Monografske publikacije iz oblasti likovnih umjetnosti, u posljednje vrijeme, predstavljaju sve značajniji vid prezentacije i valorizacije likovnog opusa pojedinih crnogorskih umjetnika. Prepoznate kao dragocjen literarni tezaurus u kojem su pohranjeni svi relevantni podaci o umjetniku i njegovom djelu, po riječima Slobodana Boba Slovinića simbolički predstavljaju krunu jednog uspješnog stvaralačkog puta.
Pred nama je, kako bi rekao Slovnić "kruna" - njegovog skoro šestodecenijskog stvaralaštva koje je ostvario u domenu likovnih umjetnosti, zatim u oblastima primijenjenih umjetnosti, dizajna, grafičkog oblikovanja, enterijerskog dizajna, i kritičkim sudovima i teorijskim osvrtima na našu aktuelnu umjetničku scenu publikovanim u knjizi Ars Libris.
Akcenat u ovoj Monografiji stavljen je na Slovinićevo slikarstvo koje zapravo predstavlja okosnicu umjetnikovog cjelokupnog stvaralaštva. I pored značajnih ostvarenja u drugim medijima, on je duboko u svom srcu bio i ostao slikar, onaj koji je svoj život, svoje unutrašnje kognitivne i emotivne prostore projektovao u slikarsko djelo u kojeme je nekada do bolne istine razgolitio svoju dušu. Ono je postalo njegovo drugo Ja. Neizgovorene riječi i duboko potisnuta osjećanja on je pretočio u originalne i samosvojne vizuelne predstave.
Mada sam i ranije pisala tekstove posvećene Slovinićevom djelu, kada sam se našla pred njegovom "ogromnom", ovom konstatacijom vjerujte mi da ne pretjerujem, pedantno sakupljenom i obimnom dokumentacijom koja je zauzela pola kancelarijskog prostora, bila sam gotovo u panici. Odakle početi, i kako iz "šume" podataka izdvojiti ono što je relevantno i krucijalno za fatografsku građu i stilsko-estetsku analizu njegovog djela.
Međutim, ubrzo sam shvatila da pedantnost sakupljanja dokumentacije kojom je Slovinić popratio svoj plodni rad od šezdesetih godina do danas predstavlja izuzetno blago iz kojeg je bilo moguće izdvojiti neophodan materijal za Monografiju, pri tome mislim na biografske i bibliografske podatke, Slovinićeve osvrte na svoje djelo, kritičke sudove i esejističke prikaze njegovog rada od strane eminentnih stručnjaka iz oblasti likovne umjetnosti, književnosti, publicistike, foto-arhivu.
Sam proces rada je tako bio olakšan, jer uvid u ovako obiman materijal, zahtjevao bi mukotrpan, višegodišnji istraživački rad po bibliotekama, muzejima i galerijama. Bogata dokumentarna građa i selektivni odabir relevantnih i krucijalnih podataka rezultirali su luksuznom Monografijom koja obuhvata 336 stranica sa preko 300 reprodukcija.
Osvrnula bih se na tekstualni dio u kojem je kroz stilsko-estetsku analizu dato jedno od mogućih tumačenje Slovnićevog djela. U Monografiji su zapravo zastupljena dva teksta kojima kroz dvije različite vizure možete sagledati svu kompleksnost Slovinićevog slikarskog izraza.
Naime, u Monografiji je publikovan tekst uvažene koleginice prof. dr Irine Subotić koji je napisan 1992. godine, a bio je namijenjen za Monografiju Slobodana Boba Slovinića koja je trebalo da se realizuje u tom periodu. U svom tekstu ona je stručno, studiozno i iscrpno analizirala cikluse nastale u periodu od 1960. do 1991. godine. Osim osvrta na pojednačne radove koje je navodila kao primjer idejnih i estetsko - likovnih osobenosti koje karakterišu pojedine cikluse, Irina je kroz svoje viđenje i kritičke sudove kolega o Slovinićevom djelu analizirala cikluse po poglavljima:
Počeci: Istraživanje slikarske materije; Ciklus Grčka mitologija - palimpsesti kultura; Stravični ciklus - Približavanje sebi; Ljepotice, zavodnice, napasnici, čudaci - od sublimnog do zlog; Madone, predosjećaj stradanja: Ličnosti; Ciklus Stradanje - Tantal na delu i Le Corps - Analitički ciklus.
Na kraju u Globalnom pregledu zaključuje: “Slovinić je umetnik u čijem delu dobro nadvladava zlo, dan - noć, svetlost - mrak, život - smrt. Uprkos svim iskušenjima, on je slikar optimizma i snage, čovekove snage pre svega. Onirično uranjanje u svetove koji nude čudne oblike dovodi do nadrealističkih vizija oblikovanih kroz figuru kao najčešće slikanu temu. Ekspresivnost do krajnjih granica doživljaja, ponekad se čini previše zastrašujućom u svom bolnom predstavljanju.
Pa ipak, umetnik je i ta iskušenja podneo, i nakon serija morbidnih slika, on se postepeno vraća umerenijim sadržajima. Jeza, ipak, nikada ne napušta ovu umetnost, jer je ona opomena, ispit. Vizije i predosećanja kataklizme, patnja i mučenja iziskuju radikalno pitanje o smislu i izvoru te vizije. U kojoj meri je reč o hrišćanskom iskupljenju greha, onog Velikog, Iskonskog?”
Moj autorski tekst pod nazivom “Savremeni Prometej - srtradanja i put ka slobodi”, koji predstavlja i uvod u Monografiju, bazirala sam ne na analizi pojedinačnih ciklusa, kojih ima 22, već na problemskim pitanjima koja su se iskristalisala tokom sagledavanja njegovog cjelokupnog opusa.
Polazeći od premise o sinkopovanom kontinuitetu, zapravo da svaki novi kreativni postupak proizilazi iz nekog predhodnog ovaj tekst utemeljila sam ne na ograničenjima koje zahtjeva temporalni kriterijum, već na idejnim, likovno-esteskim, filozofsko-psihološkim, antropološkim značajkama u kontekstu lokalno - univerzalno na kojima se temelji suštinski apsolut Slovinićevog slikarstva.
Da ne bih oduzimala vrijeme analizom pojedinih segmenata ovog teksta navela bih naslove i podnaslove koji će vam na neki način približiti moj pristup u tumačenju njegovog djela.
Rano stvaralaštvo sagledala sam kroz tri segmenta: Otvaranje stvaralačkih vidika; Od intimne poetike do sublimirane naracije i atmosfere tjeskobe i Interludij - alternativni mediji.
Zatim slijedi segment: Mračne sile paklenih svjetova - opsjeni svijet fantazija - ovaploćenje sfinge kroz zagonetne prostore ljudske podsvjesti.
Zapravo, od ciklusa Grčka mitologija suočavamo se sa transfiguriranom arhetipskom predstavom Sfinge - demona rata, uništenja, zaštitnice koja je u raznim kombinacijama čovjeka i zvjeri prisutna u svim starim kulturama. Postavlja se pitanje njene pojave, kao transformisanog, ali nekad i prepoznatljivog oblika, koji nastaje sučeljavanjem ljudske i animalne prirode, u kontekstu unutrašnje borbe čovjeka koja se odvija između pozitivnih - humanih vrijednosti i negativnih - nagonskih snaga.
Polazeći od ove premise možemo je tumačiti kao dio duge i tegobne evolucije svijesti: od divljeg čovjeka, preko uobličavanja ljudskog Ja, vladanja nagonima, do oslobađanja duše od materijalnog svijeta i njenog uzdizanja prema duhovnim sferama. Tako sfinga kod Slovinića, simbol zagonetnosti i tajanstvenosti, ima višeznačnu karakterizaciju.
Ona se javlja kao neminovan atribut u tumačenju njegovog slikarstva koja se odnosi na figuraciju - deformisane antropo-zoomorfne spodobe kod kojih se ekspresivna dinamika oblika i pokret odvijaju unutar čvrste i statične forme, i idejnih rješenja koja se temelje na mitološkim nepoznanicama, predskazanjima, totemima, beštijama ali i ličnostima - savremenicima, a koje nalazimo u više tematskih ciklusa: od onih nastalih šezdesetih godina Grčka mitologija, Stravični ciklus, do osamdesetih Ličnosti i devedesetih Bestijarij.
U odjeljku
ANTROPOMORFNI MIKROKOSMOS - QUO VADIS, HOMINI?
Pošla sam od egzistencijalističke filozofije XX vijeka u kontekstu otuđenja i osame jedinke u savremenom društvu, gdje se individualne slobode utapaju u kolektivno nesvjesnom, a koja nije mogla zaobići slikarstvo Slobodana Slovinića. Vezanost za egzistencijalizam kod njega je više intuitivno i uslovljeno ličnom reakcijom prema opštoj društvenoj, kulturološkoj i antropološkoj klimi vremena u kojem živi.
Ova premisa se zasniva na činjenici da Slovinić u djelu njegovog omiljenog pisca Franca Kafke nije tražio korjene egzistencijalističke filozofije, već je bio fasciniran njegovom čudesnom imaginacijom, kojom ga je privukao i Gabriel Garsija Markes predstavnik magičnog realizma. Dakle, moć mašte koja oslobađa, budi čula, dodiruje umove i srca, proširuje vidike, biće pokretač njegovih kreativnih ideja.
Iz mitskih maglina, narodnih praznovjerica, magije ambijentalnog prostora i "okamenjenih" zoomorfno-antropomorfnih oblika iznjedrio se Slovinićev "nadčovjek".
Naime, polazeći od totemskih predstava, zaobilazeći senzualnost u prikazu ljudskog tijela kao idealne i estetizovane forme klasične ljepote, Slovinić se u kontekstu modernih tendencija opredjelio za ljudskog tjela u akciji, kojemu ne možemo naći jezički i estetski pandan u savremenoj umjetnosti. Ono predstavlja spiritualnu sublimaciju kosmičkih i mikrokosmičkih principa Yina i Yanga, Erosa i Thantosa.
U tekstu sam ga sagledala kroz naslove Razgrtanje mraka podsvjesnog; Mučeništvo i patnja /Arhetip Majke i njena tri aspekta - njena dobrota koja štiti i hrani, njena sanjalačka emocionalnost i njena nerazvijena tmina
Zatim slijedi odjeljak
LE CORPS
U kojem je literarna odrednica kojom Slovinić tituliše slike, svedena na jedan naziv - Le Corps i na numeraciju. Njime provocira brojna pitanja koja se odnose na nedokučive tajne koje u sebi sadrži ljudsko tijelo kao nepoznanica i zagonetka.
Umjetnik smatra da izbjegavanjem narativnosti posmatraču omogućava višeslojnost tumačenja djela, sa akcentom na tijelo kao univerzalnu kategoriju. Upravo, sloboda interpretativnih mogućnosti koje sugeriše umjetnik nametnula je ideju da u diskursu posvećenom fenomenu ljudskog tijela u Slovinićevom slikarstvu sagledam njegovu lokalno-univerzalnu dimenziju u odnosu na njemu bliske stvaralačke personalnosti.
U svemiru postoji samo jedan hram, a to je ljudsko tijelo... kad dotaknemo čovječije tijelo, dodirujemo nebo. (Novalis)
A ljudsko tijelo od sedamdesetih godina postaje Slovinićev psihogram - "mandala" kojim izražava slojevitost unutarašnje dimenzije čovjeka.
Umjetnik kao da je slikajući osluškivao riječi Ranka Marinkovića: ljudi su kamenje. Nepravilni, teški i rasuti. Mučno je to dovesti u red, skupiti i složiti po nekom pravilu, a pojedinačno je još mučnije svaki komad klesati, ili je Ranko Marinković negdje u svojoj podsvjesti naslutio slike Slobodana Slovinića. U svakom slučaju obojica su čovjeka posmatrali kao nesavršeno biće pred kojim stoji mukotrpan put njegovog duhovnog oblikovanja.
Ovaj ciklus sam pokušala da sagledam kroz njegovu složenost iz koje sam izdvojila njegove primarne značajke:
Od genius loci do univerzalnog; Pomjeranje prividnih granica mikro i makro kosmosa; Homo fisicus i zemaljske stege - Martirijum; Nebeske apoteoze i Stvaranje čovjeka; Sveprisutna narativnost.
U tekstu zatim slijedi Pejzažno slikarstvo kao druga velika tema Slovinićevog likovnog opusa koja se javlja kao samostalan tematski sadržaj, ili kao akcesorij njegovog antropomorfnog slikarstva. U tekstu nije tretirano smostalno, već kao dio jedinstvene priče umjetnika koja teče, a u kojoj su čovjek i priroda neraskidivo povezani, na šta upućuje sadržaj podnaslova:
Predjeli umjetnikove duše; Transcendentalno i empirijsko u Slovinićevim pejzažima; Lamentacija, Omaž, rekvijem za Školj i Budvanske metastaze; Mediteranske elegije i Lirska poetika.
Takst sam završila njegovom sublimacijom koja se oslanja na sentencu Panta rei, i konstatcijom, koja je ujedno i pitanje: Da li će čovjek kao arhetipski lik duše konačno pronaći apsolutni mir, ostavljeno je da odluči umjetnik koji treba da dâ svoj konačan odgovor na vječno pitanje o njegovom sudbinskom putovanju kroz vrijeme, imajući u vidu Anakreontovu misao da se "život čovjeka kotrlja nestalno kao paoci točka".
Zapravo, u atmosferi samoće i beskraja, bola, smrti i molitve, u napetoj, tragičnoj, grčevitoj klimi Slovinić predstavlja život sa mnogo lica. Sudbina čovjeka, njegova usamljenost, slabost i ranjivost pretočeni su u snažnu, izvornu viziju, u ljudsku dramu stradanja u košmaru iz koje izrasta Čovjek gorostas koji se uzdiže iznad materijalnih i egzistencijalnih stega i ograničenja.
Na kraju bih se obratila Bobu Sloviniću koji je zapravo srce i duša ove vrijedne publikacije, kojom je antologijska, stručna i teorijska misao i praksa savremene crnogorske umjetnosti obogaćena literarnom przentacijiom djela koje je davno zaslužilo da bude dostojno valorizovano, sa željom da njegov Čovjek/Nadčovjek konačno pronađe svoj zemaljski i nebeski mir.
Segment posvećen ostvarenjima iz primijenjene umjetnosti
Dio Monografije posvećen je i Slovinićevim ostvarenjima iz oblasti primijenjenih umjetnosti – dizajna enterijera, projektima, grafičkom oblikovanju... koje sam tretirala kao poseban segment Monografije, a koji pored ilustrativnog djela sadrži bibligrafske podatke/kataloge grupnih izložbi, članke i autorske tekstove.
Nakon ovog mog prigodnog diskursa kojim sam samo dotakla neka krucijalna problemska pitanja Slovinićevog stvaralaštva ne mogu da ne pomenem izuzetna tim stručnjaka koji su dali veliki doprinos u realizaciji Monografije: istoričara umjetnosti Miloša Marjanovića, dizajnerku Brankicu Radunović i istoričarku umjetnosti Anu Ivanović.
Bonus video:
