Još jedna zagrebačka Iva došla je po mene. Mislim da je to najčešće žensko ime u ovom gradu. Ova Iva vozi za Uber, visoka ocjena, skoro pet zvjezdica; lako u uskoj ulici okrene svoj Reno Megan, ručni mjenjač, auto čisto, temperatura ugodna. Meni na stražnjem sjedištu iz sportskog ruksaka ispada rukavica - bokserska. Iva me vozi na trening. Namigne mi u retrovizoru, i:
'Točno znam gdje idete,' kaže. 'Možda se i ja tamo učlanim, čujem da samo ta dvorana u centru ima pravi ring. Počela sam sve češće voziti noćnu, i treba mi neki jači trening.'
'Zbog tih noćnih vožnji?' pitam.
'Ma nee,' smije se, 'nego zato što po dva sata bez pauze sjedim u autu, malo protegnem noge, pa opet dva sata provedem u neprekidnoj vožnji.'
Ima posla u dvanaestom mjesecu, kaže, koju god smjenu da uzme. A ona je htjela probati noćnu.
I kako ide?
'Ide dobro,' kaže. 'Nema straha niti treme. Prvi dojam je da muški dio populacije ima veliki respekt prema ženi vozačici. Veoma pohvalno, u ovom se poslu odmah vidi kućni odgoj, a meni izgleda kao da je Uber klijentela sve neki kulturan svijet. Atmosfera je puna pozitive, razgovori su opušteni, ima mnogo smijeha. Svi zaborave na sve probleme. Dosadašnji klijenti bili su odlični ljudi različitih životnih priča. Oni su zainteresirani za moju priču, ja za njihovu. A sada ja Vas gnjavim ovom pričom.’
‘Naprotiv,’ kažem.
‘Nevjerojatno je koliko je Zagreb lijep po noći. Nema gužve, nema napetosti. Vidiš mlade kako se vesele, trzaju. Naravno odmah paziš da li ima neko mlad a da je prepijan da mu pomogneš ili ako uočiš problem da pomogneš ili javiš policiji. Na cesti je noću puno policije i osjećam se veoma sigurno. Svaka pohvala za dečke i cure iz MUP-a. Imala sam samo jedan incident i to s mlađim muškarcem iz radio taksija. Kružio je oko mene i snimao me telefonom kao da sam kriminalka. A pola od naše zarade ide državi. Pa onda veliki dio Uberu. Mislim se, di si baš mene našao? A, da, vidio ženu pa osilio. Pitala sam ga ima li neki problem sa mnom. Opsovao me tako da sam se naježila. Zapisala sam mu pločice, prijavila ga taksi službi. Rekli su mi da prestanem voziti pa mi se takve stvari neće događati. Navikli su oni uzimati sve noćne vožnje.’
‘A Zagreb danju?’
‘To mi postaje naporno, strahovite su gužve, nervoza. Čak se čovjek i zapita da li mi Hrvati radimo? Nego ja večeras idem malo u svoj provod, pa danas vozim dnevnu.’
Na vijestima s radija taksisti iz jedne privatne kompanije dižu glas protiv vlasnika koji im svakoga dana naredi s kolikom mu zaradom moraju doći, ili slijedi kazna.
Iva kaže da je prije pet-šest godina radila na prijavnici baš te taksi kompanije, i da joj je šef dao Ugovor na neodređeno, plaćao doprinose na puni iznos 'plaće', koja je bila izdašna.
'Mora da su ga od onda zagušili svakojakom papirologijom i porezima,' kaže. 'Kako neće čovjek poludjeti? A i ovi njegovi vozači sigurno hoće više slobode, hoće preći za Uber.'
'Pa vlasnik gubi glavu. I posao.'
'Da. A imao je najbolje namjere. Sto posto. Sjećam se njegovog optimizma kad je ta taksi kompanija tek počela rad. Uvijek prvi na poslu, poslednji s posla.'
Dvije žene, jedna vozi noćne vožnje svojim autom, druga ide na boks, razgovor vedar, naglasak na snazi i optimizmu. Razumijevanje za šefa koji je izgubio živce, koji propada; prezir za psovača koji ne trpi konkurenciju. Osjećaj skoro kao u nekoj svjetskoj metropoli. Barem negdje taj osjećaj da živimo u dobro vrijeme, iako nam se to uvijek tako ne čini; barem samo ovoga trena, u Ivinom Meganu, osjećaj da smo nas dvije u dobrom trenu na dobrom mjestu - pa i to je nešto za danas.
I onda, blizu odredišta, obje glasno uzdahnemo pred advent svjetlima koja se upravo pale. Radost tih svjetala neutrališe tugu ranog decembarskog mraka.
Lovimo trenutke radosti jer se ne želimo predati haosu kojim nas žele zagušiti oni što nešto stalno grabe. Imamo pravo ne uključiti se u njihovu igru.
O radosti rijetko ko piše. Teško obradiva tema, nekako ženska, pa ako je još i obrađuje žena - pravo žensko pismo! Ozbiljni pisci moraju biti ozbiljno zabrinuti. Radije iznose svoja mračna predviđanja, za koja ih često neko i plaća. I dalje se čudim tome.
Ne znam za Ivu, no što se mene tiče, odbijam imati mišljenje o temama i situacijama s vječito istim izvorom, a taj je izvor ovaj prostor vjetrometine što je nekad bila mnogo veća zemlja, tu, gdje smo i dalje na nivou podjela iz prve polovine prošlog vijeka, narcisoidni usljed kompleksa niže vrijednosti, a krivca za naše jade tražimo van sebe, ne preuzimajući odgovornost za sopstvene postupke. Kada se neprijatelj ukloni, nastavimo režati na 'svoje.' Autentičnost svodimo na prvu loptu, na vulgarnost, koja se i dalje veliča.
Takve situacije nikada nisu brinule o meni, pa neću ni ja brinuti o njima.
Ivi sam dala pet zvjezdica.
Čekam Pavela na Strossu i puštanje lampiona.
Bonus video:
