IZ LONDONA WITH LOVE

Hepening pred kraj zime

Bože pomozi kako smo krhki, neočekivano pomislih, usjled boli, vjerovatno. Ili blizine smrti.
0 komentar(a)
Ažurirano: 05.03.2011. 13:37h

Opet sam na cesti, nema taksija, naravno.

Šest je sati popodne i pada kiša, vrijeme kada su taksiji najtraženiji, ali njihovi vlasnici, sadistički uživajući u inaćenju sa zakonima tržišta, ostaju kući i srču čaj, dok sa ženom ili nekim starim mejtom ogovaraju strance koji im plaćaju sa stražnjeg sjedišta, umjesto kroz suvozačev prozor; kroz prozor, pobogu, fino, fer-plej, gledate se u oči, ali prokleti stranci to ne znaju i nikada to neće ukapirati.

Visoki autobusi tužno stoje, zaglavljeni na mostu.

Moram pješke u pab, a puca mi slijepo crijevo. Ovog puta ozbiljno, ne kao onda kada sam imala sedamnaest i vraćala se presamićena iz grada sa Mirom koja me je držala ispod ruke da ne bih plazila po asfaltu, što bi rek’o… niko više, čak ni u Beogradu. Pred ulazom u zgradu Mira i ja sretosmo majku i oca mi.

“Oki, šta ti je?” pitali su.

“Puca mi slijepo crijevo. Boli me oko pupka.”

“Ma ne boli to oko pupka,” uzdahnu majka.

“Boli. Milenu Stojović boljelo je oko pupka.”

“Koju je Milevu boljelo oko šupka?” pita otac, kao zabrinuto.

“Tata, ne zasmijavaj me. Boli.”

“Ajd’ prođi s druge strane zgrade”, reče spartanska majka, “da ti bacim knjižicu s južnog balkona pa idi s Mirom na hitnu.”

I zafrljači ona knjižicu s drugog sprata, pa Mira i ja krenusmo klackati do ambulante. Stigosmo do Simpo zgrade, sretosmo Itanu. “Slijepo crijevo”, objasni joj Mira. “Boli je oko pupka.”

“Ne boli to oko pupka”, brzo nas razuvjeri Itana. “Ja sam moje operisala. To boli nisko, s desne strane.”

“A jel?” ja se ispravih, i odosmo sve tri na jedno piće u Kalipso.

Sad stvarno puca dok šepčim (šepčati: trčati šepajući) kroz Batersi park. Neki je hepening u pabu Zidareve ruke. Svirka sa pričom; gig, kažu. Šta će meni to? Muž na putu, djeca sa Reginom, Litvankom, čistačicom iz zgrade, koju sam zamolila da pliz-pliz ne puši u stanu. Sad boga molim da se bijes obespravljenog pušaca ne iskali na djeci.

Regina barem ne krade jer bi joj na duže staze bilo neisplativo: ima stalan posao, podređene, status. A i biće dobra prema djeci, pa dobila je unuče prije par nedjelja, srećno je vikala za mnom dok su se vrata lifta zatvarala: “Hej, maj san leid a boj!” Sin mi je izlegao dječaka. “Bravo!” viknula sam iz lifta.

Šepčim, šepčim, boli, puca, a nisam ni htjela ići na gig, nego taj odbor roditelja organizovao lud provod u pabu, da se proslavi fina suma sakupljena na dobrotvornom sajmu.

“Šta ima danas za ručak?” pitao je sin kada smo stigli kući iz škole.

“Supa i biftek.”

“Šta još?”

Zna sinko da obično ima još, jer i muž voli kući da ruča, on ne vjeruje stranim rukama, pa onda poslovne sastanke zakazuje za popodnevne sate. A muž inače zahtijeva posebnu vrstu hrane: nemasne proteine, one od kojih se živi duže od engleskih kraljica. Sin jede drugu vrstu hrane, nazovimo je pubertetskom vrstom, a kćerka treću vrstu, bolonjeze sos u kojem povrće nosi maskirnu uniformu. Ja sam svejed, ali i svekuv. Moje mladalačke ambicije kulminirale su u sposobnosti brzog planiranja raznovrsnog menija za ručak. Ima li od toga penzije?

“Napravila sam i lazanju, bolonjeze.”

“Šta još?”

“Ništa, tata nije tu, ali mogu ispeći kokošku.”

“A možemo li naručiti picu?”

“Ne.”

“Zašto ne?”

Zašto ne? Ima otprilike sedamnaest razloga zašto ne, ali nemam snage izgovoriti ni onaj najjači koji glasi: “Zato što ja tako kažem.”

Umjesto toga izgovaram. “Kako god hoćete”, jer sam umorna, jer je kraj zime, i jer je Regina na vratima.

“Opet ova što svaki čas izlazi na balkon da puši. Gdje je Savka?”

“Vratila se u Beograd. Ćuti, Regi će barem pojest supu i lazanju, da se ne bace.”

Savku nam je preporučila Bugarka Nina, jer su Savki trebale pare.

Živjela je sa Lordom X, iz čije je kućerine izbačena kada se Lord odlučio za partnera-muškarca. Onda je neko vrijeme čuvala djecu, dok je sa strane pokušavala da od Lorda iskamči malo para zbog godina zajedničkog života u zabludi.

Tu su počele sačekuše i ks-ks po Pedingtonu. Nije izdržala, pobjegla je u Beograd.

Kratko vrijeme poslije Savke imali smo Portugalku koja nas je sistematski potkradala. Osjetismo to tek kada se toliko okuražila da je iz stana iznijela aparat za kafu.

A nećeš ti mene ostavljat bez kafe. Policija nije našla njene otiske, nego nam za utjehu dade flomastere sa kao nevidljivom materijom, da njima označimo sve preostale vrednije stvari u stanu.

Oznaka ‘specijal’ flomasterom golom će oku biti nevidljiva, ali pod policijskim ultravioletnim svijetlom jasno će se prikazati, i znaće se da su ukradene pa zaplijenjene stvari naše vlasništvo.

Dugo sam im zahvaljivala na tome, a čim odoše, bacih se na označavanje. Da li je potrebno naglasiti da sam označila čitav stan, svaku sitnicu, sve lampe, lopte, cipele, kišobrane?

Kratkotrajni, ali jak post-traumatski napad. Prestala sam tek kada su me zaboljela leđa jer sam se bila uvukla u kredenac sa šerpama iz kojeg sam jedva izašla. Onda sam vidjela da flomaster ne ostavlja potpuno nevidljiv trag.

Stan nam je bio preplavljen neonsko-žutim natpisima KNEZEVIC. Bilo je to kao u nekoj psiho-drami. Kao u filmu: Biti Džon Malkovič, samo prerađenom i nazvanom Biti vlasništvo KNEZEVIC.

Odmah da kažem, nikako se ne skida, ni magičnom krpom, ali izblijedi kada se osuši. Ili su se meni oči navikle na to.

Nego, već sam došepčala do tropske bašte Batersi parka, gdje ću, kao i uvijek, nesvjesno podići pogled prema nebu, uočiti da se iznad londonskih tropa pojavila makar jedna zvijezda.

Uspjeli su Anglosasi, snagom volje i stisnute gornje usne; imaju tropsku baštu usred sjeverne gradurine: palme, ušuškane u plastičnu ćebad; grane ginko bilobe kao da grle svoje stablo u hibernaciji i emigraciji; kišne se kapi zabavljaju, veselo klizeći sa glatkih listova drveta banane.

Bože pomozi kako smo krhki, neočekivano pomislih, usjled boli, vjerovatno. Ili blizine smrti.

Crevce se ne da, ali izignorisaću ga dok se muž ne vrati s puta. Onda mogu mirnije duše pod nož. Ulazim u Zidareve ruke.

Tamo je pozornicom gospodario neki tip sa bradicom, i u džinsu, skroz u džinsu, ne volim to. Kako na našem jeziku nazvati stand-up comediana? Samo-stojeći komedijant?

Uz tuš sa bubnja, samo-stojeći je pokušavao bacati otrovne komentare na temu Kameruna, njegovog Big Society projekta, odakle je PM uskočio pravo u prijetnje Gadafiju. “Dan početi nježno-nježno,” govorio je samo-stojeći, “a završiti grubo-grubo. Baš kao na Itonu.” Tuš sa malo smijeha.

Teško se šaliti na račun Kameruna: taj čovjek ni kod građanstva, a ni kod plemstva, jednostavno ne proizvodi jake emocije. Samo-stojećem nije išlo. A i bolje je tako jer se nisam smjela nasmijati.

Sjedjela sam nekako nahereno, svi su primijetili da mi nije dobro. Treba se napiti, zaključih, i zaputih se prema baru. Ljudi su se razmicali dok sam se približavala. Ko zna, možda sam ispuštala pjenu i čudne zvukove.

Oko bara – gužva, povici, glasovi; iza mene samo-stojeći i dalje sipa šale uz bubanj i bas u pozadini; previše buke, premalo smijeha; stisnu me u grudima i oko pupka i eto, stropoštah se na pod.

Ljudi se navališe da me dižu, nekako beskonačno, kao Gulivera u Liliputu. Samo-stojeći poče da objavljuje preko mikrofona: “Ima li doktora u pabu? Molim vas, ako ste doktor dođite do bara, Oldža treba pomoć”, čitao je sa nekog papirića.

Pored mog lica stvori se drugi čovjek sa bradicom i u djelimičnom džinsu, to je prihvatljivo. “Oldža?” Klimnuh. Da, to sam ja…Da, malo sam se promeenila…

Čim se doktor pojavio, ostali su se, srećom, pravili da se baš ništa nije dogodilo. Doktor i ja odosmo na sprat, u praznu halu za vjenčanja. On mi izmjeri puls, virnu u oči, reče mi da legnem na leđa, ispritiska me po stomaku, naredi da kašljem, duboko dišem, plitko dišem.

“Gas,” reče on. “Guši vas klobuk gasa, putuje vam po tijelu. Nemojte večeras jesti povrće. Najbolje ništa, samo koka-kolu. Zapravo, pogledaću da li u džepu od jakne imam jednu tableticu uglja.”

Ugalj? Da li je to šifra za leksilijum?

“Da, da, dobri stari ugalj, čuda radi kada nas spopadne nešto ovako. Ali sve je to jurnjava, opustite se.”

Kako da se opustim sa klobukom gasa u tijelu?

“Ma, znate šta”, rekoh, “samo da ja malo ovdje odležim, pa ću biti kao nova. Nemojte ići po ugalj.”

Onda me on, baš po engleski, još pedeset puta pitao jesam li sigurna, jesam li sto-posto-sigurna, jesam li uvjerena da je to najbolja odluka. Da, ponavljala sam. Ostavi me sada samu s mojim klobukom, mislila sam.

I tako, on ode, a ja odmorih na stolu za svadbene ručkove i večere. Laku noć svima. Smrt otrovnim klobucima, gdje god da ih ima.

Poslije sam čak i našla taksi da me vozi kući.

Preporučujemo za Vas