ČUVENI VARVARIN

Dolazak Konana na Balkan

(Dolazak Konana Simerijanca, tom I, Robert E. Hauard, IPS Media, Beograd, 2009; The Horror Stories of Robert E. Howard, Del Rey, 2008)
106 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 05.02.2011. 13:51h

Ako je neko gledao film izuzetan koliko i lik o kojem govori, The Whole Wide World (1996), onda u umu otprilike ima sliku kakav je utisak autor poput Roberta Hauarda ostavljao na to malo ljudi što je poznavao, a da prije toga nije ni dospio u priliku da pročita bilo koju od 160 priča što je taj mladić prokreirao za tek 12 godina pisanja.

Taj konstantno deprimirani Teksašanin umro je u 30. godini života, proburazivši svoju lobanju pištoljskim metkom čim je shvatio da njegova dominantna mater nikada neće izići iz kome izazvane kancerom.

Moguće je da se priče o Konanu pojavljuju u pravo vrijeme za čitaoce koji u fentaziju nalaze svoje književne svjetonazore.

Međutim, ne vrijedi se premišljati oko potencijalnog drugog toma ove knjige, jer ko zna da li će ikada biti publikovan. Uostalom, da li bilo koji pripadnik današnjih mlađih generacija, prenatrpan konvencionalnostima Harija Potera, Narnije i Srednje Zemlje, uopšte zna ko su Konan, Kul ili Solomon Kejn?

Od svih SF, horor i fentazi romana čiji su reprinti preplavili lokalne knjižare u istim, starim prevodima iz 70-ih i 80-ih (i dalje, nekim čudom, u 21. vijeku, uspijeva da funkcioniše onaj traljavi Vinaverov prevod Toma Sojera…), priče o Konanu su doista sada prvi put publikovane na ovim prostorima, u finoj kopiji integralnog kompleta Hauardovih priča koje Del Rej hronološki publikuje još od 2002. (Konan je eventualno zauzeo tri toma.)

Iako, barem stilski, Hauardova često kitnjasta gotika i relativno mizoginijska a na mahove i rasistička književnost uobličena oštrom – "muškom" – rečenicom nije mogla da se podiči uticajnom jednostavnošću, podatak da je od toliko autora jedne nimalo poštovane ere u američkoj "palp" literaturi iz doba Velike depresije Hauard isplivao na površinu zajedno sa još samo par njih, dokaz je da njegovi pasusi u nekoj mjeri posjeduju impozantnu kvazi-filozofsku viziju i unikatnu prožimajuću imaginaciju koja do danas ostaje u domenu izazova za svakog pisca fentazija.

Bilo kako bilo, kao i nikada prežaljeni Patrik O'Brajan (Gospodar i zapovednik, Laguna, 2004) što je postao cijenjen autor tek u 70. godini, ni Hauarda nećete zateći sa odrednicom u monumentalnim publikacijama kao što su Merriam Webster's Encyclopedia of Literature (1995) ili Benet's Reader's Encyclopedia (2008), gdje svoja mjesta već odavno imaju revalorizovani pisci autsajderske literature kao što su Hauard Filips Lavkraft (Nekronomikon, Everest Media, 2008) i Džim Tompson (Ubica u meni, Narodna knjiga, 2005).

Evidentno je ipak da, na kraju, Hauard i nije bio toliko naročit pisac (a pogotovo kroz površne prevode), a razlog za to su možda bili njegova tvrdokorna priroda, frenetična brzina prilikom kreiranja pričâ i, naposljetku, nedostatak etike jednog formalnijeg obrazovanja.

Iako veliki ljubitelj Lavkraftovog "kosmičkog horora", Hauard je suštinski bio pustolovni pisac (takođe je pisao istorijske i vestern priče; činio je koncesije za svako žanrovsko tržište), tako da su njegove primarne brige bile ljudske, a ne kosmičke

Kao što i ove dvije zbirke pokazuju, iako obje sadrže obilje kvalitetne imaginacije u bezmalo svakoj storiji, dobar dio njih je prilično jednoličan ili neujednačen, sa identičnim ili u najmanju ruku sličnim obrtima; prostodušne priče prolongirane za po nekoliko stranica ne bi li se od izdavača izvukla što veća suma. Naime, Hauard je toliko brzo pisao da su mu Weird Tales, poslije suicida, dugovale oko $1.500.

Godine 1923. pojavio se novi časopis na američkim kioscima, proglasivši sebe "unikatnim"; zvao se Weird Tales (docnije je takva vrsta literatura postala svojevrsna emotivna struja horora). Njegovi izdavači htjeli su opskrbiti tržište izvorištem za neku vrstu "netipičnih" priča, koje drugi časopisi nisu htjeli objavljivati, na taj način postavši prvi profesionalni časopis što je publikovao uvijek fascinantnog H.F. Lavkrafta (čak je i Borhes jednu od svojih priča u Peščanoj knjizi [Paideia, 2009], posvetio Lavkraftu).

Iako veliki ljubitelj Lavkraftovog "kosmičkog horora", Hauard je suštinski bio pustolovni pisac (takođe je pisao istorijske i vestern priče; činio je koncesije za svako žanrovsko tržište), tako da su njegove primarne brige bile ljudske, a ne kosmičke.

"Individualnost je ono što me najviše privlači – taj borbeni, sirovi, pasionirani insekt koji uzaludno nadjačava rijeku Života stremeći da preokrene struju događaja u svoju korist – lomeći sopstvene očnjake o željeznu kragnu Sudbine i tonući u konačni poraz sa pjenom posljednje kletve na usnama", napisao je u pismu Lavkraftu, pri tom nimalo ne karikirajući.

Kako se Dž.R.R. Tolkin drži za osnivača "epske fantazije", Robert Hauard je, zahvaljujući Konanu, ustanovio podžanr fentazija "mač i magija" danas poznatijeg kao "dark fentazi", objedinivši herojsku avanturu i horor u zaseban milje. Ako je u tzv. palp literaturi onoga doba postojao neko iole nalik Džonu Milijusu, to je onda garantovano bio Hauard.

Konan Simerijanac (vrlo je moguće da je Simerija drugo ime za Irsku) obitava u zloćudnoj hiborijanskoj eri iz 10.000 g. p.n.e., u dobu u kome preovlađuju čudovišta, magija, čarobnjaci i nakaze, kao i naljepše promiskuitetne žene, a gdje mač i sila predstavljaju jedinu vrijednu valutu.

Ili je možda ponajbolje ustvrditi da Konan jeste Hauardova najpersonalnija lirika, bezmalo otjelotvorena fantazija o samome sebi među prsatim ženama i u lokvama krvi, usred svijeta toliko raskošnog i neuviđavno bahatog a koji je, i bez pokušaja da se psihoanalizira, kroz sva evokativna zbivanja očito nadomještavao sve ono što je tome sanjaru ikada nedostajalo u pravom životu. Drugim riječima, autor je doslovno živio za svoje storije, valjano dišući jedino dok je mazohistički lupao po pisaćoj mašini i naglas čitao svoje rečenice.

U priči "Slonova kula", možda i najefektnijoj u prvom tomu i to samo zbog svršetka uzurpiranog ustaljenom lavkraftijanom, govori se o Konanovom pokušaju da ukrade famozni Jarin dragulj iz Slonove kule, međutim prije toga on mora proći kroz razna iskušenja i pobiti brojne mutante i životinje ne bi li se dočepao blaga.

Najinteresantniji podatak je da Konan u Hauardovim pričama ima hiljadu lica.

U "Kuli" je on lopov; u "Skerletnoj citadeli" on je kralj u srednjovjekovnoj Evropi; u "Crnom kolosu" on je asirski general; u drugim storijama on je kralj Akvilonije, a u jednoj sekvenci čak i Kozak, dok ćemo u nekoj priči pratiti njegove avanture dok je bio mladić. Ova zbirka daje 13 prvih publikovanih priča o Konanu, sa miscelaneom o Hauardovim bilješkama o hiborijanskoj eri.

U drugoj zbirci, gdje su istaknute Hauardove ne-konanovske horor storije, autor je bio primoran da se okrene tzv. lavkraftijani, odnosno temama sa jezovitom atmosferom koja je imala odveć utvrđenu pagansku pseudo-mitologiju u prodornim noveletama i intertekstualnim igrarijama H.F. Lavkrafta, i gdje imamo šansu vidjeti Hauardov sasvim drugačiji pristup naraciji – na mahove i traljav, dabome – ali koja sada više počiva na introspekciji, nego na akciji.

"The Black Stone" je jedna od onih priča gdje junaci ne vitlaju obligatornim mačem i za opasačem nemaju kanije čak ni za nož. U pitanju je crni monolit usred neke mađarske šume nedaleko od sela Stregoicavara gdje su Turci u 16. vijeku očito otkrili nešto grozomorno i odlučili pokopati tajnu. Kroz zaista prohodnu i krotku naraciju, pred čitaocem se odmotava mirijada nepojmljivih etida o vještičijem narodu prije ovdašnjeg, i glavni junak, kao što to obično biva, hrabro odlučuje provesti noć pred monolitom.

Finale priče uopšte i nije bitno, jer ono nedvosmisleno više nalikuje fragmentu neke zadivljujuće groteske Boša ili Goje. I sve ono što takva jedna priča kosmičke strave u kojoj se naglasak stavlja na autsajderizam, generalnu ljudsku nemoć i uvrnutost iziskuje, Hauard je isporučio u tonalitetu savršenog ritma i taktilnosti. Još jedna zanimljivost u vezi sa sličnim premisama jeste što se kvalitet ovoga podžanra vrednuje tako da najbolje priče bezmalo nikada ne zastarijevaju. A ova sigurno nije.

I pored toga što potpisniku ovih redova Hauardove priče o Konanu, kao uostalom i fentazi, nisu čak ni fenomenološki nikada bile jača strana, prevashodno zbog predvidljivosti i jake deskriptivne dinamike koja u većini slučajeva umije da zaguši priču, svaki lojalni ljubitelj fentazija sigurno bi prvo trebalo da se okrene simerijanskom eskapizmu i veoma čitljivim romanima Džordža R.R. Martina (Igra prestola, Laguna, 2003), pa tek onda hrišćanskim dobročiniteljima kao što su Tolkin, K.S. Luis, i njima slični.

Recimo, ako današnje ženske autore iz regiona možemo klasifikovati u tipično "ženske autore" umjesto samo u "autore", pravimo očitu distinkciju na račun njihovog pretjerano sentimentalnog pripovijedanja. Miki Spilejn i Ijan Fleming na stranu; ako je ikada postojala isključivo "muška literatura" znajte da je ona sigurno krenula sa Robertom Hauardom.

U svakom slučaju, toliko je zanimljivija i nadasve iskrenija.