Rođena je negdje u skandinavskom pojasu Njemačke. Tamo ljudi malo pričaju. Piju pšeničnu rakiju od 38 stepeni i zalivaju je hladnim oporim pilsom. Šankeri u tamošnjim seoskim kafanama pokvase čašice, stave ih u zamrzivač. Po staklu se uhvati mraz kao na prozorima za sibirskih zima u Bosni.
U te sibirske čašice sipaju Korn - rakiju koja se naprosto zove zrno. Mi bismo je nazvali zrnovača. Dok se čašica puši uslijed spoja bistrog alkohola i leda, već stiže i pivo boje mokraće kojim se kao kiselom vodom zaliva rakija.
Ljudi ribolikih glava ispijaju takvu rakiju ne ispuštajući ni glasa. Ovo sa glavama je izmišljotina Bavaraca koji, kao i svi južnjaci, zaziru od ledene ćutljivosti sjevernjaka.
Njen otac kao da je iskočio iz gorkosmiješne ledene pustinje Kaurismekijevog filma koju nastanjuju ljudi škrti na riječima i skloni alkoholu. Ostao je uvjereni nacista do kraja života. Logorske vatre iz doba aktivnnog članstva u Hitlerovoj omladini, potajno bi svakog Božića zablistale u njegovom oku, umjesto svijeća, zvjezdica i zašećerene atmosfere koju je obožavala njena majka.
Kćerka je to saznala preturajući po stvarima na tavanu. Našla je partijsku knjižicu. Na kraju puberteta to je bio pravi šok. Čovjek na kojeg je ličila kao jaje jajetu bio je nacista! Svo njeno provincijsko ljevičarenje, političke svađe preko pečene guske za svečanom trpezom ili provokacije nisu joj pomogli. Nije dobijala odgovore. Samo tišina i blag pogled oca naciste.
Bila je nervozna i hiperaktivna. Mislila je da je posebna, ali izuzetna je bila samo njena razdrtost.
Pobjegla je u novinarstvo. Lokalnom listu je bio potreban podmladak. Pošto u okolini malo ko nije bio nacista, ona je bila zadužena za razotkrivanje tamne prošlosti sada već moćnih i bogatih staraca.
Uspjela je da se zamjeri skoro svima. I da skrene pažnju na sebe u susjednom, većem gradu. Tamo je počela da radi za značajnije novine. Preporučili su je i za elitnu novinarsku školu.
Ipak, porodica, božićni plamičci u očevim očima i loša karma bili su preblizu. Napustila je sve kada je čula da na socijalističkoj Kubi daju studijske stipendije za talentovane njemačke muzikologe. A ona je objavila seriju članaka o etno muzici kao izrazu narodnog otpora. Ovaj put je otišla dovoljno daleko. Sa diplomom iz Havane zaposlila se na španskom programu jedne međunarodne medijske kuće.
Kada je izbio Folklandski rat došao je njen zvjezdani trenutak. Prvo je sa šljemom na glavi provela neko vrijeme na palubi britanskog razarača, a onda je, zaštićena od argentiske mržnje njemačkim pasošem, napravila seriju članaka o tome kako sirotinja u Buenos Ajresu doživljava nacionalnu sramotu.
Napravila je meteorsku karijeru. Medijska kuća je proširila svoj program na španskom. Ona je postala šefica. Spavala je sa pola muškaraca u redakciji, onda je sa svojim ženskim osobljem ogovarala zajedničke ljubavnike. Sve ih je okupljala u svom stanu od stotinjak kvadrata na večerima kada bi ona uzimala gitaru da zapjeva pjesmu o Če Gevari.
Imala je neskrivene simpatije za sve separatističke pokrete svijeta - Baskijci, Katalonci, Albanci, Irci bili su za nju ljudi kojima je uskraćena sloboda, pa su stoga uvijek u pravu. Makar podmetali bombe ili ubijali civile. Kubanski komunizam je smatrala odveć opuštenim. Maoističke ideje su je privlačile svojom pojednostavljenom magijom - u brutalnoj ruralnoj idili je tražila spas od svog kućnog zloduha.
Za razliku od ćutljivog oca, ona je bila logorejičarka. Plava i hiperaktivna, stalno je imala ideje koje niko nije shvatao. Neprijatno se smijala i kada ništa nije bilo smiješno. Po prirodi je bila energetski vampir, kojem je latinoameričkom strašću jednom zauvijek istjerana ćutljiva tromost njemačkog sjevera. Postala je hibridno biće. Njemica koja je uobrazila da je - Kubanka.
Nije marila za pedantnost i tačnost, ništa nije planirala duže od nekoliko dana. Voljela je tekilu i grube šale oznojenih mužjaka. Najviše su je fascinirali moćni ljudi. Njen odnos prema latinoameričkim diktatorima mogao bi se, prema tonu njenih intervjua, nazvati - servilan. Približavala se četrdesetoj. Udala se za prvog Kubanca koji je sa njom izdržao duže od nekoliko nedjelja. Brak se raspao poslije desetak godina. Jedna slatka mulatkinja ostala je da svjedoči o tome kako dijete može prevazići roditeljske slabosti.
Skidali su je više puta sa odgovornih dužnosti u medijskoj kući da ne bi stvarala dodatni haos, ali su joj, zaštićenoj ugovorom i političkim vezama očevih prijatelja, davali nove, izmišljene pozicije.
Nije mirovala. Naučila je ruski. U ruskom ludilu je vidjela svoj spas. Kada su se se začuli prvi pucnji na Mejdanu, ona je već bila tamo. Serija potresnih i pristrasnih članaka o ukrajinskim nemirima i - ona je ponovo bila u igri. Postavili su je za koordinatora istočnoevropskih programa.
Počela je na nove zadatke prenositi ličnu traumu, nazivajući to kreativnošću. Ljudi su je izbjegavali po hodnicima. Spletkama je natjerala glavešine u kući da otpuste nekoliko iskusnih kolega koji su joj se usprotivili. Kao dokaz farsičnog ponavljanja istorije ostaće zapamćena činjenica da je jedan od skrajnutih bio sin čovjeka koji je prije više od sedam decenija uživao gostoprimstvo istomišljenika njenog oca u nacističkom logoru. Moralni debakl kuće postao je njen lični trijumf.
Sada, kada je dospjela na vrhunac moći, u njenom oku pažljivi posmatrač može otkriti plamičak sjevernjačkog ludila, isti onaj koji se davno zapalio u oku uniformisanog dječaka koji uz logorsku vatru ljeta 1939. pjeva o Vođi.
Bonus video:
