Hiljade Fortunatovih nepravdi istrpio sam najbolje što sam mogao, no kad se namah okrenuo uvredama zavjetovao sam se na osvetu. A ti, koji tako dobro znadeš prirodu moje duše, i sâm uviđaš da nikome nisam ukazivao na moje moguće namjere. Naposljetku odlučih da se moram osvetiti; ovaj fakat barem donekle bijaše utanačen - premda upravo ta odlučnost sa kojom se došlo do krajnjeg izbora isprva nije uključivalo zamisao o ikakvom riziku. Jer kad već budem kažnjavao, kazniti moram tako da na kraju sâm prođem nekažnjeno. Pošto zlo može ophrvati čovjeka previše obuzetog svojom odmazdom. A takođe nipošto ne bijaše isplativo ako osvetnik podbaci u pokušaju da vlastitoj žrtvi obznani ko joj je to vratio milo za drago.
Mora se, doduše, razumjeti da u međuvremenu nijednim svojim djelom, kao ni riječju, Fortunatu nisam stavio na znanje da vrijedi posumnjati u moju dobru volju. Nego sam mu se nastavio osmijehivati, i to na način da on niti jednom nije mogao opaziti da se u mome kezu skrivala pomisao o njegovoj krajnjoj žrtvi.
Taj Fortunato imao je slabu tačku, iako je po pitanju ostalih stvari bio čovjek kojeg se moglo štovati, pa čak i od koga je valjalo zazirati. Naime, on se ponosio svojim znanjem o vinima. Samo šačica Italijana posjeduje takav istinski virtuozan duh. U suprotnome, njihov ćudljivi entuzijazam proističe iz potrebe da se udovolji vremenu i okolnostima, ne bi li nametnuli svoju prevaru britanskim i austrijskim milionerima. Za slikanje i draguljarstvo, Fortunato je, kao i svi njegovi zemljaci, bio puki šarlatan, ali kad se radilo o starim vinima mora se reći da iskreniji nije mogao biti. Po tome pitanju, materijalno se nisam u mnogome razlikovao od nj; – i sâm bijah iskusan u procjeni starosti italijanskih vinâ, koja sam, inače, kupovao naveliko svaki put čim bi mi se za to pružila prilika.
Grad je tonuo u sumrak one večeri tokom veličanstvene mahnitosti što se odmotavala usred sezone karnevala kada sam nabasao na mojega prijatelja. Pristupio mi je sa neumjerenom toplinom, pripit kao što je često i bio. Štaviše, on bijaše obučen poput lakrdijaša. Umotan u uski karirani haljetak, na glavi je nosio kupastu kapu sa zvonima. A ja sam bio tako zadovoljan što ga vidim da sam umalo zažalio zbog onoga što sam mu kanio prirediti.
Rekoh mu, "Dragi moj, Fortunato, sreća moja što vas sretoh. I kako li samo danas dražesno izgledate. Međutim, upravo sam dobio bačvu nečega za šta vele da je amontijado, ali ne mogu a da ne izrazim svoju sumnju glede toga."
"Kako?" reče on. "Amontijado? Bačva? Nemoguće! I baš usred karnevala!"
"Rekoh da sumnjam da je amontijado u pitanju", odgovorio sam; "i zar nije blesavo od mene što sam platio punu cijenu, a da pritom ne konsultujem znalca poput vas. Doduše, kako je vas bilo teško naći, ja sam strahovao da mi ova trgovina ne izmakne."
"Amontijado!"
"Sumnjam u to."
"Amontijado!"
"Kako ste vi zauzeti, mene ste zatekli na putu do Lukrezija. Ako neko ima žicu za vina, to je on. On će mi reći ..."
"Lukrezi ne razlikuje amontijado od šerija."
"Pa, opet, kojekakvi pajaci bi rekli da on ima znanja taman koliko i vi."
"Dajte da krenemo onda."
"Kuda?"
"Do vaših podrumâ."
"Dragi moj prijatelju, ne; ne želim da vam namećem svoju neodumicu. Pretpostavljam da imate sopstvenih poslova. Istovremeno, u mojim podrumima možete nazepsti od skoro nepodnošljive vlage. Zidovi su praktično obloženi šalitrom!"
"Bez obzira na sve, krenimo već jednom. Vlaga mi ništa ne znači. Amontijado! Vas su izigrali. A što se Lukrezija tiče, on ne razlikuje šeri od amontijada."
Tako zboreći, Fortunato je posegao za mojom rukom; i navukavši masku od crne svile te i mene umalo zaogrnuvši svojim dokoljenskim plaštom, dozvolio sam mu da me požuri ka mojoj rezidenciji. U kući ne bijaše nikoga; svi su pohitali da ugrabe štošta veselja u čast karnevala. Ja sam im unaprijed rekao da se neću vratiti do jutra i dao im eksplicitna naređenja da se ne miču iz palate. Dakako, moje naredbe bile su suvišne, svjestan, inače, da će svi odreda šmugnuti odatle čim mi vide leđa.
Iz njihovih svijećnjaka sam istrgao dvije svijeće i, davši jednu Fortunatu, ponukao ga da se, polusagnut, vuče za mnom kroz nekoliko prostorija sve dok nismo došepesali do polukružno nadsvođenog prolaza što je vodio u podrume. Zajedno smo sišli i stali na posljednji stepenik koji nas je dijelio od memljivog poda Montrezorovih katakombi.
Hod mojeg prijatelja bio je neskladan, a zvonca na njegovoj kapi su zveckala pri svakom koračaju. "Bačva", kazao je.
"Ona stoji malo dalje", rekoh ja; "ali opazite zato bijele mreže što se cakle sa ovih bijelih zidova."
On se okrenu put mene i zagleda u moje oči dvijema magličastim kuglama poškropljenim vodnjikavim izlučevinama alkoholnog trovanja.
"Šalitra?" upita on na kraju.
"Šalitra", odgovorio sam. "Koliko vas inače muči taj kašalj?"
"Kh, kh, kh! ... kh, kh, kh!"
Moj jadni prijatelj nekoliko minuta nije se mogao domoći sopstvenog glasa.
"Nije ovo ništa", prozbori on naposljetku.
"Pođimo natrag", ponudih odlučno, "jer mi je vaše zdravlje ipak najpreče. Vi ste bogat, štovan, voljen; vi ste srećan čovjek, kao što sam nekad bio ja. Vi ste osoba čije neprisustvo ima da odzvanja. A sa mnom to nije slučaj. Stoga ćemo se vratiti natrag, pošto ćete se ovdje sigurno razboljeti, a ja ne želim snositi odgovornost. Na kraju krajeva, Lukrezi će..."
"Ma dosta", reče on; "kašalj je neznatan; svakako me neće ubiti."
"Istina, istina", odgovorih ja; "i, doista, nisam imao namjeru da vas bez razloga uzbuđujem... međutim, trebali bi biti na oprezu. Gutljaj ovoga crvenog bordoškog madoka će nas zasigurno odbraniti od memle."
Tu sam otpečatio bocu koju izvukoh iz dugog reda na vinskom rebru.
"Otpijte", rekoh, pružajući mu vino.
On ga podiže u smjeru svojih usana na kojima je uveliko počivao istančani cer. Napravio je pauzu i klimnuo mi prijateljski, dok su zvonašca na kapi začegrtala.
"Pijem", reče on, "u čast svih usandučenih ljudi oko nas."
"A ja za vašu dugovječnost."
Ponovo me je uzeo za ruku i mi produžismo.
"Ovi podrumi", kaza on, "su nepregledni."
"Montrezori su bili", odgovorio sam, "velika i brojna porodica."
"Ne sjećam se vašeg grba."
"Golemo ljudsko stopalo od zlata, na polju nebesko plave boje; stopalo gazi gnjevnu zmiju čiji se očnjaci zarivaju u njegovu petu."
"A moto?"
"Nemo me impune lacessit."
"Odlično!" reče on.
Vino se iskrilo u njegovim očima, a zvona su zvekrtala. Čak je i moja fantazija sve više plamtila sa svakim novim gutljajem madoka. Prošli smo dugačke zidine sa rovovima ispunjenim kosturima, između kojih su put prepriječavale manja burad i enormne bačve, pa sve do najudaljenijih nišâ u katakombama. Ponovo sam se zaustavio i ovoga puta ohrabrio da sâm sada ugrabim Fortunata za njegovu nadlakticu.
"Šalitra!" rekoh; "vidite, pojačava se. Visi sa stropa poput mahovine. Nalazimo se tačno ispod riječnog korita. Kaplje vlage svjetlucaju među kostima. Pođimo natrag prije nego što bude dockan. Vaš kašalj..."
"Nije to ništa", kaza on; "nastavimo dalje. No, prvo, još jedan gutljaj madoka."
Otvorio sam novo vino i prinio mu omanji demižon polovično nabijen De Graveom. Ispio ga je naiskap. Oči mu zavrcaše od razjarenih odsjaja. Prasnuo je u smijeh i hitnuo demižon izviše nas u pratnji gestikulacije koju nisam razumio.
Osmotrio sam ga, iznenađen. Ponovio je taj nadasve groteskni pokret.
"Ne shvatate šta želim reći?" upita on.
"Ne baš", odgovorio sam.
"Onda ne pripadate našem bratstvu."
"Kojem?"
"Vi niste mason."
"O, da, da", kazao sam; "jesam, jesam."
"Vi? Nemoguće! Mason?"
"Mason, dabome", odgovorio sam.
"Ali znak prepoznavanja", reče on
"Mislite na ovo", rekao sam, izvadivši ispod mojeg plašta mistriju.
"Šegaču jedan", viknu on, zanijevši se pritom nekoliko koraka unatrag. "Nego, bolje je da produžimo do amontijada."
"Vaša želja", rekoh ja, vrativši mistriju pod plašt i ponovo mu ponudivši svoju ruku. On se teško naslonio na nju. Produžili smo našim putem u potragu za amontijadom. Mimoišli smo se sa redovima izuzetno niskih stropova, potom spustili za jedan nivo, još jednom sagnuli ne bi li došli do novog, nižeg, nivoa, podruma, da bi najposlije stigli do duboke kosturnice, gdje je ustajalost vazduha učinila da naše svijeće počnu tinjati.
U najudaljenijem dijelu kosturnice naišli smo na još jednu, samo manjeg obima. Njeni zidovi bijahu ovjenčani ljudskim ostacima, nagomilanim do bezmalo samoga stropa, u maniru velelepnih pariskih katakombi. Tri strane ove unutrašnje kosturnice i dalje bijahu ornamentisane na ovaj način. Sa četvrte strane kosti bijahu razbacane i ležahu na tlu u haotičnoj hrpi, u jednoj tačci tvoreći svojevrsni brežuljčić. Unutar zida na taj način otkrivenog zarad pomaknutih kostiju, mogli smo naslutiti još jednu unutrašnju kriptu ili šupljinu, duboku otprilike četiri stope, a tri u širini, dok je u visini brojala šest ili sedam. Činilo se da ne bijaše načinjena ni sa jednom specifičnom namjenom, već da je sama po sebi obrazovala međuprostor između dva kolosalna oslonca za katakombin strop, te da je u isti mah bila poduprijeta jednim od njenih ograničavajućih zidova od čistoga granita.
Uzalud je Fortunato, podižući svoju tupu svijetlost, očima htio pronići u dubine ukazane šupljine. Njen kraj nam slabašna svjetlost pak nije omogućila da nazremo.
"Slobodno krenite", rekao sam, "unutra leži amontijado. A što se Lukrezija tiče ..."
"Lukrezi je neznalica", prekide me prijatelj, i nesigurnim korakom stupi naprijed, dok je moja malenkost bila odmah za njegovim petama. U toj niši, međutim, u kojoj se u trenutku našao i u isti mah došao do njenoga kraja pošto mu put prekide nepomična stijena, on osta na mjestu glupavo zabezeknut. Već narednog trenutka sputao sam ga okovima za granit. Na zidu te niše nalazile su se pobodene dvije šarke, horizontalno razdvojene oko dvije stope. Sa jedne je visio kratak lanac, dok se u drugoj nalazio lokot. Da prebacim sponu oko njegovog struka iziskivalo je jedva par sekundi truda s moje strane. Pošto je Fortunato bio isuviše zbunjen da bi se opirao. Izvadivši ključ iz lokota, napravio sam korak nazad i izišao iz šupljine.
"Pređite svojom rukom", kazao sam, "preko zida; ne možete a da ne osjetite šalitru. Zbilja je veoma memljivo. Još jednom mi dopustite da vas zamolim da se vratimo. Nećete? Onda ću vas zasigurno morati ostaviti ovdje. Ali mi prvo dozvolite da vam predočim sve namjere što počivaju u mojoj moći."
"Amontijado!" grunulo je iz mojeg prijatelja, još uvijek neoporavljen od vlastite zapanjenosti.
"Istina", odgovorio sam; "amontijado."
Izgovarajući ove riječi bio sam zaokupljen gomilom kostiju koju sam već pomenuo. Bacivši ih ustranu, ubrzo sam otkrio ono što je počivalo ispod njih, količinu građevinskog kamena i cementa. S ovim materijalom i uz pomoć moje mistrije energično sam počeo zaziđavati ulaz u nišu.
Gotovo da sam bio okončao polaganje početnog reda u budućem zidu kada sam uvidio da je Fortunatova opijenost u velikoj mjeri izlapila. Prva indikacija koja mi je skrenula pažnju na to bio je oskudni jedva čujan jecaj iz dubine njegove niše. Nije to bio uzvik pijanog čovjeka. Da bi zatim uslijedila duga i uporna tišina. U međuvremenu sam položio i drugi red kamenja, kao i treći, a potom i četvrti; da bih onda začuo goropadno cimanje lanca. Larma je trajala nekoliko minuta, tokom kojih sam - a da bi ih mogao poslušati sa što više zadovoljstva - prekinuo sa radovima i sjeo na kosti. Kada je zamro i posljednji zveket, nastavio sam raditi mistrijom i svršio peti, šesti i sedmi red bez ikakvog prekida. Zid je sada bio u ravni mojih grudi. Ponovo sam načinio pauzu i, držeći skoro zgaslu svijeću nad sopstvenim masonerijskim trudom, istovremeno sam uspio kanuti malo svjetlosti i na oblik unutar nje.
Niz prodornih i piskutavih vrisaka najednom su proistekli iz očaja zakatančene osobe, i meni se učini da me oni svojom žestinom odbiše unatrag. Trenutka u kome sam oklijevao, zadrhtao sam. Isukao sam svoj mač iz kanija i njime naslijepo počeo pipkati po tmini prostora preda mnom; ipak, pomisao o ovome času dala mi je kuraži da ne prekinem. Ruku sam položio na najbližu čvrstu podlogu u katakombi kada me je oblio val zadovoljstva. Ponovo sam se primakao svojemu zidu; odgovorio sam na urlike onoga koji je podigao halabuku. Odgovorio sam onda istom mjerom, pomnoživši odjeke, prevazišavši njegove i količinom i jačinom. I dok su moji zamirali, drekavac je utihnuo.
Bijaše došla ponoć i moj zadatak se bližio kraju. Posvršavao sam osmi, deveti i deseti red u svojem zidu. Doziđavao sam dio posljednjeg, jedanaestog, reda; bijaše preostalo samo da se umetne posljednji kamen i prevuče cementom. Borio sam se sa njegovom težinom; tek napola sam ga bio uglavio na nužno mjesto. Ali sada iz niše do mene doprije tako slabašan smijeh koji je podstakao sve dlake na mojoj glavi. Njega je naslijedio tugaljiv glas, što sam jedva prepoznao kao glas nekadašnjeg Fortunata. I glas reče ...
"Ha ha ha! he he he! ... zaista divna šala ... izvrsna poruga! Pomenućemo još štošta njih čim se popnemo u tvoju rezidenciju ... he he he! ... i otvorimo naše vino!" "Amontijado?" rekoh ja.
"He he he!... he he he!... da, amontijado. No, zar nije dockan? Zar nas ljudi odveć ne očekuju u palati, Gospođa Fortunato i ostali gosti? Daj da odemo gore već jednom." "Dakako", kazao sam, "da ćemo otići."
"Za ime Boga, Montrezore!"
"Tako je", kazao sam, "za ime Boga!"
Ali na ove riječi uzalud sam čekao na odgovor. Postah nestrpljiv. Glasno pozvah... "Fortunato!"
Odgovora nije bilo.
Ponovo viknuh... "Fortunato!"
I dalje bez odgovora. Primakao sam plamen ostatku otvora i bacio ga unutra. Zauzvrat me je dočekalo zveckanje zvonašaca sa njegove kape. Moje srce se skamenilo; pripisao sam to memli u katakombama. Požurio sam ne bih li vidio kraj svojemu poslu. Na silu sam posljednji kamen uglavio u rupu; zatim sam ga zacementirao. Uza svoj građevinski trud načinio sam bedem od prastarih kostiju.
Pola vijeka nijedan ih smrtnik nije uznemirio. In pace requiescat!
(1846; preveo Ratko Radunović)
Bonus video:
