ARHITEKTURA

Nevolje sa Nemanjićima

Gospođa je imala sreće što je naletjela na mene. Ja sam Starovarošanin - što će reći maksimalno uviđavan. Ali neke stvari moraju da se znaju
297 pregleda 48 komentar(a)
Stari grad Podgorica, Foto: Wikipedia
Stari grad Podgorica, Foto: Wikipedia
Ažurirano: 24.03.2018. 19:18h

Kupih novine kod Satkule - na trafici kod autobuske stanice - i okrenuh ka ofisu, ka Starome gradu - preko Trga Bećir bega Osmanagića - tako se zove prostor oko Satkule - pa Ulicom Keše Đurovića, lakim korakom - i kad sam bio kod Doganjske džamije, hajde, rekoh, da sjednem na klupu, pored česme, i da prelistam novine. Samo pet minuta...

Jutro je bilo vedro i suvo - neubičajeno vedro i neubičajeno suvo - bilo je čak i malo nekakvoga toploga vjetrića - i zato nisam žurio da se zavučem u ofis. Trebalo mi je još malo toga sunčanoga jutra. Izvadih novine iz unutrašnjega džepa kaputa i krenuh ka klupi da bi se baš u tom trenutku ispred mene stvorio, niodkuda, metalik-sivi džip ozbiljnih gabarita - nov i sjajan, nije mogao biti sjajniji i noviji. Vozač očigledno nije uspio da skrene desno - iz Ulice Gojka Radonjića u Ulicu Predgrad - pa je morao u rikverc - a ja sam morao da se sklonim u stranu, da me ne pomete.

Ispostavilo se da nije riječ o vozaču - nego o vozačici - o gospođi. U prvi mah mi se učinilo da je gospođa časna sestra, ali kad je spustila staklo i kad mi je uputila pitanje - Izvinite, gde je ovde manastir? - bez podrazumijevajućeg - Dobro jutro! - shvatih da je ipak riječ o kaluđerki - odnosno o monahinji.

- Dobro jutro gospođo. Nema ovdje manastira.

- Nemanjin grad, izvinite, to sam mislila.

- Mi taj grad zovemo Stari grad. I to već nekih... barem 300 godina - odgovorih vesela oka, uz široki osmjeh - i sačekah da vidim efekat informacije koju sam dao gospođi monahinji - ali nije bilo efekta - gospođa je tupo gledala u mene.

- Znači sad desno, Ulicom Predgrad. Na tabli piše - Ulica Nemanjića - ali mi tu ulicu zovemo Predgrad. I to već nekih... barem 300 godina. Dakle, Ulicom Predgrad, pa kad ugledate bedem i pripadajuću mu kulu, skrenite lijevo, pa odmah desno kod kontejnera. I tu ste... nema ni 300 metara do tamo.

- Znači ovuda! Ulicom Nemanjića do Nemanjinog grada!

Klimnuh glavom - a monahinja oštro pritisnu gas. Ni hvala, ni zbogom...

Gospođa monahinja je zapravo imala sreće što je naletjela na mene. Ja sam Starovarošanin - što će reći da sam maksimalno tolerantan i uviđavan. Ali neke stvari ipak moraju da se znaju.

Da je gospođa, kojim slučajem, naletjela na Slobodana - Super-Crnogorca - Čukića, druge bi pjesme slušala toga jutra. Čukić je ne bi pustio dok ne bi bio apsolutno siguran da je prihvatila nepobitne povijesne fakte - čvrste naučne dokaze o nepostojanju Nemanjinoga grada (ili tvrdoga Grada Ribnice, ako vam je tako draže) poviše Sastavaka.

Zašto pominjem gospodina Čukića - kojega, nadam se, ne treba posebno predstavljati čitaocima Vijesti - pitate se vi sad. Pa zato što baš gospodin Čukić - Bobo Super-Crnogorac - niko drugi, stoji imenom i prezimenom iza naslova “Podgorički brevijar”. Sve što ste oduvijek htjeli da znate o Podgorici - a i šire - od pradavnih vremena pa do osvita krvavoga XX vijeka - a niste imali koga da pitate - naći ćete u Podgoričkom brevijaru.

Pa kaže, na strani 83 - Izmišljeni grad Ribnica i nepostojeća tvrđava Ribnica:

“U centru Podgorice se do nedavno mogao viđeti putokaz sa natpisom “Tvrđava Ribnica XV vijek”. Takav natpis je bio obična konstrukcija i istorijski falsifikat (molim lijepo - op.a.). Oko toga već duže vlada velika zbrka. Nauka ima čvrste dokaze da u Podgorici iznad ušća Ribnice u Moraču nikada nije bilo tvrđave s imenom Ribnica (s naglaskom na - čvrste - op.a.). Na tom mjestu je postojala samo turska utvrda Depedogen čija je gradnja započeta 1474. godine u vrijeme sultana Mehmeda II Osvajača. Dokumenti pokazuju da je ime Depedogen bilo u upotrebi samo dvije-tri decenije. Utvrda na ušću je od oko 1500-1510. nazivana Podgoričkom tvrđavom. Krajem XIX vijeka se nailazi i na naziv Stari grad (rekoh li vam? - op.a.), najvjerovatnije zbog toga što je utvrda tada već bila u ruševinama.”

Nema, Čukić kaže, ni pomena o nekakvom Nemanjinom gradu poviše Sastavaka. Ne sumnjam, da se razumijemo, u konzistentnost povijesnih fakata/dokumenata na koje se poziva gospodin Čukić, ne sumnjam ni u njegove novinarsko-naučničke kapacitete - daleko od toga - samo se pitam nije li iluzorno, u najmanju ruku, rigidno insistirati na dokazima - na dokazima bilo kakve vrste, a pogotovo na naučnim dokazima - i to čvrstim, molim vas - u kontekstu višestruko ideologizirane i ideološki višestruko predimenzionirane priče o dešavanjima od prije pet i po, odnosno devet vjekova (Stefan Nemanja je, vjeruje se, rođen početkom XII vijeka negdje na ovim našim prostorima - neki vele baš poviše Sastavaka) na teritoriji današnje Podgorice - a sve u ime kostatacija poput ove:

“Uzroci i motivi ove zbrke su višestruki. Dio objašnjenja leži u propustima prepisivača starih spisa, dio u brzopletim zaključcima koje su donosili poznati arheolozi, a dio u ideološkoj motivaciji i srpskoj velikodržavnoj mitomaniji”. Sve je to redu, naravno, ne sporim - ali ako ima ljudi koji srcem i dušom vjeruju da je Stefan Nemanja - rodonačelnik srpske kraljevske i carske loze Nemanjića - rođen baš poviše Sastavaka – ne vidim zašto bi se tim ljudima pljuvalo u pljat. Ako neki ljudi žele da vjeruju da je nekada davno, na mjestu današnjega Staroga grada, postojala nekakva građevina – možda ne baš tvrđava, moglo je to da bude i skromna kućica (2X2 m + krov od pruća) – u kojoj je rođen Nemanja (Simeon mirotočivi, pod konac života), ne vidim zašto bi neko osjećao potrebu da tim ljudima podastire čitave serije “čvrstih” naučnih dokaza da njihova vjera počiva na magli.

Na stranu što je oko činjenice da ljudi vjeruju da je Nemanja - slava mu i milost - rođen poviše Sastavaka - moguće isplesti vrlo ozbiljan turistički momenat - kao što je moguće isplesti ozbiljan turistički momenat i oko nepobitne činjenice da se 400 godina - i to u kontinuitetu - na lijevoj obali Ribnice, na prostoru današnje Stare Varoši, razvijala vrlo specifična kultura sa otomanskim, odnosno islamskim predznakom - na čemu insistira i gospodin Čukić, što je za pohvalu, svakako. Zašto bismo, ukratko, gušili vrlo specifične razvojne potencijale u ime bespredmetnih ideoloških pretjerivanja, neki bi rekli i zastranjivanja.

“Od 1918. godine veliki srpski župan (Nemanja - op.a.) je istican”, piše Čukić, “kao simbol velikosrpske hegemonije. Preko tog simbola se u stvari glorifikovala “ujediniteljska” uloga regenta Aleksandra Karađorđevića pod čijim je vojno-policijskim režimom Crna Gora od kraja 1918. do kraja 1920. godine bila opljačkana, silovana i satrta”. A ja sam mislio da je Crna Gora silovana i satirana u kontinuitetu - 90 godina - od 1916. godine pa sve do obnove nezavisnosti 2006. godine. Ali uči čovjek dok je živ, što bi se reklo - uz opasku da sam ubijeđen da bi dobar dio građana ove Crne Gore - Milove Crne Gore - spremno stao iza konstatacije da aktuelni režim nastavlja da siluje i satire Crnu Goru - i to vrlo prilježno, tj. revnosno.

I još bih dodao, za kraj, da je Čukićev Podgorički brevijar vrijedno štivo iza kojega stoji pasija i veliki rad. Ali uvijek imajte na umu da se zdrava doza skepticizma danas jednostavno podrazumijeva - nikada nikome nemojte vjerovati do kraja - čak ni meni.

Preporučujemo za Vas