IZ LONDONA WITH LOVE

Dženis Džoplin ili stanje u kojem nemaš što da izgubiš

“Žena i treba da bude nedostupna,” odgovori mu Nina umjesto mene. “Ja sam to kasno shvatila, gledaj me sad, s astmom i pritiskom... Niko me ne traži.”
0 komentar(a)
Ažurirano: 15.01.2011. 00:24h

Nedjelja popodne, Tajms već rasprodat u mom kraju.

Kako to da je baš Tajms rasprodat, a gdje god da pogledam, ljudi čitaju Mejl? Kupila bih i ja nedjeljni Mejl, ionako u toj novini manje plaše naciju lošim vijestima, ali poslije čitanja Mejla do te se mjere osjećam prokleto-ukletim strancem da bih odmah pakovala torbe i hvatala prvi avion za Kontinent.

Kupila bih rado i Independent, ali, nafiksan turobnim istinama, on me plaši više nego Tajms.

Natpis iz podzemne: ‘Pobijedi svoje strahove i pobijedićeš neprijatelja.’ Zapadnjaci postaju samuraji. Da li novi samuraji prijeteće novine tako gladno iščitavaju da bi se suočili sa strahovima? Čovjek valjda osnaži kada ujutru, uz kafu, u mozgu posloži sve crne prognoze; kao da dobije kontrolu nad nastupajućim katastrofama.

Ja se suočavam uveče. Kada stvari idu zaista loše, ja, fino, pred spavanje, nabrojim sebi svaku bitku koja već izgleda kao da će biti izgubljena. Nakon što trenutne životne nedaće dobiju jasnu definiciju i budu smještene u fioke svijesti, ja se nasmiješim mraku oko sebe. ‘I, jel’ to sve?’ zadovoljno pitam nekog kao Boga Životnih Nedaća. ‘To je sve što imaš?’ Bog se nategne još jednom, ali, da, taj je zamotuljak problema bio sve što je imao za mene. Mogu mirno da zaspim.

Svake me zime iz novina plaše epidemijom novog Gripa, Velikim Zamrzavanjem ili Crnim Ledom. Ove obijesti majke prirode, pardon, Majke Prirode, moram pisati velikim slovima jer su u mojoj glavi dobile ogromne dimenzije, mada je recimo Crni Led, koji zvuči poput najnovije mutacije virusa kuge, samo dobri stari asfalt sa poledicom.

Arktička zima brzo putuje prema jugu, upozoravaju meteorolozi, misleći na London. I London je jug nekog sjevera. I zato što sebe smatraju Južnjacima, Londonci nikako da shvate da se lako može desiti da ovdje zimi padne snijeg, pa da onda još i zamrzne preko noći. Ne, oni i dalje zimu smatraju tek još jednim godišnjim dobom, pogodnim za nešto malo drugačiju modu od ljetnje. Parkom skakuću psi obučeni u Ralf Loren džempere i Barberi mantilčiće. Djevojke i žene i dalje su u baletankama preko dana, a u sandalama uveče. Bez čarapa. Sve je isto kao u avgustu, samo što je preko ramena prebačena pashmina ili kruti mali kaput. Neuništive su te engleske žene, otporne na zimu, kao foke. Možda i zato što piju daj-šta-daš alkohol od ručka do ponoći. Sa strahom od zime davno su se suočile.

Kao i sa strahom od sebičnosti.

U Londonu, barem od kad sam ja stigla tu, novine, svako malo, šire glasine da je takozvano ‘moje vrijeme’ štetan trend. Štetan za djecu, kažu, i time pokušavaju da nabiju osjećaj krivice majkama. Jer se, naravno, podrazumijeva, da samo majke upražnjavaju to sebično ‘moje-vrijeme.’ Očevi nemaju potrebe za tim trendom. Svaka im čast.

“Zašto britanska djeca nisu srećna?” pitaju novine. “Zato što smo postali preveliki individualisti, i na račun porodičnog vremena sada imamo ‘moje-vrijeme’.” Iza toga slijede horror priče o bebisiterkama koje su mučile i pjanile djecu dok su se majke družile s drugim majkama, sebično koristeći pravo na njihovo vrijeme.

Mene su bili uspjeli da ubijede u štetnost trenda, isto kao što su me ubijedili da među predškolskom djecom vlada epidemija meningitisa C i da svaki odgovorni roditelj treba svoje malo dijete da vakciniše protiv toga. Odvela sam kćerku na vakcinaciju, platila Prevenar vakcinu 120 funti, a meningitis C kao da je ispario sa lica zemlje. Niko ga više nikada nije spomenuo. Ostao mi, za utjehu, strah od inkvizitorskih bebisiterki. I zato sam djecu svuda vukla sa sobom.

Jednog mi je dana, nakon što je još jedan zagorjeli tiganj bučno završio u smeću, muž predložio da odem u ‘shoping’. Sama. To je bila šifra za: “Izluftiraj nervozu van kuće.”

Ubacio mi je tu ‘shoping’ bubu u glavu. Počeh da vodim kampanju među sebičnim majkama da mi se nađe pouzdana bebisiterka.

“Tebi bi se dopala Nina,” reče jedna od majki. “Nina je iz Bugarske, a ti si iz Makedonije...”

“Montenegro,” rekoh ja. “Ja sam iz Montenegra.”

“Pa to sam i mislila,” reče ta majka i dade mi Ninin broj.

Zamišljala sam Ninu kao mladu studentkinju-doseljenicu, obučenu u strech-farmerice i štikle usred bijela dana, izblajhane kose, tamnih očiju i obrva, jarko-crvenog karmina na usnama i malo preko usana. Meni je takav lik ulivao povjerenje. Balkan moje mladosti.

Međutim, Nina koja se javila na telefon žvakala je nešto žilavo što nikako da sažvaće i proguta. “Aj kam tumorov,” rekla je i sočno se iskašljala. Ja se brzo pomolih Bogu Životnih Nedaća i zatražih oprost što sam ga ponekad omalovažavala.

Sjutradan, u vrijeme isplanirano za ‘shoping’, na vrata mi dođe žena u štofanoj crnini, širokih ramena i sijede kose oštro razdijeljene po sredini glave. Preko zasljepljujuće velikih grudi visile su joj naočari za čitanje. “Helo,” rekoh ja a ona mi uzvrati petominutnim iskašljavanjem. “Sori, alergijska astma. Ja sam Nina,” predstavila se, stiskajući mi ruku.

Sjela je na fotelju; požalila se i na visoki pritisak.

“Moram prestati da pušim,” reče i uzdahnu duboko, pa još dublje, sa dlanovima položenim preko vrhova svojih velikih grudi. Tu je negdje napipala svoje naočari, podigla ih i stavila na oči, zadigla dokoljenice od grube vune i nasmiješila se mojoj kćerki.

“Hoćete li času vode?” pitala sam je.

“Bolje čaj,” rekla je. “Samo da nije voćni, s puno šećera i malo mlijeka.”

Sat vremena kasnije, nakon što sam joj dala potrebna uputstva, skupila sam hrabrost da izađem iz stana. Prisluškivala sam iza vrata. Nina je gugutala na bugarskom a moja se kćerka smijala. I ja krenuh negdje.

Nijesam imala pojma gdje. Svakih nekoliko koraka zastajkivala sam, čudeći se samoj sebi. Da bih neutralisala sopstveni začuđeni mozak, stavih muziku u uši. Dženis Džoplin svojom me promuklom iskrenošću podsjeti da je sloboda samo drugi naziv za stanje u kojem nemaš šta da izgubiš. Godine prolaze, ljudi nakupe sve više prtljaga koji se lako da izgubiti. Šta ako mi se sada nešto desi? Ostade mi kćerka s bugarskom astmatičarkom.

Ipak, koračala sam sve brže i brže, stigla do nekakve biblioteke i učlanila se u nju. Ulazila sam i u radnje i prskala se testerima novih parfema dok mi se nije smučilo. Sjela sam u autobus 19 i završila u nekoj galeriji gdje je bio izložen nepospremljeni krevet Trejsi Emin. Eh, blago tebi, Trejsi, nemaš djecu, praviš haos od kreveta i onda to ludilo još i unovčiš. Onda, u vrijeme pauze za ručak za zaposlene, upadoh na neki besplatni recital u Kovent Gardenu. Svi su slušali Baha i hvatali nudle štapićima po stiroporskim kutijama iz kojih se dimilo, samo ja ne. Stomak mi se od lutanja ispraznio, jedva sam čekala da pijanista ustane i pokloni se. Kupila sam sendvič sa tunjevinom i Blek&Grin crnu čokoladu, kartu za kino. Ručala sam u mračnoj kino-dvorani uz film Mihaela Hanekea. Dobar je Haneke, mislila sam i jela svoj sendvič i crnu čokoladu. Možeš da odlutaš u sopstvene misli dok teče njegov film, a kad se iz svog svijeta vratiš u njegov, nisi ništa propustio. Uglavnom je još uvijek ista scena. Prijala mi je ta paralelna meditacija sa Hanekeom.

Napolju, vrijeme se promijenilo, ili možda i nije. Može li se promijeniti nešto što je stalno promjenljivo? Teška je kiša padala pod čudnim uglom, nošena jakim vjetrom. Spopade me pojačani nalet straha i osjećaj krivice, kao da sam kriminalac. Sloboda se tek učila da pjeva. Zgrabih prvi taksi.

Prije nego što sam stavila ključ u bravu, opet sam malo prisluškivala iza vrata i čula sam smijeh. Dobro je.

Sin i muž bili su pokisli, a kćerka i Nina vratile su se iz parka baš pred pljusak.

“Ja predosjetim kišu u kostima,” reče Nina i zakašlja se. “Ova je slatkica fino jela, ćufte i pire.”

“Gdje si bila?” pitao je muž. “Mislim, zabrinuo sam se, zvao te ali bila si nedostupna.”

“Žena i treba da bude nedostupna,” odgovori mu Nina umjesto mene. “Ja sam to kasno shvatila, gledaj me sad, s astmom i pritiskom... Niko me ne traži.”

“Ja te tražim,” rekla sam joj i pomilovala je po sijedoj kosi.

Preporučujemo za Vas