Mediji nam govore da je ekonomska kriza je završena, i da se svjetska ekonomija vraća u normalni režim rasta i profita. 30. decembra, Mond je sumirao u jednom od svojih standardno brilijantnih naslova: "Sjedinjene Države žele da vjeruju u ekonomski rast".
Upravo tako, oni "žele da vjeruju", i to ne samo ljudi u Sjedinjenim Državama. Ali, da li je to tako?
Prije svega, kao što sam više puta rekao, mi nismo u recesiji, već u depresiji.
Većina ekonomista ima tendenciju da stvaraju formalne definicije ovih termina, prije svega na osnovu rasta cijena na berzama. Oni koriste te kriterijume, zasnovane prvenstveno na profitu. I političari na vlasti su srećni što mogu iskoristiti ovu besmislicu.
Ali ni rast, ni profit nijesu odgovarajuće mjere.
Uvijek će biti ljudi koji prave profit, čak i u najgorim vremenima. Pitanje je koliko ljudi, i koji narod?
U "dobrom" vremenu, većina ljudi vidi poboljšanje materijalne situacije, čak i ako postoje značajne razlike između onih na vrhu i onih na dnu ekonomske ljestvice. Plima diže sve brodove, kao što izreka kaže, ili barem većinu brodova.
Ali, kada svjetska ekonomija stagnira, kao što je to i slučaj sa svjetskom ekonomijom još od 1970-ih, neke stvari se dešavaju. Broj ljudi koji nijesu u radnom odnosu i koji zbog toga primaju minimalne prihode se znatno povećava. A pošto je to tako, zemlje pokušavaju da izvoze nezaposlenost jedne drugima.
Dodatno, političari žele da liše penzionere i mlade koji još nijesu radno sposobni prihoda, kako bi umirili svoje birače u uobičajenim radno starosnim kategorijama.
Zato, ocjenjujući situaciju od zemlje do zemlje, uvijek postoje neke situacije koje izgledaju mnogo bolje nego ostale. A zemlje koje izgledaju bolje, teže bržim smjenama, kao što je to bio slučaj u zadnjih 40 godina.
Dodatno, političari žele da liše penzionere i mlade koji još nijesu radno sposobni prihoda, kako bi umirili svoje birače u uobičajenim radno starosnim kategorijama
Dalje, kako se stagnacija nastavlja, negativna slika raste, i upravo tada mediji počinju da govore o "krizi", a političari da traže brza rješenja. Oni pozivaju na "strogost", što znači lošije penzije, obrazovanje, brigu o djeci i drugo. Oni ispumpavaju svoje valute, ako mogu, da bi trenutno smanjili svoje stope nezaposlenosti na račun nivoa zapošljavanja neke druge zemlje.
Uzmite problem državne penzije. Mali grad u Alabami iscrpio je svoj penzioni fond u 2009. Proglašen je stečaj i prestala je isplata penzija, čime se prekršio državni zakon. Kako je New York Times primijetio:
"Ne pate samo penzioneri kada penzijski fond presuši. Ako je grad pokušao poštovati zakon i plaćati svoje penzionere sa novcem iz svog godišnjeg operativnog budžeta, vjerovatno će morati da donese i velika povećanja poreza, ili napraviti velike "servise rezova", da dođu do novca.
Ljudi koji su trenutno zaposleni u gradu uplaćuju novac u penzioni fond, a ta sredstva neće biti dostupana za njihove penzije."
Konačno, ali ne najmanje važno, počinju da rastu cijene energenata, hrane i vode. To je rezultat kombinacije rasta svjetskog stanovništva i povećanja procenta ljudi koji traže pristup. Ovo označava borbu za osnovna dobra, brobu koja se može da završi strašno
Ali, ovaj problem je na pomolu u svim državama SAD-a koje, po zakonu, moraju imati izbalansiran budžet, što znači da one ne mogu da pribjegavaju zaduživanju da bi zadovoljile tekuće budžetske potrebe.
A tu je i paralelni problem za sve države u euro zoni, koji ne mogu ispumpati svoje valute kako bi zadovoljili potrebe budžeta, što znači da je njihova sposobnost da pozajmljuju dovodi do neodrživih previsokih troškova.
Ali, možete se zapitati, šta je sa onim zemljama gdje je ekonomija "cvjeta", kao što su Nemačka, i naročito Bavarska, unutar Njemačke. Njujork tajms primjećuje "Nemačka je srećna zemlja ... što se može najbolje vidjeti na primjeru Bavarske gdje su radnici za poslednjih deset godina žrtvovali plate i beneficije da bi učinili svoje poslodavce konkurentnijim ... Zapravo, dio napretka dolazi od ljudi koji ne dobijaju socijalno osiguranje kao što bi trebalo. "
Dalje, tu je dobar primjer "novih ekonomija", koje su pokazale održiv nivo rasta u poslednjih nekoliko godina - pogotovo tzv. BRIK zemlje. Pogledajte ponovo. Kineska vlada je vrlo zabrinuta zbog prakse kineskih banaka koje traže pozajmice, a što je dovelo do opasnosti od inflacije.
Jedan od rezultata je nagli porast otpuštanja u zemlji u kojoj kao da su nestale mreže socijalne zaštite. U međuvremenu, nova predsjednica Brazila, Dilma Rousseff, kaže da je uznemirava "precijenjena" brazilska valuta usred ono što ona vidi kao deflacioniranje SAD-a i kineske valute.
I vlade Rusije, Indije i Južne Afrike se suočavaju sa nezadovoljstvom većine populacije, koju kao da je mimoišla korist ekonomskog rasta.
Konačno, ali ne najmanje važno, počinju da rastu cijene energenata, hrane i vode. To je rezultat kombinacije rasta svjetskog stanovništva i povećanja procenta ljudi koji traže pristup. Ovo označava borbu za osnovna dobra, borbu koja može da završi strašno.
Postoje dva moguća ishoda. Jedna je da će veliki broj ljudi smanjiti nivo njihove tražnje - većina verovatno. Druga je smanjenje svjetskog stanovništva i samim tim manje nestašice - najneprijatnije Maltuzijanovo rješenje.
Kako ulazimo u drugu dekatu 21, vijeka, čini se nevjerovatno da ćemo se 2020. osvrnuti na ove decenije, kao na vrijeme kada je kriza protjerana u istorijsko pamćenje.
Ne pomaže da "želimo da vjerujemo" u mogućnosti koje izgledaju tako daleke. To ne pomaže ni u pokušaju da shvatimo šta treba raditi u vezi krize.
Bonus video:
