Najprije kratko o nacionalizmu. U literaturi možemo pročitati da se u demokratskim društvima nacionalizam izjednačava sa primitivizmom, zaostalošću, mitomanijom, bolešću i svako prevazilaženje nacionalizma smatra se napretkom, pa čak i preduslovom duhovne civilizacije (Lemberg). Nacionalizam je nešto opasno, emocionalno i iracionalno i kao takav smatra se problemom društva.
Karakteristike nacionalizma su precjenjivanje svoje nacije ili rase, mržnja i preziranje drugih, lov na nevjernike i neistomišljenike u vlastitoj grupi, fanatizam i zločin do protjerivanja i uništavanja pojedinaca i čitavih naroda (Lemberg). Takvo odbacivanje temeljnih ljudskih vrijednosti moguće je pod uticajem nacionalizma jer on pretjerano i isključivo ističe vrijednost nacije na račun moralnih i etičkih vrijednosti (Snyder). Nacionalizam se zasniva na otrovu laži, laži o svijetu, o susjedu, o istoriji, o religiji, o jeziku i kulturi, na kraju i o samom sebi (Weirich).
Zato što se temelji na iracionalnosti i laži, smatra se da je nacionalizam patologija kasnijeg razvoja povijesti i ona dovodi do psihičkih smetnji (Anderson). Nacionalistička ideologija opisuje se kao ludačka košulja i ako se stvarnost ne uklapa u tu pojmovnu ludačku košulju, okrivljuje se stvarnost. Nacionalizam je nadomjestak za religiju, on je politička integracijska religija u uslovima sekularnog društva.
Nacionalizam je ustanak protiv razuma i otvorenog društva (Popper). Paranoična pripadnost nacionalnom identitetu graniči se sa bolešću (Šundov).
Ovaj kratki teorijski uvod pokazuje da nema „dobrog“ nacionalizma i da su u zabludi oni koji kažu: ako je nacionalizam borba za državu i naciju, onda oni jesu nacionalisti. Kako vidimo nacionalizam je bolest i zlo, patologija društva.
Govoriću, dakle, o crnogorskom nacionalizamu u jeziku i aktuelnoj jezičkoj politici, koji, za razliku od drugih nacionalizama, ugrožava isključivo Crnu Goru i njene građane. Kada sam jednom prilikom na konstantne napade crnogorskih nacionalista na Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti, kao rukovodilac Programa, izjavila da je naš položaj izuzetno delikatan i težak jer se nalazimo na stalnom udaru dva ekstremna nacionalizma: srpskog i crnogorskog, javili su se mnogi čudeći se o kakvom to crnogorskom nacionalizmu govorim kad takvog nacionalizma nema.
Tipična odlika nacionalista je to što svoj nacionalizam ne prikazuju kao nacionalizam, već se za njega koristi eufemizam - patriotizam. Čak i najekstremniji nacionalisti reći će da vole svoju državu i rade njoj u korist. I fašisti tvrde da su samo branitelji nacionalnih interesa.
Nacionalizam proizvodi mitove koji se nekritički prihvataju i kojima se jača nacionalni identitet, a najomiljeniji mit jeste onaj o nesrodnosti sa susjedima, odvojenosti od njih i autohtono postojanje od davnih vremena.
Upravo na ovom mitu gradi se crnogorski jezik u izvedbi crnogorskih jezičkih nacionalista. Crnogorski jezik je autohton jezički idiom, kao poseban donijet je iz prapostojbine iz Polablja-Pomorja (današnja istočna Njemačka), nastao je iz izumrlog polapskog, nema zajedničko porijeklo sa drugim južnoslovenskim jezicima, pa se zbog toga i razlikuje od drugih susjednih jezika. Sve je to daleko od naučne istine i veoma opasno.
Nacionalisti odbacuju razum i racionalnost, njihove istine su dogme, ne podnose dijalog što se jasno očitovalo u procesu kodifikacije crnogorskog jezika.
Iako se standardni jezik izgrađuje izričito dogovorom, crnogorski standard se gradio tajno, iza kulisa, bez rasprava, uvažavanja drugačijeg mišljenja, okruglih stolova na kojima bi učestvovali profesori jezika, novinari, pisci, kulturni poslenici i svi zainteresovani kojima je crnogorski jezik maternji, pa bi se lako iskristalisala opšteprihvatljiva varijanta. Javnost i korisnici budućeg pravopisa nijesu imali priliku da iznesu svoje mišljenje i stav, već su im se servirala gotova rješenja u vidu pravopisa i gramatike sa radikalnim otklonom od postojeće norme.
Posljedica toga je opšta neprihvatljivost propisane norme, pa se pribjegava sili i zastrašivanju - iza pravopisa stoji država, ko ga ne poštuje protiv države je i protiv crnogorskog jezika.
U skladu sa svojim dogmama jezički nacionalisti proglašavaju svece i nagrađuju svoje „utemeljivače“ i pristalice, a ekskomuniciraju i proglašavaju neprijateljima i izdajnicima one koji drugačije misle, a to su u prvom redu profesori sa Studijskog programa za crnogorski jezik.
Srpski jezički nacionalizam
O srpskom nacionalizmu u jeziku čiji je vrhunac fašistički pamflet Slovo o srpskom jeziku (Beograd, 1998) koji je sa indignacijom odbačen u slavističkom svijetu, ali i od većine srpskih lingvista, i o nacionalističkim žestokim osporavanjima crnogorskog jezika, kao i hrvatskog i bosanskog, nećemo govoriti jer danas, srpski jezički nacionalizam ne predstavlja opasanost.
Njegovi restlovi postoje i u Crnoj Gori i dug je proces sazrijevanja nosilaca tog nacionalizma u spoznaji da rade na sopstvenu štetu. Važno je istaći da je srpski jezički nacionalizam, što se Crne Gore tiče, pobijeđen ustavnim određenjem crnogorskog jezika za službeni 2007. i osnivanjem Studijskog programa za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću 2008. godine, na kojem se crnogorski jezik i književnost izučava na naučnim i akademskim principima i postulatima, i na kojem se obrazuju profesori crnogorskog jezika i južnoslovenskih književnosti, dakle, budući nastavni i naučni kadar za crnogorski jezik i književnost. Valja imati na umu da se na nacionalizam ne odgovara nacionalizmom, već demokratskim sredstvima, znanjem i obrazovanjem.
Srpski nacionalizam nije pobijeđen crnogorskim nacionalizmom nego državnopravnim okvirom i naukom.
Kraj I dijela
Bonus video:
