Čak Klouz, američki umjetnik, poznat je po slikanju portreta na velikim formatima. Zbog ozbiljne paralize, Klouz je prikovan za invalidska kolica. Bivši modeli optužili su ga da je tražio od njih da skidaju odjeću i da je koristio seksualni rječnik u obraćanju, zbog čega su se osjetile zloupotrijebljenim. Takvo ponašanje podstaklo je Nacionalnu galeriju u Vašingtonu, Kolumbija, da otkaže planirano predstavljanje Klouzovih radova. A univerzitet u Sijetlu skinuo je umjetnikov autoportret iz zgrade univerziteta. Ali, ako bismo iz muzeja i galerija uklonili sva umjetnička djela zato što ne odobravamo ponašanje umjetnika, velike kolekcije brzo bi postale vrlo siromašne. Rembrant se surovo iživljavao nad svojom voljenom, Pikaso je imao čudovišan odnos prema svojim ženama, Karavađo je žudio za dječacima i bio ubica. I tako dalje...
A šta ćemo sa književnošću? Selin je bio poročni antisemita. Vilijam S. Berouz je u teškom pijanstvu pucao u ženu i ubio je, a Norman Majler je ubo nožem jednu od njih. A režiseri? Zaboravite seksualno neprihvatljivu leksiku: Erih fon Štrohajm snimao je masovne orgije radi sopstvenog zadovoljstva. Čarliju Čaplinu su se sviđale vrlo mlade djevojke. A tu je i Vudi Alen optužen, ali ne i osuđen, za zlostavljanje svoje sedmogodišnje usvojene kćerke.
Filmski kritičar Njujork Tajmsa A. O. Skot napisao je o tome interesantan članak. Rastao je kujući Alena u zvijezde. Za načitanog mladog intelektualca, Alen je nemirni intelektualac i svojevrsni model za oponašanje. Ali danas, kada su nam poznate optužbe podignute protiv komičara i režisera, Skot smatra da smo prinuđeni da u tom svjetlu damo novu ocjenu. U filmovima na koje moramo obratiti pažnju može biti nečega zloslutnog i nemoralnog.
Drugim riječima, loše ponašanje ili čak pretpostavljeno loše ponašanje mogu zaprljati umjetničko djelo, jer su umjetnik i njegova umjetnost nerazlučivi. To je, u krajnjem, interesantniji predlog od ideje da umjetnost treba da bude diskvalifikova samo zato što nam se ne sviđa kako se umjetnik ponašao iza zatvorenih vrata. Ali, da li je to ispravno?
Oskar Vajld je divno rekao da ne postoji nemoralna knjiga, već da postoje samo dobro ili loše napisane knjige. To je ipak moguće osporiti. Postoji moralna komponenta većine formi ljudskog izražavanja, uključujući umjetnost.
Moralna iskvarenost može biti razlog loše umjetnosti. To može biti jedan od razloga zbog kojih imamo tako malo primjera dobre nacističke umjetnosti. Na primjer, u komunističkom idealizmu rasna mržnja bila je moralno neprihvatljiva. Sergej Ajzenštajn pravio je komunističke propagnadne filmove, ali oni takođe pripadaju velikim umjetničkim djelima. Nacistički propagandni filmovi Leni Rifenštal tehnički su izvanderni, ali su istovremeno i odbojni.
Tačno je i da umjetnost može prevazići lično ponašanje umjetnika. Pisac, filmski režiser ili slikar koji se loše odnosi prema ženama ili ljubavnicama može stvarati umjetnost koja duboko saosjeća sa ženama. Istovremeno, idealno vaspitani ljudi u svojoj umjetnosti mogu rušiti sve moguće oblike društvenih tabua. Da bismo sudili o moralnoj komponenti umjetničkog izraza ne treba da gledamo čovjeka koji ga je stvorio već samo djelo.
Prošle godine Metropoliten muzej u Njujorku dobio je onlajn peticiju, sa 8.000 potpisa, sa molbom da sa ukloni čuvenu Baltusovu sliku na kojoj je prikazana djevojčica koja sjedi na stolici i kojoj se vidi dio donjeg veša. Vidjeti u tome oblik dječije pornografije, ili “opredmećivanje djeteta”, kao što su učinili potpisnici, izgleda prilično sumnjivo. Baltus je bio ushićen maštovitošću djevojčice na pragu života odrasle osobe. Ali čak i da je Baltus u svom privatnom životu volio mlade žene, na slici nema ničega što pretpostavlja moralnu iskvarenost ili nasilje.
To isto se može reći za filmove Vudija Alena, kakva god da je istina o njegovim pretpostavljenim postupcima. Nije tajna da Alen nalazi mlade žene privlačnim; kada je počeo romansu sa svojom sadašnjom ženom ona nije imala ni 20 godina. U to vrijeme bila je usvojena ćerka Alenove partnerke. Siže jednog od najpoznatjih i najuspjelijih Alenovih filmova “Menhetn”, koji je izašao 1979. godine, kada je njemu bilo 40 godina, bila je veza između muškarca srednjih godina (Alen) i mlade jevojke, koju je igrala Marijel Hemingvej, kojoj je u momentu snimanja bilo 16 godina.
Ti su odnosi bili netradicionalni. Neki ih mogu smatrati odvratnim. Ali to nije isto što i zlostavljati dijete. “Menhetn”, kao i svaki drugi Alenov film, ne sadrži ništa što bi pokazalo bilo kakvo interesovanje za nasilje nad djecom. To bi bio tako čak i da je sve što je pripisano reditelju istina.
A opet, moral uopšte nije važan. Teško je sebi predstaviti ushićenost umjetnošću koja podrazumijeva surovo ophođenje s djecom, rasnu mržnju ili mučenja (mada to, kako se čini, mnogo manje uzrujava ljude nego seksualni kontekst). Ali pošto ne treba da osuđujemo umjetničko djelo zbog privatnog života umjetnika, mi takođe treba s pažnjom da primjenjujemo norme društvenog respekta prema umjetničkom izrazu. Neka umjetnost je pozvana da provocira, da ruši i pomjera granice. U svojoj mašti ljudi mogu činiti neke stvari koje nikada ne bi napravili u realnom životu.
Tako i treba da bude. Ako ograničimo umjetnički izraz subjektima koji se obično smatraju društveno repsektabilnim, uskoro bismo postali moralistički kič, a to je upravo ono što vođe autoritarnih država vole da reklamiraju pred publikom čineći mnogo gore stvari nego što ih većina umjetnika može i zamisliti.
(Autor je profesor demokratije i ljudskih prava i urednik “The New York Review of Books”)
Prevod: Nela Radoičić
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
