Ima ovdje, u Londonu, jedna majka u školi mi od djece, Fejbija se zove, da, i ona uporno hoće da me pripitomi da joj budem kao neka egzotična prijateljica. Rekla bih da je za njenu upornost oko pripitomljavanja strankinje odgovorna ova ekonomska kriza; ženama se sada više isplati da umjesto poslovnih barakuda s privatnim investicionim fondovima iza sebe, budu slobodnjaci s hobijem. Svoje menadžerske vještine, ublažene, naravno, i prilagođene dobu skromnosti, primjenjuju u školama od djece im. Sada su zainteresovane za školske aktivnosti, dobrotvorne sajmove, ali i za nas, egzotične majke, strankinje iz sjene.
Nije tako bilo prije pet godina, kada stigoh ovdje.
Tada je u Londonu još uvijek svako bio ili bogat ili na putu bogaćenja. A majke su bile samodopadne tigrice koje su kao ‘radile od kuće’, yeah, aha, ili kao ‘radile utorkom i srijedom’. (Ili ‘radile na svom prvom romanu’, ali neću sada o tome.) I tiho su međusobno ćakulale, Anglo-Saksonke, skoro ne otvarajući usta, dok sam ja goropadnom vikom dozivala svoju djecu da se sklone dalje od ulice da ih što ne pregazi. Onda su one zbog moje vriske, a i zbog imena djece mi, mislile da sam Italijanka. Bešumno su mi prilazile. “Jeste li vi Italijani?” pitale su me. “Ne nego Crnogorci”, odgovarala sam. “Oh,” prekrile bi one lice svojim nježnim rukama. “Oh, žao mi je.”
“Zašto vam je žao?” pitala sam, preglasno, ali nikada nisam dobila odgovor.
Sjutradan bi me recimo neočekivano ljubazno pozdravile i postavile par pitanja, prilično komplikovanih za osam i po ujutru. Mala zemlja, je l' tako? Koji je postotak doseljenika? Koje je najpoznatije lovište? Vrste ptica? Ima li dobrih golf-terena?
Ali ispred škole dočekao bi me zid od celofana, kroz koji sam mogla vidjeti tonirane Anglo-Saksonke kako kuckaju po svojim blekberijima, podižuci pogled s vremena na vrijeme, gledajući kroz mene i moj osmijeh, okrećuci glavu od glasne osobe neitalijanskog porijekla.
Ja bih pomislila da me vole. Onda bih popodne stigla u školu sa širokim osmijehom na licu. ‘Sad ću da se ispričam sa mojim novim prijateljicama’, planirala sam.
Ali ispred škole dočekao bi me zid od celofana, kroz koji sam mogla vidjeti tonirane Anglo-Saksonke kako kuckaju po svojim blekberijima, podižuci pogled s vremena na vrijeme, gledajući kroz mene i moj osmijeh, okrećuci glavu od glasne osobe neitalijanskog porijekla.
“Šta je s ovim engleskim ženama?”, ogorčeno sam pitala Reginu, Litvanku koja je glavna higijeničarka u zgradurini u kojoj živimo. Reginu stalno srijećem ispred hola zgrade jer svako malo ide napolje da puši. “Šta im je? Ujutru su preljubazne sa mnom, a popodne se prave da me ne poznaju.”
“Dej drink”, odgovorila mi je Regina svojim kamenim izgovorom. “One piju,” ustvrdila je i nagnula palac desne ruke prema ustima. “Ne brini”, dodala je, stiskajući mi rame. “Dej oool krejsi.” Sve su lude.
E, ali sada – stisnula kriza. A mi egzotične majke još smo tu. Hmm. Znači, od nekakvog smo čvrstog materijala napravljene. Engleske nam se majke sada smješkaju više puta dnevno. I ljudi se smješkaju jedni drugima na ulici, ne gleda više svako samo u svoj blekberi, mlatarajući rukama na granici nervnog sloma. Nije to život, shvatili su sada. Humanoidi postaju zainteresovani jedni za druge. Namiguje se na cesti. Taksisti govore mušterijama: “Dušo moja.” Zbijaju se redovi. Zima je.
Ali, da, Fejbija: veoma popularna među školskim majkama. Nekada je pisala za Tatler; sada reciklira sve živo, tj. mrtvo, i od toga pravi kolaž-namještaj. Naravno, skromna je. “Samo hobi”, kaže i raširi svoja puna, nenašminkana usta u iskreni osmijeh prepun krupnih, bijelih zuba usađenih u malenu, šesnu glavu. Dječački su joj kukovi najčešće uvučeni u poderanu mini suknju od teksasa, a vretenaste nožice u malene kaubojske čizme. Između ostalog, ona je i Jogi. Ja pored nje izgledam poput bivše sovjetske košarkašice. Ali Fejbija hoće da se družimo.
Poziva me da prisustvujem njenom času joge. To ona dobrotvorno drži, jednom nedjeljno, ili mjesečno, kako joj se prohtije. Još jedan hobi, kaže. Ja pristajem, pristajem. Zašto? Samo jednom u životu prije toga probala sam jogu i to na Balkanu i to kod sto posto PTSP-ovanog bivšeg ratnika koji me je tjerao da radim sklekove i trbušnjake do iznemoglosti, a naplaćivao mi jogu.
Fejbija me na svoj čas joge vozi u svom malenom, električnom autu. Grijanje nije uključila da ne potroši bateriju koja pokreće auto, tako da ja pored nježne Fejbije sjedim u svojoj pernatoj jakni i zarobljeni sam mutant koji bučno diše i pravi maglu. Neki nas pješaci prestižu.
“Znači, radila si jogu prije.”
“Samo jednom,” prećutkujem Balkan, trbušnjake i PTSP-instruktora.
“Nema veze, uhvati svoj ritam danas. Moja je grupa uznapredovani nivo.”
Ona svoju jogu drži u holu metodističke crkve. Polaznici grupe sirotinja su iz kraja, tako mi izgledaju, što mi daje hrabrost i samopouzdanje; ako su ovo uznapredovani... Mislim, dred-crnac koji me tužno posmatra; suvonjava bakica u biciklističkim bermudama; žena-u-skladu-sa-prirodom koja baš odavno nije skraćivala nokte na stopalima... Eh, da, svi su bosi, osim mene koja imam i čarape i patike. Svi imaju svoje joga-tepihe, prostiru ih i lijegaju na njih, zatvaraju oči i kao spavaju čak. Hladno je, drhture mi unutrašnji organi a bakici u biciklističkim i topiću do pupka – ništa, raskrečila je noge i udiše-izdiše pravilno. Ova joga je za budale, mislim se ja, kad Fejbija poče instrukcije:
“Sklopite ruke u malu molitvu i stavite je na srce, podignite je do trećeg oka, dajte treće oko suncu, poljubite ga, stavite ga na srce, spustite u zemlju, posadite dlanove u majku zemlju, posadite pete, istegnite chi i dajte ga nebu, udahnite auru, pozdravite nebo lijevim laktom dok lopaticama dodirujete treće oko, oni napredniji neka zavrte solarni pupak, manje fleksibilni zavrtite kobru sa pet izdisaja. Idemo, druga strana” - pa sve isto, još brže, izgovoreno kao jedna riječ, bez pauze.
“Čekaj”, kaže Fejbija. “Moram da te rastegnem, ako naglo prekineš nije dobro.” I razape me tu, u crkvi. “Dobar si ti čovjek”, reče mi na kraju. “Srce ti je na pravom mjestu. Popij čaj u kafeu crkve, brzo ću ja.”
Bakica je stalno držala zatvorene oči i zavrtjela je solarni pupak i radila sve što napredniji rade, mamicu joj biciklističku, a ja sam se znojila kao balkanski konj dok mi se nije ukočio neki davno zaboravljeni mišić ispod rebra, i zatreperio neki živac iznad prepone. Napolju plavim nebom putuju paperjasti oblaci – vidim kroz stakleni strop. Napokon lijep dan, a ja se valjam po itisonu. Rebro mi se zabode pravo u srce. “Fejbija”, šapućem. “Ja moram da izađem.”
“Čekaj”, kaže Fejbija. “Moram da te rastegnem, ako naglo prekineš nije dobro.” I razape me tu, u crkvi. “Dobar si ti čovjek”, reče mi na kraju. “Srce ti je na pravom mjestu. Popij čaj u kafeu crkve, brzo ću ja.”
Meni u kafeu crkve popusti grč ispod rebra i kao da mi se raširi srce. Nije loša ova kriza. Prošla je dekada bila neki lažni start za žene da se ubace u svijet moćnika. Sporo to ide, a i krenulo je pogrešno. Ove na Zapadu postale su protivnice jedne drugima. A ove mimo Zapada postale su žrtve iskrivljene slike u ogledalu: eto, gledajte šta se dobije kad hoćete i jare i pare.
Možda se u novoj deceniji treba resetovati, umudriti, učiti; ulaganje u obrazovanje žena uvijek se isplati, pokazuju istraživanja, jer žene to gotovo stoprocentno vrate daljim ulaganjem u potomstvo.
Definitivno mi je proradilo i treće oko, mislim se, i vidim Fejbiju kako mi veselo maše kroz staklo kafea.
Bonus video:
