoma.
0 komentar(a)
Ažurirano: 27.03.2019. 11:46h

Centralna tema ovog elaborata jeste jedan zaborav. Taj zaborav je epohalan i enorman.

Epohalan, jer je u hipnotiku toga zaborava (za)pala ne ova ili ona pojedinačna svijest, već čitava epoha.

Enormnost njegova se za mislećeg subjekta pokazuje i u enormnosti posljedica; čak iznad svega, u tome što mu nije eskortna odgovarajuća svijest: što se, dakle, za taj zaborav i ne zna.

Za taj zaborav, kao i za zaborav tog zaborava, nalazi se i da su kako indikativni tako i inakceptabilni.

Nije zaboravljeno nešto nevažno - nešto što bi, sljedstveno, i trebalo zaboraviti. Zato se tome zaboravu treba i mora iznova prići ovim novim načinom - i suprotstaviti mu se veoma.

To je centralna intencija i potencijalna kontribucija ove analize: da se osnovano i odlučno suprotstavi zaboravu o kojemu je riječ, kao i da sadašnji i dosadašnji indiferentizam, tako širokih razmjera, odmjenjuje ovim jednim prosvijetljenim suprotstavljanjem.

HAJDEGERIJANSKI DISKURS:

Izgleda da se bez veće štete može poći od ekstravagantnog zapažanja da je pisac ovog teksta u situaciji podosta sličnoj onoj u kakvoj bješe i Martin Hajdeger kada je pripremajuće meditirao o onome što će kasnije dobiti formu spisa «Bitak i vrijeme».

Kao što je uglavnom poznato, Hajdegerov «glavni lik» je ono što on nazivljaše Bitak (ili, još, i bivstvovanje, u zavisnosti od prevoda). Ovdje, naravno, nije mjesto da se upustimo u bilo kakvo, kritičko ili eksplanatorno, bavljenje tim pojmom ili konceptom. Nešto drugo nam je, naime, ovdje kao funkcionalnije i važnije. A to je ono od čega filozof počinje, kreće.

Hajdeger polazi, kreće od jedne konstatacije, od jednog, skoro iznenadnog, smjelog konstatovanja. Šta je to, kakvo konstatovanje?

Filozof konstatuje da je njegov «glavni lik» - njegov temeljni koncept - najednom prosto-naprosto nestao sa filozofijske i povijesne pozornice. Hajdegerovim terminima, to je famozni «zaborav Bitka».

O kakvom je zaboravu riječ? Na konstatovanju tog zaborava legitimiše se djelo «Bitak i vrijeme».

Inter alia Bitak je i najviša realnost. Samim tim, Bitak je i povlašćena tema, i u smislu povijesti filosofije i u smislu filosofije povijesti.

Iznenada, međutim, poput kakvog teško shvatljivog udesa, nešto se desilo. Bitak je nestao. Nema ga više u filosofiji.

U V vijeku prije Hrista, Parmenid piše o Bitku. Nakon toga, Bitak nestaje iz filosofije i povijesti. Već kod Platona, nema ni riječi o Bitku kao takvom. I tako sve do XX vijeka: tu je i Spinozina supstanca, i Hegelov Apsolutni duh, tu je i Lajbnicova monada, no, velimo, nema Bitka.

U tome se, ukratko, po Hajdegeru, sastoji zaborav Bitka.

Vraćajući se, sad, našoj temi - od koje se donekle ili prividno udaljismo - nalazimo da je, makar po duhu, hajdegerijanski diskurs odličan predgovor za našu vlastitu analizu.

Na prvome mjestu, riječ je takođe o zaboravu, o, još jednom, velikom zaboravu. Može se, još, uočiti jedna intelektualna staza koja vodi ka zaključku da su ova dva zaborava međusobno povezana, uslovljena, da se konektuju u konfluenciji.

No, prvo prve stvari. Još nijesmo kazali ono najvažnije - o kakvom je zaboravu riječ. Ili, šta je to zaboravljeno?

Već kao da čitamo misli tipično modernog, nestrpljivog, užurbanog, koleričnog čitaoca: «Pređi na stvar»... «Pojednostavi»... itd.

Onda... ako je pitanje: Šta je zaboravljeno? Odgovor je ovaj: zaboravljen je um.

Sada možemo formulisati preciznije: naša tema jeste zaboravljeni um.

ODLUČNOST I KOLEBANJE:

Ipak, to je nešto što tek treba elaborirati, tek smo u ekspoziciji problema.

Da bi se uopšte govorilo i progovorilo o zaboravljenom umu, nužnim načinom prvo mora biti riječi o umu kao takvom. Jedva da je moguće da se prozbori o umu kao o onome što je zaboravljeno, ako se prvo ne zbori o umu kao o onome što ne smije biti zaboravljeno, i ako se, još prije, ne govori o umu kakav jeste prije svakog zaboravljanja i pamćenja.

Treba, dakle, govoriti o čistome umu. U tom pravcu valja nam krenuti.

U principu, kao i o svakoj transcendentalnoj temi, o umu se može misliti na dva načina.+

Po analogiji sa pozitivnim i negativnim bogoslovljem, i um se može određivati dvojako: direktno - u smislu onoga što um jeste in concreto, i indirektno - u smislu onoga što um nije. Vođeni umom, krenućemo najprije direktno, da saznamo, koliko nam bude dato, da saznamo šta je um. Neka takvo bude i naše navigaciono pitanje: Šta je um?

Nema niti jednog razloga za kolebanje kada je u pitanju početni odgovor na tako postavljeno pitanje. Taj odgovor glasi: Um je (i) najviša saznajna moć čovjekova.

Sad, krenuli smo direktnim putem, tek smo krenuli, i već vidimo da smo odabrali teži heuristički put. Stoga ćemo, nakon odlučnog starta, prihvatiti određeno kolebanje, i usporiti...

Kako bi se ispravno razumjela ova tematika, koja nije previše hermetička, potrebno je da se, prvo, saznanju ispostavi cjelokupna saznajna shema koja postoji u čovjekovom duhu.

Tako, da se pomene i opomene da naš duh saznaje u tri modusa: čulima, razumom i umom.

Iako je filosofija neko polje prepuno kontroverzi, za ovu tročlanu epistemološku shemu možemo kazati, ako ne baš da je neprijeporna, onda u svakom slučaju to da spada u ona malobrojna pitanja oko kojih postoji makar relativan konsenzus.

U skladu sa osnovnom autorskom orijentacijom, gore iznijetom, skladno je i važno anticipirati već sada: zaborav uma je kardinalan heuristički problem.

Kardinalnost tog problema se pokazuje i u onome što je neposredno proizilazeće iz spalosti i palosti naših saznanja, to jest iz činjenice da je naš duh pao i spao na čulna i razumska saznanja.

Razumije se, onaj kardinalan problem, to je nešto što tek treba pokazati u mnogo većoj jasnoći i razgovijetnosti. Drugim riječima, tek nam predstoji i treba da pokažemo šta je, u čemu je - i, naravno, i: da li je? - zaborav uma?

U čemu je zaborav uma? Reklo bi se da će biti najuspješnije ukoliko pođemo od onoga što je podležeće. Ako je nešto zaboravljeno, in praxi to znači da zaboravljeno - bio to čovjek, predmet ili koncept - najprije, prosto, nema u pamćenju; no, odmah zatim, zar ne, da toga što je zaboravljeno nema u jeziku. Odatle valja poći dalje.

ZNAK I ZNAČENJE:

Analiza jezika je odavno zauzela njenu važnu poziciju kada su u pitanju umjetnost, književna kritika, sociologija kulture, ili filozofija. (odnosno: «filozofija», pošto se tu misli na tako nazvanu analitičku filozofiju).

Kada je u pitanju naša tema, onda je prije riječ o analizi onoga čega nema u jeziku.

Analiza bi, naime, trebalo da pokaže da u savremenoj upotrebi jezika - jeziku savremene nauke, ili savremenog čovjeka itd. - više nema termina um.

I zbilja je tako: imenica: um, kao i pridjev: umno - baš kao i glagol: umovati - gotovo da su protjerani iz jezika eksperata, iz svakodnevne komunikacije, iz udžbenika iz kojih stiču znanja (ili: «znanja») naši đaci i studenti.

To je već problem, i, naravno, (više kao) indikator jednog drugog, većeg problema.

Stvari, međutim, nijesu baš tako jednostavne. Koliko god da je um protjeran - kada je, velimo, u pitanju jezik, govor, komunikacija - isto se tako može utvrditi i tvrditi i suprotno: da imenica um, naprosto, nije protjerana, da je ima.

Takođe, da je možda ta riječ, doduše, mnogo manje u upotrebi; no, u svakom slučaju, da je netačno govoriti o protjerivanju te riječi. Najzad, saglasno tome, ne bi se moglo govoriti ni o zaboravu uma.

I, naravno, tako formalistički, površno posmatrano, to bi možda i bilo tačno.

Ipak, naša teza – tačnije, saznanje - o zaboravu uma, i te kako se pokazuje, u jasnoći i tačnosti, upravo i kroz analizu jezika. Samo, na drugi način postavljenu.

Teza i saznanje koje formulišemo kao zaborav uma se, naime, ne zasnivaju na, prilično prostom, uvidu da u savremenoj komunikaciji nema - ili ima, skoro svejedno - proste upotrebe, prostog pojavljivanja riječi: um.

Nešto drugo je nesravnjivo relevantnije.

Ukratko izloženo, problem je u tome što je iz savremene komunikacije doista protjeran um - i tu nema nikakvog dvojenja; ali, i u tome je poenta, ne toliko kao znak, već prvenstveno kao značenje.

REAFIRMACIJA I REHABILITACIJA:

U studiji «Pomračenje uma», napisanoj 1946. godine, odmah u uvodu, teoretičar Maks Horkhajmer piše i:

Kad se od običnog čovjeka zatraži da objasni što se misli terminom um, njegova reakcija je gotovo uvijek oklijevanje i zbunjenost... («Pomračenje uma», Maks Horkhajmer, Biblioteka Logos, Sarajevo, 1989.g.)

Skoro sedam decenija kasnije, možemo da konstatujemo najmanje to da je ova konstatacija uticajnog teoretičara još mnogo tačnija baš danas nego u vrijeme kada je ono prvo zapisana.

Prema tome, na zaborav uma se referiše i u ovom citatu.

Konkretno, taj zaborav se pokazuje u tome što mi, „savremeni“, naprosto, ne znamo šta uopšte znači termin: um, a zasigurno ne znamo šta bi podrazumijevala detaljnija, preciznija specifikacija njegova.

Zaborav uma je, otuda, i zaborav značenja uma.

Iz toga, dalje, inherentno i koherentno proizilazi i zaborav značaja uma.

I naravno, kada se samo jednom otvori ovo pitanje - kada se zaborav tematizuje - pitanja iskrsavaju kao intelektualne iskrice.

Na primjer: ako je um tako konstitutivno značajan – ako je, naime, najviši organ saznanja – zašto se onda, tome shodno, ne pravi i napravi izvjesna hijerarhija znanja? Ili, zar su sva znanja ista, to jest: istoga reda?

To pitanje možemo sada postaviti još preciznije: zar su istoga reda čulna, razumska i umna saznanja?

Svakako, ta i sva druga, pitanja smjeraju na jedno: na reafirmaciju, pa i rehabilitaciju, uma.

Tu se ponovo podsjećamo na Hajdegera. Čak i kada nije imao odgovore, on je smatrao da je važno postavljati pitanja o Bitku - odnosno, kako je volio da formuliše, o bivstvovanju bivstvujućeg - znajući da je to vanredno važno. Tako se suprotstavljao zaboravu Bitka, i tako što je i insistentnim iteracijama čuvao sjećanje na najvišu realnost.

Istom metodom se valja suprotstavljati i zaboravu uma.

U sklopu toga, obavezni smo podsjećati i na to koliko je u «ranija vremena» um imao značaj u svim oblastima ljudskog pojedinačnog i kolektivnog bivstvovanja. Tako je, na primjer, «u Francuskoj šesnaestog stoljeća ponovo uznapredovao pojam života kojim vlada um kao krajnje sredstvo. Montaigne ga je usvojio za osobni život. Bodin za život naroda, dok ga je De l' Hopital provodio u politici» (Horkhajmer, str. 21).

U tom smislu, ponešto požurivši, već sada možemo kazati da je naša epoha bez-umna, a da je jedna od bazičnih tendencija njezinih upravo bez-umnost.

Istina je da mi moderni nemamo ni predstavu šta bi to bio «život kojim vlada um». Jer kako, naime, možemo znati šta je uman život, kada smo ne samo zaboravili um, i prihvatili bez-uman život, nego kada ni ne znamo ni šta je um?

UMNI IMPERATIV:

Naravno, ovdje treba obratiti pažnju na jedan prigovor. Naime, ono što se može kazati u odnosu na fenomenološko rehabilitovanje uma jeste i izvjesno negodovanje koje se sažima u zamjedbi da je riječ o nečemu što je poznato, pa i opšte poznato.

Zaista, od davnina je poznato da postoji um, da je um najviša saznajna instanca, te da je veoma različit od razuma. To je neprijeporno.

Nov je, dabome, zaborav.

Ono što je takođe neprijeporno, to je nešto što svak može da ustanovi bez nekog posebnog istraživanja, i sa čime smo i otpočeli elaborat koji je pred čitaocem.

Um više nema nikakvoga značaja. Ništa se u XXI stoljeću ne određuje ili ocjenjuje umom. Um nije mjerilo niti u teoriji, niti u praksi. Jednom riječju – kao da in facto i ne postoji. I, dabome, tome se treba suprotstaviti. Štaviše, to suprotstavljanje kao da ima najviši rang umnog imperativa.

Imajući sve to na umu, Horkhajmer dijagnostikuje i zastarelost uma:

Um kao organ shvaćanja prave prirode realnosti i određivanja vodećih načela našeg života spao je na to da ga smatraju zastarjelim... (isto, str. 26).

Važno je razumjeti da takva «zastarjelost uma» nikako nije nešto što bi na bilo koji način trebalo da je proističuće iz Kantovih kritika uma – kao što se predmnijeva. Sasvim suprotno: ispravno shvaćena, elementarno denotirana, ta kritika zapravo ima njezin krešendo u nekoj vrsti intronizacije uma, do koje je Kantu - i posve lično – veoma stalo.

I za Kanta, um je najviši organ saznanja (bar kada su u pitanju ljudska bića). Sad, nalazi se i neko mnenje da je Kant neki destruktor i detronizator uma. Međutim, nije tako.

Kada je u pitanju jedna tako – ne samo teorijski - važna stvar, ništa ne treba prepuštati slučaju, odnosno, mnenjima. U prilog tome, da pogledamo, da se obavijestimo „direktno“ od Kanta - šta je za njega, praktični i teorijski, cilj kritike uma.

Pošto je, prethodno, naveo da se, doduše, najprije, kritikom uma teži da se otklone svi stari i prateći nesporazumi („amfibolije“); da se, takođe, otkloni sukob uma sa samim sobom, Kant sasvim konkretno izjavljuje da se sve to radi kao neka vrsta predradnji za nešto drugo, možda neočekivano. A to je:

... Trajna mirna vladavina uma nad razumom i čulima. (KRITIKA ČISTOG UMA, Imanuel Kant, BIGZ, 1999, str. 299).

To je, dakle, cilj kritike čistoga uma. Takav je sada cilj i kritike zaborava uma.

Bojan JOVANOVIĆ

To je centralna intencija i potencijalna kontribucija ove analize: da se osnovano i odlučno suprotstavi zaboravu o kojemu je riječ, kao i da sadašnji i dosadašnji indiferentizam, tako širokih razmjera, odmjenjuje ovim jednim prosvijetljenim suprotstavljanjem